RABAČKE SLIČICE - DOČEK BRODOVA

Uplovljavanje brodova u malim lučicama našeg Jadrana oduvijek je za mještana bio poseban događaj. Najčešće događaj dana, ponekad i tjedna. Kao i njihov odlazak,m okretanje pramca prema pučini. Takav ugođaj bio je nekad uobičajen i u onda posve malenome Rapcu, koja je dugo poslije rata bila glavna labinska putnička luka. Cestove vese s Pulom i Rijekom bile su slabe, sve dok potkraj pedesetih nije izgrađena Jadranska magistrala, odnosno spoj s našom najvećom trgovačkom lukom preko Štrmca i Vozilići. Još u to vrijeme brodovi su bili najpouzdanije sredstvo putovanja. Kasnije se veza između Rijeke, Opatije i Pule prorijedila, a do tada putnički brodovi Jadrolinije sve više prevoze na izlete turiste koji u to vrijeme za ljetnih dana vrlo brzo postaju naša svakodnevica. I kruh nasušni. Sjećam se lijepih brodova nazvanih po pjesnicima, kao što su bili Aleksa Šantić i Vuk Karađić, koji su svoj dolazak najavljivali zvukom sirena, a često su bili dopraćeni i jatom galebova.
Dodatnu su gužvu stvarali i trajekti prevozeći goste na otoke Cres i Lošinj sve do izgradnje trajektne luke Brestova. Njima su se pridružili i autobusi ondašnjeg Autoprometa, kojima je luka bila krajnja točka i polazna)odlazna stanica u prijevozu nas kupača. Osobni će automobili kasnije doći na red, premda ih je svake godine bilo sve više. Ubrzo će putnički brodovi skroz zaobilaziti rabačku luku, u kojoj će se početi privezivati brzi hidro-gliseri made in CCCP prevozeći turiste sve do Venecije, čega se, vjerujem, vrlo dobro prisjeća Rudi Golja.
Ove razglednice, više i od vješta pera, opisuju vjerno to vrijeme, od kojega je minulo više od pola stoljeća.

 

RABAČKI KROVOVI

Među više od 400 razglednica Rapca s kraja 19. do početka 21. stoljeća, koje sam večeras listao u albumima pogled mi se ovog puta najviše zaustavio na krovovima kuća našeg Rapca. Kako slike govore mnogo više od tekstova, ovom zgodom se suzdržavam od bilo kakvog komentara ili davanja suda. S guštima to prepuštam vama. Zanima li vas malo drugačiji Rabac, naš omiljeniji biser Kvarnera, zaustavite se na starim razglednicama s početka minulog stoljeća na ovom istom blogu.

 

ZABAVNI CENTAR - POPULARNA BAŠTA U RIJEČI I SLICI

Kreatori rabačkog turizma, čiji su moderni temelji postavljeni početkom šezdesetih proteklog stoljeća, od prve su shvatili da nema turizma i (zadovoljnog) turista bez kvalitetne zabave.Stoga se odmah uz moderna hotelska zdanja otvoreni noćni barovi, a na Maloj đirini ispod hotela Lanterna Zabavni centar, poznatiji mojem naraštaju kao Bašta. Ime je dobilo po ostacima parka srušene vile obitelji Fillini(ch), nestale posljednjih dana 2. svjetskog rata, prilikom povlačenja njemačkih vojnika. Vrlo brzo Bašta je postalo omiljeno okupljalište turista i naših ljudi, koji su se na tom mjestu svakog dana, na razne načine, zabavljali do pred polnoći. Onda je zamrla glazba i utihnula rasvjeta, a noćni se život preselio u odlično posjećene noćne barove na St. Andrei i Girandelli.

Rat na ovim prostorima početkom devedesetih godina drastično je usporio turističke tokove, da bi unutar nove države i drugih vlasnika hotela i drugačijih interesa Bašta pala u drugi plan.

Prije otprilike petnaestak godina ruši se Zabavni centar i na njegovom mjestu podiže novi trgovačko-ugostiteljski kompleks. Veliki korak naprijed ili natrag u osmišljavanju turističkog Rapca - dilema je koje zapravo i nema. U traženju pravog odgovora možda vam i pomognu ove razglednice Rapca u rasponu od tri desetljeća, poveznica kojima je - nekadašnje popularno okupljalište opuštenih domaćina i njihovih turista.

PODLABIN SREDINOM PEDESETIH

Sve do početka razvoja turizma Rabac je, kao motiv za razglednice, bio u drugom planu. Stari grad je oduvijek po svojim povijesnim vrijednostima i zanimljivoj arhitekturi bio zanimljiv za izdavače razglednice.

Tih je godina na razglednicima bio relativno i Podlabin, novi grad rudara u podnožju drevnog grada, službeno inauguriran potkraj 1942. godine, a dinamično se, premda bez nekog graditeljskog reda i pravila struke širio i nakon rata.

Ova je razglednica u poštanski sandučić bačena 22. srpnja 1957. godine, a najvjerojatnije je tiskana i godinu-dvije prije tog datuma. Na njoj su, uz dosta zanimljivu kompoziciju, stari grad i Vilete, ali mene najviše zanima stara zgrada, koja se nalazi sučelice današnje zgrade pošte i banke, izgrađene nekoliko godina ranije. Bila je to jedna od svega četiri-pet kuća s trgovinom Duhana u prizemlju, u kojoj smo i mi klinci svoje prve cigarete kupovali u komadu. Za više najčešće nije bilo dovoljno novca džepu! Nalazila se u današnjoj Ulici Zelenice, zapravo gradske dionice Jadranske magistrale koja će se također početi graditi u to vrijeme.
Zanimljiva je i povijest te kuće i njene vlasnice. Zapravo je to saga o velikoj ljubavi, u kojoj je bogati Labinjan svojoj voljenoj izgradio tu kuću u podnožju starog Labina, ali se zbog niza okolnosti nikada za nju nije oženio! Ona se kasnije nije udavala i nije imala potomaka, pa je tu dvokatnicu naslijedila njena nećakinja. Premda su mi poznata imena labinskog Romea i njegove Julije, zbog obzira prema njihovoj ljubavi, neka ona ostanu mala tajna te neobične ljubavne priče početkom proteklog stoljeća.

Seljenjem uprave rudnika iz Raše u Labin početkom šezdesetih, ali i pošte i banke iz starog grada ovaj se prostor polako počinje pretvarati u novo funkcionalno središte Labina. Obiteljska kuća u lijevom dijelu razglednice uskoro će se naći u sendviču dvoju novih stambeno-poslovnih zgrada, u prizemlju kojih će se otvoriti nove moderne trgovine. U prizemlju obližnje kuće obitelji Škabić, u kojoj je jedno vrijeme bila postolarska radionica,uskoro će se, za jedan Prvi maj uz limenu glazbu otvoriti moderni mliječni restoran. Lokal za mlade, kojemu se moja generacija toliko veselila

I nastavak priče o novom središtu Labina sa semaforom nastavlja se do današnjih dana!

Sve onovremene razglednice na poleđini su imale  naziv izdavača i imena fotografa među kojima je najpoznatiji bio slavonski Zagrepčanin Đuro Griesbach. Ova je očito bila izuzetak - nepoznat je autor i izdavač, ali u stilu slikanja i realizaciji  prepoznajem tragove snalažljivog labinskog fotografa Žike Tasića. On je na jednoj svojoj razglednici otisnuo i svoje ime, nakon čega je shvatio da mu ih je ipak pametnije tiskati anonimno. Vrijeme će pokazati radi li se zaista o njemu, što bi me osobno veselilo!