KOVA JE NASA - BECI SO VRAJZI

Rudnici, rudarenje i rudari trajno su obilježili Labinšćinu, trasirajući ne samo njen gospodarski razvoj, već i društveni život i demografsku sliku. Zemljom siromašan kraj, krajolik kamenjara i škrte zemlje bio bi mnogo siromašniji da se njegovo bogatstvo nije krilo duboko ispod zemljine površine. Zbog kamenog ugljena prebogatog sumpora se na Labinšćinu dolazilo iz drugih dijelova Europe. Rudnici su bili bogat ratni plijen, a i Italiji bi lakše pao gubitak Istre nakon Drugog svjetskog rata da su kojim načinom uspjeli sačuvati Istarske ugljenokope. Industrija, turizam, trgovina, promet - sve je to na ovim prostorima nastalo kao plod rudarske aktivnosti.
Zbog svega toga razumljiva je nostalgija starijih generacija Labinjana, koji su na bilo koji način vezani uz rudnike i rudare. Međutim, uza sve to nitko od nas nije htio da mu je svakodnevno radno mjesto na otkupu nekoliko stotina metara ispod zemlje, nerijetko i ispod razine mora. Rudarski pozdrav Sretno nije bio slučajan, jer u povijesti rudarenja u našem kraju na svom je radnom mjestu život ostavilo blizu dvije tisuće rudara, uz nekoliko velikih katastrofa, od kojih su najpoznatije bile one koje su se bile 1940. godine u doba Italije i četiri godine kasnije za Jugoslavije.
Stoga je i razumljivo što su se rudari zaklinjali da svoju djecu neće pustiti u rudnik, što su oduvijek tim poslom bavili samo oni koji nisu imali drugog izbora. U pravilu vrlo siromašni ljudi. Znali su to dobro i partizani za NOB-a, koji su narodu, da bi im bili što bliži, privlačniji i spremniji na odlazak u njihove redove, obećavali da nakon rata opni neće ne samo plaćati porez, već neće ići ni u rudnik. Odnosno da će njihovo posao biti mnogo lakši.
Odmah nakon rata kada su prestala ratna stradanja obnova rudnika na Labinšćini postala je vrlo aktualna i posao bez odlaganja. Njemački ga vojnici srećom nisu minirali, ali najveća opasnost došla je u vlastitom dvorištu - nije bilo dovoljno rudara za pokretanje, a kasnije i normaliziranje proizvodnje. Na otkope se dolazilo direktno nakon demobilizacije, stalno se organiziralo "dobrovoljan" rad u rudniku, i to ne samo na Labinšćini, već širom Istre. Za odlazak u rudnik agitiralo se i u Lici, Hrvatskom Zagorju i Dalmaciji, a mnogi povratnici iz Francuske, Nizozemske, Njemačke i Amerike završili su u Raši i Labinu. Tu se našlo i više stotina njemačkih, ali i domobranskih ratnih zarobljenika, od kojih je dosta stradalo u već spomenutoj nesreći 1948. godine. Rad u rudniku pod "mus" potaknuo je i dodatno emigriranje naših ljudi. Pogotovo onih koji su živjeli uz more, a pomorstvo im je bilo mnogo bliže i draže od rudarskog otkopa!
U takvom okruženju manjak rudara bio je stalan i bolan, o čemu vrlo zorno svjedoči i ovaj "marketinški" proglas iz tih godina. Iz tog je vremena nastao i termin "četvrti obrok", još jedan od mamaca za privlačenje ljudi u rudnik. Nudilo se toliko toga da se, može se isčitati između redova, da oni koji ne žele taj raj, ili nešto s njima nije u redu, ili ne vole novo socijalističko društvo.
U godinama koje su uslijedile nastala je i ova fraza kojom sam naslovio ovaj tekst.
Sretno!!!