Do kraja pedesetih proteklog stoljeća placa Borgo ili Crć bila je središte Labina, na kojoj su se, osobito potkraj tjedna okupljali Labinjani. Onda su se mnogobrojne aktivnosti počele seliti u Podlabin - banka, pošta, koje su se preselile u novu zgradu na današnjem mjestu. Početkom šezdesetih nedaleko od nje počela se graditi nova školska zgrada, direkcija Istarskih ugljenokopa se iz Raše preselila u dozidanu upravnu zgradu labinskog ugljenokopa. Koja je također bila u neposrednoj blizini spomenutih objekata. U isto vrijeme s druge strane ulice, nasuprot pošte i banke, podignute su dvije stambeno-poslovne dvokatnice. U istom nizu prizemlje nekadašnje postolarske radnje pretvoreno je u novi ugostiteljski lokal - uskoro veoma popularni Mlječnjak. Oko njega okupljali su se mladi, a njihovi roditelji sve češće na terasi najprije gostionice, a onda restorana Istra. Vizualno i funkcionalno počelo se na tom mjestu, uz Jadransku magistralu, stvarati novo središte Labina. Za nekoliko godina autobusi koji su povezivali Labin s Pulom, Rijekom, Zagrebom i drugim gradovima prestajali su dolaziti u stari gradu.
Do izgradnje prve prave autobusne stanice nedaleko od Doma 2. mart, a to će potrajati nekoliko desetljeća, autobusi na među gradskim linijama zaustavljati će se na običnim ugibalištima. Za Pulu nasuprot spomenutog restorana, današnjeg lokala Rock caffe, a za Rijeku i dalje na istom mjestu gdje je stajalište autobusa i danas, nedaleko od OTP banke.U vrijeme oblikovanja današnjeg Centra, kako ga mladi zovu, na tom je mjestu bilo malo montažno zdanje s malom popularnom slastičarnicom. Na tim su se mjestu čekali autobusi. I po ljeti i po zimi. I po suncu i po kiši. Buri i jugu.
Na ovim fotkama nalazi se obiteljska kuća koju je obitelj Vlacci (Vlačić) podigla u vrijeme početka gradnje Podlabina, odnosno rudarskog grada Pozzo Littorio d'Arsia. Na katu je bio njihov stan, a u prizemlju Dopolavoro, za fašizma svojevrsni društveni domovi. Odmah nakon rata vlasnik kuće je za to dobio i suglasnost od novih vlasti u Labinu, ali je uskoro između vlasnika i Kotarskog opskrbnog poduzeća sredinom 1947. godine sklopljen ugovor o najmu prizemlja kuće. U njoj će se kasnije otvoriti državna gostionica, koja će do početka devedesetih i privatizacije poslovati spomenuti restoran. Obitelj je uskoro optirala za Italiju, njihov sin Mariano Vlacci živi u Gradu. Stan na katu su uspjeli sačuvati za sebe, odnosno vratiti ga u međuvremenu, ali s prizemljem su imali manje sreće, pa je lokal uskoro nacionaliziran. Kasnije su tu bili razni sadržaji, uključujući i nakratko piceriju Maja, a s druge strane je dugo godina bilo predstavništvo turističke agencije Kompas s legendarnim Rudolfom Rudijem Golja. Danas je ta zgrada najpoznatija po popularnom okupljalištu mladih ljubitelja glazbe Rock caffe.
I dok sin nekadašnjeg vlasnika pokušava od nove države dobiti odštetu za oduzet lokal "u ime naroda", na prve poslijeratne godine tog djela Labina podsjećaju dvije fotografije te zgrade i ugovor i najmu. Uz podsjećanje da nema rata bez pljačke, ma kako se ona zvala.
Znate forsi koliko je ljudi slo ca(optiralo) iz Labina nakon rata, Rumici navodi da je 98%(po meni je to ipak malo prevec, iako je "famiglia albonesa" jena of vecih esulskih udrugah), on navodi i za Pazin da je 95% ali to je definitivno previse(po meni je izmedju 50 do maksimalno 70%)?
OdgovoriIzbrišiDobra večer Katarina. Mislim da naš Labinjon Guido Rumici(Rumich) puno pretjeruje. Jedino ukoliko je mislio samo na Talijane. Mislim da bi te podatke mogla naći u Državnom arhivu u Pazinu, a vjerujem da je o tome pisao i poznati pulski povjesničar Darko Dukovski ili netko drugi iz mlađe generacije.
Izbriši