CRĆ I VRAJŽA KORIJERA

Sve do početka šezdesetih proteklog stoljeća trg u starom gradu, popularni Crć, bio je središte Labina. Svi koji su htjeli biti viđeni ili nekoga vidjeti, svraćali su na mali trg, koji se preko vikenda pretvarao u veliko šetalište, popularno korzo. Tu su bili glavni ugostiteljski lokali, teatrino, sjedište banke, SDK-a, banka, ljekarna. A do tada Rabac baš i nije bio u modi, mladih turista i zgodnih Švabica još nije bilo.
Poseban događaj su bili autobusi, koji su na svom putu za Pulu, odnosno Rijeku, redovito svraćali i na Crću. Bio je to ugodan predah za šofere, ali i putnike, koji su se s radošću krijepili u Velom ili Molen kafe. Osobnih automobila gotovo i nije bilo, pa nikom nije bilo tijesno. Uz njih je rastao promet na šanku, ali i dobro raspoloženje, zbog čega je postojala posebna vibra između vozača i konobara. Zajednički snimci jedni i drugih, uz obilje smijeha, dio su kolektivne memorije starog Labina.
A onda su potkraj pedesetih i početkom šezdesetih počele promjene. Donji dio Labina, onda poznat kao Podlabin, počeo se širiti. Iz Rašđe se u njega preselila uprava Istarskih ugljenokopa, u podnožje grada sišle su banke, počeo je noćni život u tek probuđenom turističkom Rapcu, niz brdo su krenuli i drugi sadržaji. Kako nikad zlo ne dolazi samo negdje u toi vrijeme pod snagom rudarskih gorskih udara počeli su popuštati temelji kuća u gradu, pa su prema Podlabinu krenule i mnogobrojne obitelji. I linijski autobusi, po kojima se naštimavalo vrijeme, sve su se rjeđe uspinjali u drevnu Albonu.
Danas za zimskih mjeseci na glavnom trgu ima više automobila nego ljudi, koji s oprezom prelaze s jedne na drugu stranu trga, koji je već nekoliko desetljeća glavna tranzitna veza Labina sa svojim zaleđem. Preko ljeta česti su prometni čepovi, koje najčešće stvaraju vrajže korijere-cestovni kruzeri, koje dovode vremešne umirovljenike, popularne hokejaše, na brzopotezno razgledavanje drevnog grada. Za kojeg najviše vremena ima za piš-pauzu. Grada kojemu su leđa okrenule i maškare, koje svog pusta prilikom "preuzimanja" vlasti više ne vješaju na pročelju lijepog Municipija, već na kuli u središtu Podlabina. Kuli nekadašnjem simbolu moći Mussolinijeve Italije, gradu koje će ove jeseni obilježiti svoj 72. rođendan!

(više vidi: mat-flacius.com)

  

A.Ca.I. - RAŠKI UGLJEN, TALIJANSKI PONOS

Oko dvije i pol godine prije inauguracije novog rudarskog grada Raše, i lipnju 1935. godine fašistički režim, tada u naponu snage, osniva državnu tvrtku A.Ca.I. (Azienda carboni Italiani), u kojoj su bila udružena dva najveća talijanska rudnika - Carbonia i Arsia, sa sjedištem u Rimu. Na čelu rudarskog diva, koji je trebao jamčiti energetsku sigurnost autarkičnoj industriji, koja je bila već u ratnom žrvnju, našao se Guido Segre, dotad čelni čovjek raških ugljenokopa. Ne slučajno, budući da je istarski proizvođač ugljena bio najveći i tehnološki najnapredniji u Kraljevini Italiji. Rekordna i kasnije nikad dosegnuta proizvodnja ugljena u Raši bila je 1942. godine - tek nešto manje od 1,2 milijuna tona.
Moć i simboli novog poretka (Ordine nuovo), uz izravan ratni poklič Vincere, pršte i iz ova dva plakata nastala na temu snažne državne tvrtke za proizvodnju ugljena. U jednoj verziji grumen crnog ugljena grafički asocira, slučajno ili ne, na mozak i motor svih ambicioznih planova Mussolinijevog režima.
Na poleđini donjeg plakata otisnut je reklamni slogan velike talijanske osiguravajuće kuće Generali, koji kao da poručuje da moćni vole - moćne!

  

RABAC IZ PTIČJE PERSPEKTIVE

Vrlo dinamičan, ponekad i gotovo stihijski, razvoj turističkog Rapca u posljednjih šezdesetak godina vro je zorno kronologijski praćen razglednica. Iz vrlo bogate naklade šarenih kartolina, koje su turisti slali na sve strane svijeta, ovom prilikom razastire se izbor razglednica s motivima Rapca nastalih iz zraka.  Dvojbe nema, zanimljiv kut praćenja velikih mijena nekadašnjeg ribarskog sela u tihoj i od bure zaštićenoj uvali.

SAOBRAĆAJNA KNJIŽICA ZA DVOKOLICE I TROKOLICE IZ KRŠANA I TOPIDA

Zahvaljujući Brunu Rovisu iz Kršana, predstavljamo zanimljiv dokument iz prvih poslijeratnih godina na Labinšćini. Riječ je o saobraćajnoj knjižici za dvokolice koju je 1948. godine dobio njegov otac Anton, zemljoradnik iz Veljaki, vlasnik bicikle. Za to je prve godine u gotovini platio 10 dinara, a godinu dana kasnije već 30 dinara, što je bio znak inflacije ili potvrda skupoće ondašnje administracije. Valjanost ovog dokumenta potvrdio je i 1949. godine, dok su rubrike za ostale godine prazne. Bit će da je naš Rovis u međuvremenu prodao bicikl, koji je onda bio mnogo rjeđi nego danas automobil, ili je administracija digla ruke od tog posla.
Zanimljivo je i zbog čega je bila nužna registracija dvokolica i izdavanje prometnih dozvola za njih. Iako se za rata tvrdilo, u dobroj politmarketinškoj maniri, da će se u novom državnom poretku ukinuti porezi, život je išao drugim pravcem, pa su bili dobri i skromni prihodi od posjedovanja bicikle. Ili je to bila tek vježba za buduće registriranje automobila, koji će se na labinskim prometnicama početi pojavljivati tek sredinom šezdesetih proteklog stoljeća.
Još je zanimljivija prva poslijeratna dozvola za bicikle i tricikle, koju mi je odstupio nedavno preminuli Silvano Miletić iz Marceljani. Knjižica je dvojezična u skladu s ondašnjom politikom uvažavanja talijanskog jezika, a u skladu s hrvatskim jezikom, zove se prometna, a ne saobraćajna knjižica. Porez je raspisivao Upravni odjel Kotarskog NOO Labina, a za 1946. godinu iznosio je ondašnjih 100 jugolira.
Bicikl je tada rijetkost, tip je Bianchi, za Italije vrlo modernog i popularnog prijevoznog sredstva, a bio je upisan na ime Ane Miletić iz Topida, majke onda malodobnog Silvana.

DR. ANTUN GOGLIA - BANSKI SAVJETNIK, SVEUČILIŠNI PROFESOR, PREDSJEDNIK HRVATSKOG GLAZBENOG ZAVODA, POVJESNIČAR!

Kopajući po zagrebačkim antikvarijatima neobično sam se iznenadio kada mi je u ruke došla knjiga o 100. obljetnici Hrvatskog glazbenog zavoda u Zagrebu, ustanove bez koje je nemoguće pisati ne samo povijest Zagreba već glazbene povijesti Hrvatske, autor koje je bio dr. Antun Goglia.  Vrlo moguće je da je taj čovjek Labinjon, pomislih odmah, ne zaboravljajući pritom da se to prezime nalazi i u okolici Ajdovšćine u Sloveniji. Baveći se malo i njime došao sam do frapantnih podataka. U Zagreb je završio gimnaziju i Pravni fakultet, tamo još osamdesetih 19. stoljeća, a rođen je u Rijeci. Na početku karijere nakratko radi u Karlovcu, odakle se vraća u Zagreb, gdje je imao blistavu karijeru. Ukratko, bio je banski savjetnik, a usporedo i profesor na Šumarskom fakultetu. Amaterski je svirao violinčelo, što ga je privuklo u Hrvatski glazbeni zavod, u kojem djeluje cijeli svoj radni i životni vijek. Tajnik te nezaobilazne ustanove u povijesti Zagreba i glazbene povijesti Hrvatske i njegova glavna grada je već potkraj 19. stoljeća. Jedan je osnivača dva zbora, član ravnateljstva, osoba koju se ne zaobilazi, njen predsjednik od 1929. do 1946. godine! Kao pravnik poznat je i kao autor više zakona o šumarstvu. Napisao je i više knjiga o šumarstvu, ali je ipak najpoznatiji kao plodan pisac povijesti glazbe u Zagrebu. Napisao je i knjigu u povodu 100. obljetnice postojanja Hrvatskog glazbenog zavoda, nepresušnim izvorom podataka o toj instituciji, ali i svim glazbenicima, pjevačima i dirigentima koji su činili njenu okosnicu. Napisao je i više knjiga o njima, uključujući i biografiju Lisinskog, surađujući i u stručnim časopisima. Bio je poznat kao vrsni kroničar svog vremena, koji se nije gubio u davanju svojih sudova, ocjena ili komentara, već je neobičnom preciznošću i zapažanjem bilježio, i kasnije objavljivao, sve detalje iz onovremenog bogatog glazbenog života Zagreba. Govorio je i nekoliko jezika, a po prirodi je bio veoma samozatajan.
Kako sam sve više upoznavao njegov život tako me sve više zanimalo da li je on, dr. Antun Goglia, ili fonetski Golja, zaista bio iz našeg kraja. Prije otprilike desetak sam dana o njemu razgovarao s Erkolom Goljom, umirovljenim pravnikom iz Labina, koji je u svojoj bogatoj političkoj karijeri jedno vrijeme također radio u Zagrebu. Najprije mi je ispričao jedan zanimljiv događaj vezan uz njegov studij u Zagrebu i susret sa svojim prezimenjakom. Šetao se Gornjim gradom, kada mu se pogled iznenada zaustavio na osmrtnici s imenom dr. Antuna Goglije. Nije otišao na pogreb, ali taj događaj ne zaboravlja, pa kada se vraća kući o njemu priča svome rodu. I tada doznaje da se brat od njegova djeda tamo negdje sredinom 19. stoljeća iz Malih Golji preselio u Rijeku. Moguće da je Antun bio njegov sin - zaključio je Erkole Golja.
Potaknutim time za pitanje se potom obraćam Branimiru Pofuku, jednom od najčestitijih novinara  Večernjaka i odličnom poznavatelju glazbenih prilika u Zagrebu. Odgovori mi da ne zna, uputivši me na dr.sc. Nadu Bezić, voditeljicu knjižnice Hrvatskog glazbenog zavoda. I ona mi odgovori slično, uz podatak d je na Mirogoju grobnica obitelji Goglije te da u Zagrebu živi njegov prapranećak Stanko Žepić, inače umirovljeni sveučilišni profesor germanologije. Nije znao ni on, ali je znao njegov stariji bratić, koji je rekao ono što sam najviše želio - rođen je u seli Golja nedaleko do Labina! Uz podatak da su u obitelji govorili talijanski.

 Na Mirogoju dr. Antun Goglia leži kraj svog oca Antona, majke, supruge i brata Ferdinanda, akademskog slikara i restauratora.
Sve te spoznaje treba još potvrditi u crkvenim knjigama i zaokružiti lijepu priču!