subota, 20. lipnja 2015.

ZBOG RAŠE U BEOGRAD!

Što sam stariji to sam siguran da se ništa slučajno ne događa. Tako se nisam slučajno upoznao sa Draganom Velikićem, trenutačno najpoznatijim i najboljim srpskim književnikom. Dijete beogradskog asfalta, sin jugoslavenskog oficira kao dječarac s obitelji dolazi u Pulu, gdje je njegov otac pomorski kapetan Dunav zamijenio morem. Pula će postati drugi njegov grad, grad djetinjstva, sazrijevanja, odrastanja i prve ljubavi, kojima će se kasnije često vraćati. Više puta u romanima, od Via Pule, Bonavie do posljednjeg romana Islednik.

Pripremajući se po običaju temeljito za svoje romane u ruke mu je došla i moja knjiga Raša moje mladosti, nakon čega smo se i upoznali te družili više puta u našem Labinu, zajedno s njegovim prijateljem Goranom Banom iz Pule.

U završnoj fazi pisanja romana Islednik, u kojem piše o svojoj majci, prikazuje zapravo svoj životni put, u kojem je uz Pulu i Istru ucrtana i Labinšćina. Rabac, Labin, Trget i Raša. Malim Trgetom je i danas fasciniran, a duboko u sjećanjima ostala je njegova urezana sjećanja na Rašu tijekom putovanja iz Rijeke do grada Arene. Tada su, prisjećat će se i moji stariji Aršijani, predasi uz kavicu i pivo bili česti na raškom trgu. Ili Na mesto va Raše, kako će zajedno zapjevati naši pulski Labinjani Daniel Načinović i Bruno Krajcar. "Mnogo ljudi piše, ali je malo pravih pisaca kakav je Velikić. To je uživanje u čistoj literaturi. Njegova vas rečenica uvijek vodi dalje, kao što je u glazbi činio Hendriks!"
Prije otprilike dva tjedna Dragan mi je poslao njegov još vrući roman, kojega sam iste noći pročitao u dahu. Kako nemam riječi da opišem to djelo bit će mi lakše citirati kratku ocjenu kritike Gorčina Stojanovića otisnitu na korici romana.

Ne imajući ambiciju da ocjenjujem to djelo reći ću samo da je Dragan Velikić maestralno, bez suvišnih riječi, patetike ili kritike s odmakom vjerno ocrtao povijesne prilike u Istri i posebno Puli. 
"Mene je posebno zagolicao njegov opis Raše, kojem se vraća u više navrata, a najviše u šestom poglavlju." Kad bi se bog našao u Raši, u malom rudarskom gradu na pola puta između Pule i Rijeke, gdje su vozači linijskih autobusa redovito pravilu pauzu, osjećao je uznemirenje. Kao da je zatvoren u kavezu, otvoren prizor iz sna. Sve je na tom trgu bilo nadrealno. Ulazilo se u crtež, a ne u prostor.Trg je uvijek bio prazan, jer, umjesto u središtu, nalazio se na obodu grada, izvan putanja njegovih nevidljivih stanovnika. Visoka trijumfalna kapija, sa slavolukom i parolama u slavi Tita, spajala ga je s obližnjim malim trgom."
Promocija knjiga bila je onajavljena za ovaj utorak, a kako sam se već ranije samojom ženom Mirom dogovarao da iz Zagreba malo skočimo i do naših susjeda u Beogradu, eto odlične prilike za odličan izlet u nekadašnjem glavnom gradu propale Jugoslavije.

Promocija, prva od dvije u Beogradu, održana u prostranoj knjižari-kafiću SKC Delfi, jedna od 27 knjižara izdavačkih kuća Laguna u gradu od dva milijuna stanovnika. Lijepo novo iskustvo, osjećam se odlično, a malom sam digao i nos kada je autor romana, od mene u šali nazvan Karlo Grande, ili Veliki, okupljenima naveo da je i među njima moja malenkost, u romanu nositelj jedne od epizodnih uloga! Za to smo vrijeme moja žena i ja bili u društvu s Nikolom Lorencinom, poznatim beogradskim filmskim umjetnikom i profesorom. Rodom je iz Meduline, jedno je vrijeme radio u Novom listu, a nekada je odlično surađivao s raško-pulskim novinama Armandom Černjulom. Posebno me obrađivao informacijom da posjeduje dokumentarni film o Labinu i Labinšćini snimljenim 1950. godine, kojega će mi rado ustupiti!

Kratak boravak u Beogradu, za kojeg sam se osjećao vrlo ugodno među druželjubivim i gostoljubivim domaćinima, odlično je bio "režiran" od našeg Dragana, velikog prijatelja i promotora Pule i Istre. Bili smo u njegovom stanu s velikim kartom Istre na zidu. Šetali smo se gradom i na kraju dana večerali na Skadarliji. I preostala dva dana stalno smo bili posjetitelji tog boemskog dijela Beograda, ručajući u restoranima Dva goluba i Tri šešira, uz obveznu glazbu Roma. To nam nije bilo teško budući da se zakupljeni stan nalazio u neposrednoj blizini nezaobilaznih Skadarlija. Stan je pripadao beogradskoj dramskoj umjetnici Ivi Modli, koja je kao učenica prije nestanka stare države boravila u Labinu, spuštajući se pješačkom stazom do našeg Rapca! Slučaj ili ne, odgovorite sami! Slučajno ili ne, ali na zidu kreativno uređenog stana umjetnice dočekao nas je ogroman plakat s likom velikog talijanskog slikara Giorgia de Chirica. Autora koji je nadahnuo glavnog konstruktora Raše Gustava Pulitzera Finalia, na kreaciju upravo ovakve Raše i njenog glavnog trga! Bit će da me je spojio s velikim srpskim književnikom i doveo na beogradsku promociju njegove knjige!




 

nedjelja, 14. lipnja 2015.

TITO HEROJ- U OČIMA TURISTA IZ NIZOZEMSKE!

Godinama je u Rabac na godišnji odmor dolazio jedan uglađeni nizozemski umirovljenik, koji se u slobodno vrijeme bavio i slikanjem. Slikao je i u Rapcu, boraveći početkom osamdesetih u jednom od hotela na Veloj đirini, u Olivi. Bilo je to odmah nakon smrti Tita, pa je naslikao više portreta Maršala. Jedan od njih poklonio je Silvanu Zahtili, nedavno preminulom direktoru hotela.
Bio je to razlog i za kraći razgovor s njime na Radio Puli, gdje sam tada bio zaposlen. Rekao je između ostalog da je bio zadivljen činom njegovih partizana koji su digli na ustanak protiv jake i okrutne Hitlerove soldateske, tamo negdje na brdovitom Balkanu. Sa mnom u društvu bila je mlada dama
iz Nizozemske i predstavnica jedne turističke agencije, koja je uz svoje prezime dodala i Knapić, kako se prezivao njen životni odabranik!
U to vrijeme u zemlji tulipana, domovini našeg gosta, u zemlji mlade Ane Frank, njemački je okupator činio teška zlodjela bez organiziranog otpora domaćeg stanovništva. Time je ugled Tita u očima Europljana kao uspješnog ratnika i vojskovođe bio neprikosnoven, a njegovo divljenje još veće. Zločini odmah nakon rata učinjeni nad zarobljenim vojnicima, njemačkim ili njihovim domaćim kvislinzima ne mogu nijekati njegov ratni doprinos antifašističkoj koaliciji. Kao što se ti zločini ne mogu opravdati ili braniti tim doprinosom. Jedno i drugo bit će neizbježna tema istraživanja povjesničara, dok se aktualni političari i građani moraju okrenuti stvaranju demokratskog društva snažnog gospodarstva i poštenog pravnog ustroja. Društva pravde u kojem će biti krajnje tolerancije za sve oblike različitosti, a nikakve za lopovluk u režiji političara, od kojih su nastala mnoga zla u Hrvatskoj.


 

KOVA JE NASA - BECI SO VRAJZI

Rudnici, rudarenje i rudari trajno su obilježili Labinšćinu, trasirajući ne samo njen gospodarski razvoj, već i društveni život i demografsku sliku. Zemljom siromašan kraj, krajolik kamenjara i škrte zemlje bio bi mnogo siromašniji da se njegovo bogatstvo nije krilo duboko ispod zemljine površine. Zbog kamenog ugljena prebogatog sumpora se na Labinšćinu dolazilo iz drugih dijelova Europe. Rudnici su bili bogat ratni plijen, a i Italiji bi lakše pao gubitak Istre nakon Drugog svjetskog rata da su kojim načinom uspjeli sačuvati Istarske ugljenokope. Industrija, turizam, trgovina, promet - sve je to na ovim prostorima nastalo kao plod rudarske aktivnosti.
Zbog svega toga razumljiva je nostalgija starijih generacija Labinjana, koji su na bilo koji način vezani uz rudnike i rudare. Međutim, uza sve to nitko od nas nije htio da mu je svakodnevno radno mjesto na otkupu nekoliko stotina metara ispod zemlje, nerijetko i ispod razine mora. Rudarski pozdrav Sretno nije bio slučajan, jer u povijesti rudarenja u našem kraju na svom je radnom mjestu život ostavilo blizu dvije tisuće rudara, uz nekoliko velikih katastrofa, od kojih su najpoznatije bile one koje su se bile 1940. godine u doba Italije i četiri godine kasnije za Jugoslavije.
Stoga je i razumljivo što su se rudari zaklinjali da svoju djecu neće pustiti u rudnik, što su oduvijek tim poslom bavili samo oni koji nisu imali drugog izbora. U pravilu vrlo siromašni ljudi. Znali su to dobro i partizani za NOB-a, koji su narodu, da bi im bili što bliži, privlačniji i spremniji na odlazak u njihove redove, obećavali da nakon rata opni neće ne samo plaćati porez, već neće ići ni u rudnik. Odnosno da će njihovo posao biti mnogo lakši.
Odmah nakon rata kada su prestala ratna stradanja obnova rudnika na Labinšćini postala je vrlo aktualna i posao bez odlaganja. Njemački ga vojnici srećom nisu minirali, ali najveća opasnost došla je u vlastitom dvorištu - nije bilo dovoljno rudara za pokretanje, a kasnije i normaliziranje proizvodnje. Na otkope se dolazilo direktno nakon demobilizacije, stalno se organiziralo "dobrovoljan" rad u rudniku, i to ne samo na Labinšćini, već širom Istre. Za odlazak u rudnik agitiralo se i u Lici, Hrvatskom Zagorju i Dalmaciji, a mnogi povratnici iz Francuske, Nizozemske, Njemačke i Amerike završili su u Raši i Labinu. Tu se našlo i više stotina njemačkih, ali i domobranskih ratnih zarobljenika, od kojih je dosta stradalo u već spomenutoj nesreći 1948. godine. Rad u rudniku pod "mus" potaknuo je i dodatno emigriranje naših ljudi. Pogotovo onih koji su živjeli uz more, a pomorstvo im je bilo mnogo bliže i draže od rudarskog otkopa!
U takvom okruženju manjak rudara bio je stalan i bolan, o čemu vrlo zorno svjedoči i ovaj "marketinški" proglas iz tih godina. Iz tog je vremena nastao i termin "četvrti obrok", još jedan od mamaca za privlačenje ljudi u rudnik. Nudilo se toliko toga da se, može se isčitati između redova, da oni koji ne žele taj raj, ili nešto s njima nije u redu, ili ne vole novo socijalističko društvo.
U godinama koje su uslijedile nastala je i ova fraza kojom sam naslovio ovaj tekst.
Sretno!!!