O ovom neobično nadarenom umjetniku i intelektualcu, neobično dobroj duši, čije su svjetlucave oči odmah osvajale, teško je pisati. Zapravo i nemoguće. O njemu govore njegovi radovi, a ja ću si priuštiti zadovoljstvo da o njemu opišem samo nekoliko susreta s majstorom Renatom.
Kao novinar više sam puta pisao o otvaranju njegovih izložbi. Bili su to sami kratki susreti, prožeti poštovanjem njegova lika i djela. Uvijek u prigodnom, svečarskom ozračju. I upravo to izuzetno poštovanje Renata dovelo me 20. veljače 1984. godine u njegovu kuću, pretvorenu u atelje u lijepom Medulinu. za jednu su mi prigodu trebali neki darovi, zbog čega sam odlučio da bi njegovi crteži bili najbolji zato. U ugodnom druženju, zajedno s njegovom dragom Reginom, nakon razgledavanja njegova ateljea, okruženom mnogobrojnim radovima, kupio sam nekoliko grafika. Na taj me prvi susret i danas podsjeća njegov izuzetan dar - originalan crtež s datumom i posvetom Dragom Labinjanu Milevoju.
Drugi sam ga put posjetio otprilike dvije godine kasnije prilikom pripremanja knjige Kartoline z Labinšćini. On je više godina bio i grafički urednik Glasa Istre, odnosno Istarske naklade, gdje je ostavio dubok trag. S dosta rezerve zamolio sam ga da li bi mi napravio nekoliko crteža Trgeta i nekih drugih mjesta Labinšćine. Sa zadovoljstvom je to prihvatio, odbivši ikakvu novčanu naknadu.
Zbog knjige sam i treći put pohodio njegov dom dosta godine kasnije prilikom tiskanja drugog izdanja rječnika cakavice Gonan po nase. Prvo izdanje svako slovo ilustrirao mi je dugi labinski akademski slikar Josip Diminić - njegov susjed iz Svetog Lovreča, pa mi je sada želja bila da novo izdanje nastane u suradnji s još jednim labinskim likovnim umjetnikom. Saslušao je moju želju, ali je na kraju, uz mnogo ispričavanja rekao da nema više snage za rad po narudžbi. I tu se pokazao kao pravi umjetnik, svoj do kraja, koji stvara slijedeći svoju stvaralačku žicu, a ne nečije želje. Kasnije će mi on i njegova vjerna životna družica Regina reći da je on često morao, radi preživljavanja, pogotovo kada je radi slobode stvaranja dao otkaz u Glasu Istre, ciljano stvarati. Opet presretan iz njegova doma u Medulinu otišao sam sa 28 crteža, bez koje bi "besedor" bio znatno siromašniji.
U njihov sam dom i kasnije često zalazio, našavši ga svaki put sve slabijim i otežana pokreta. Uvijek s kistom u ruci, na mjestu gdje je stvarao satima, danima, mjesecima i godina. I osmijehom te iskričavim očima, koje su bile snažnije od bolesti, koja ga sve jače zahvaćala. Uz sve zabrinutiju suprugu, koje je stalno bila uz njega.
Renato Percan je već nekoliko godina na onom svijetu, a posljednji mu je počinak na groblju u Svetoj Nedelji, gdje se prigodno okupljaju njegovi štovatelji. Znaju oni da je Renato volio sve ljude, da je gdje god je živo bio njegov dom, ali najsretniji je bio u svom Labinu, među svojim ljudima, slušajući svoju cakavicu. Najviše je bio uzbuđen kada se izložba njegovih radova otvarala u drevnom gradu, kojega zovu s pravom i gradom umjetnika. Zbog toga jer bio razočaran kada gradska uprava prije desetak godina, nije prihvatila da se, uz donaciju, u lijepom prostoru nekadašnje Istarske banke u Ulici Paola Sfecija, otvori njegov stalni postav. S više od dvije tisuće radova. Hoće li nova gradska uprava iskoristiti priliku za ispravljanje velike greške prema ovom izuzetnom umjetniku, kojim bi se druge sredine, gradovi i zemlje, znale ponositi? Ovi radovi i potvrđuju zašto!
Nema komentara:
Objavi komentar