PISMA NEKADAŠNJEG NJEMAČKOG RATNOG ZAROBLJENIKA IZ RAŠE

Prije otprilike mjesec dana upoznao sam djevojku Cristinu Scala iz Portogruara, po ocu iz Rijeke, koja je došla u Labin samo radi knjiga o ovdašnjim rudnicima, uz želju da posjeti barem neki od njih.
Našli smo se na ulazu u nekadašnji raški rudnik obrastao u korov, odakle je u ove vruće dane izbijao hladan, ugodan dan. Mnogo ugodniji od našeg okruženja i potpuno devastirane nekadašnje upravne zgrade rudnika, zbog čega sam se osjećao vrlo neugodno.
U njenom se društvu nalazio i mladi par iz Njemačke, čiji je pradjed kao njemački zarobljenik radio u labinskom rudniku u u vrijeme velike nesreće u veljači 1948. godine, kada je poginulo 88 rudara. Među njima je bilo i njemačkih zatočenika, kojima je neposredno nakon te tragedije bio podignut spomenik na labinskom groblju. Čuli su za taj spomenik, ali sam im objasnio, opet s crvenilom na licu, da je on uklonjen prije otprilike tri desetljeća. Navodno, nitko nije plaćao godišnju naknadu za korištenje grobnog mjesta!
Cristina je u ruci držala pismo nekadašnjeg privremenog stanovnika Labina i Raše, koji je kao ratni zarobljenik na taj način plaćao račune svojih političara. Obećala mi je da će mi ih poslati nakon što ih prevede na talijanski. Njemački zna odlično, budući da joj je mama rodom iz Njemačke, gdje je i studirala ekonomiju. To je ovih dana i učinila, pa ih sada i objavljujem s talijanskim prijevodom, s nadom da će u naredno vrijeme na red doći i prijevod na hrvatski jezik.
Srdačno zahvaljujem Cristini, koju inače veoma zanima povijest Istre i posebno naših rudnika.