PULSKI LABINJANI ANTON NINI DOBRIĆ I RATKO GUERINO LAZARIĆ

Za Labinjane kažu da uspijevaju u svijetu, da su priznatiji u njemu nego u svom domu. Bit će da tako kažu i za druge ljude, jer doma se poznaje ne samo oca, već noneta i pranoneta, ali i iz osobnog iskustva, radeći gotovo dvadeset godina u Puli, znam da u tome ima istine. Labinjani su bili kao rukovodioci priznati i za Narodnooslobodilačkog rata i prvih poratnih godina, a po zadatku su nakon toga vrlo često dolazili i u Pulu. Među njima su bili i Anton Nini Dobrić, za rata  kurir i suradnik u partizanskim novinama iz sela Cerovica nedaleko od Ravni, a nakon toga kao ekonomist bio je direktor pulskog brodogradilišta Tehnomont. Radni vijek početkom osamdesetih završava u Labinu kao predsjednik Skupštine općine. Bilo je to vrijeme teške krize u Labinu, ali i skorog otvaranja novih radnih mjesta u sklopu Labinprogresa, na čelu kojeg je bio Tomažo Dobrić, također jedan od poznatih Labinjana koji po zadatku, kako se to onda govorilo, vrlo brzo odlazi na nove dužnosti izvan svog zavičaja.
Na ovoj fotografiji Nini Dobrić, na slici lijevo, snimljen je u trenutku dok je Nagradu Labinske republike u povodu obilježavanja Dana rudara - 2. marta, predavao Ratku Gverinu Lazariću.
I on je poznat još iz partizanskih dana kao jedan od uspješnih organizatora pokreta na Labinšćini, rodom iz Svetog Martina.

 Na prvim poslijeratnim izborima 1945. godine izabran je u Oblasnu skupštinu Istre u Poreču. Bio je na raznim funkcijama u Istarskim ugljenokopima, a već 1955. godine s obitelji odlazi u Pulu, gdje je bio direktor tvornice cementa Giulio Revelante te pomoćnik direktora kapitalnog razvoja najvećeg hrvatskog brodogradilišta Uljanik. Poodavno su ostali samo u sjećanjima najstarije generacije Labinjana - Lazarić je umro prije nešto više od 20 godina, a Nini Dobrić nešto kasnije.