OSNOVNA ŠKOLA IVO LOLA RIBAR U DOBA UČITELJA DRAGANA ERPAČIĆA

Dragan Karlo Erpačić, učitelj iz Slavonije, u Istru dolazi potkraj 1952. godine da bi radio u osnovnoj školi u Lazarićima nedaleko od Kršana. Uskoro će doći u Labin gdje je gotovo jedno desetljeće bio učitelj mnogim generacijama u Osnovnoj školi Ivo Lola Ribar u Podlabinu. Uključujući i mene. Nakon dugo godina ponovo smo se sreli prije gotovo desetljeće i pol. Ispričao mi je mnogo neobično zanimljivih pojedinosti o onim vremenima, učiteljima i učenicima, raznim događanjima i susretima. Posebno mi je ostala u sjećanju njegova tvrdnja da mu je život i učiteljevanje u Istri bila najveća životna škola, u kojoj je najviše naučio.
U Istri dolazi po zadatku, budući da tada još nije bilo učitelja na hrvatskom jeziku, uvjerivši se vrlo brzo da je o novopripojenom dijelu Jugoslavije imao dosta krivih informacija i zabluda. Vrlo brzo sam se uvjerio da su to divni, skromni, tihi, radišni i gostoljubivi ljudi, koji su me odmah primili kao da sam njihov. U početku bio je vaš govor bio vrlo neobičan i nepoznat, ali s vremenom mi je prirastao srcu i postao nerazdvojan dio ovdašnjih ljudi i kraja."
Od njega ću doznati da je između dva rata u njegovo selo u Slavoniji došlo dosta Istrana, koji su nakon Prvog svjetskog rata emigrirali u Jugoslaviju. Spomenuo je i obitelj Zidarić iz Pićna, koja je Hrvatskoj dala dosta intelektualaca, ali i doktora Glavaša, učitelja Benkovića te druge. Susrete s Talijanima i njihovim lijepim jezikom nije imao u Istri, već u njegovoj Slavoniji, kamo se više obitelji još za Austrije doselilo u plodnu Slavoniju. Zamolio sam ga da ta sjećanja objavi u kalendaru Franina i Jurina, što je i učinio 2009. godine, kada mu izlazi članak Sjećanja labinskog učitelja Dragana Erpačića.
Njega i njegovu suprugu Miru, s kojom se upoznao u Labinu, gdje je bila učiteljica, u više sam navrata posjetio u Zagrebu. U međuvremenu je ona teško oboljela, pa će nakon nekoliko godina nekadašnji labinski učiteljski par završiti u jednom od privatnih domova za umirovljenike nedaleko od Sveti Ivan Zeline. Nakon toga sam izgubio svaki kontakt s njime, pa ne znam što je s njima.
Ostala su samo njegova neobična vrijedna sjećanja u Franini i Jurini i desetak izuzetnih fotografija nastalih za njegova učiteljevanja u Labinu. Vjerujem da će se mnogi njegovi učenici ne samo sjetiti svog učitelje, već i svojih vršnjaka.
Prošlo je podosta godina od našeg posljednjeg susreta, ali još mi uvijek odzvanjaju njegove riječi da je vjerojatno ponekad bio nepravedan, nekorektan ili prestrog prema svojim učenicima ili njegovim roditeljima te da bi im se ispričao samo da za to ima priliku!