Tek je šest sati.
Kozina. Rampa ispred nas. I nekoliko autobusa. Čekamo desetak minuta. I još nekoliko autobusa iza nas. Stvara se kolona automobila. RI, LJ, PU, SU, SP, GZ... Tablice iz gotovo cijele Jugoslavije. Svi putovi vode u Trst. Nemir raste. Čekamo skoro sat vremena. "Kavopije" i nervozni. Restoran još uvijek ne otvara vrata. Dolazi carinik. Prijavljujemo samo osmijeh i boće. Da se zna da nam nije cilj jedna od mnogobrojnih tršćanskih prodavaonica.
Granica je iza nas...
...Manzano. Malo mjesto. Splet novog i starog. Šatori u dvorištima. "Još uvijek se bojimo potresa"- objašnjavaju nam ljubazni domaćini i prstom pokazuju na obližnje Dolomite. , gdje je nedavno bjesnio jak potres.... Odlazimo u obilazak privrede tog malog gradića. U toj i dvije susjedne komune, u kojima obitava oko 15 tisuća vrijednih žitelja, njih osam tisuća privređuje. U 200 tvornica i nešto više zanatskih radnji. I u gotovo svima proizvode se stolice. . Poznate stolice, koje se plasiraju u gotovo cijeli svijet. Središte je to proizvodnje stolica u Italiji...Najviše drva uvozi se iz naše zemlje. Prilika je to za suradnju. Mislimo pritom najviše na lučki bazen Bršicu...
...Ponovo na granici. Poslije ponoći. Gužve nema. Prodavaonice u Trstu su već nekoliko sati zatvorene, a naši "turisti" užurbano hitaju svome domu. Nemamo ništa za carinu. Samo suvenire od prijatelja iz Manzana. Svaki od nas po jednu malu stolicu. Četrdesetak stolica u bunkeru. "Otvarate li dječji vrtić?" - šali se carinik s nama....
Izvaci su to članka "Prijateljstvo se ne carini", kojega sam prije gotovo 38 godina, sada već debelo povijesne 1976. godine objavio u, također arhiviranoj, Labinskoj komuni nakon povratka iz Manzana, gradića u Furlaniji nedaleko od Udina, nakon prvog uzvratnog posjeta. Vrijeme je to posljednjeg uzleta Labina, grada koji se sve brže oporavlja od teške krize izazvane dugogodišnjim smanjivanjem proizvodnje ugljena. U sklopu Labinprogresa gradi se na svakom koraku, od Bršice do Potpićna. Otvaraju se nove tvornice i nova radna mjesta, tržištu se isporučuju novi proizvodi - keramičke pločice, igračke, motokultivatori, tokarski strojevi, cijevi, igračke... Labinšćina se opet približava brojci od 10 tisuća zaposlenih, koliko ih je bilo prije krize. Otvaraju se novi apetiti, kuju planovi, grade obiteljske kuće.
I Manzano je u uzletu. Centar proizvođača stolica od uvoznog drva. Više od 200 tvornica za preradu drva i još nešto drugih "marginalnih" proizvođača. Sviki drugi stanovnik je zaposlen. Ostali su djeca ili umirovljenici. Posao cvate. Novca kao pljeve, zbog čega gotovo bahati Manzanesi nisu odveć simpatični svojim susjedima.
Susreti su, a bilo ih je mnogo, bili odlični. Iskovano je prijateljstvo koje i danas traje. Nisu prekinuti ni službeni odnosi, surađuju i privrednici..
Danas, gotovo četiri desetljeća kasnije sve s početka ovog teksta izgleda nestvarno, kao iz neke vrlo davne priče. Mnogi čelni ljudi iz tog vremena više nema ni na životnoj sceni. Industrija Labinšćine poodavno je na koljenima. Krizi se ne vidi kraja.
A što je s Manzanom, najpoznatijim talijanskim i europskim proizvođačem proizvođačem stolica od (uvoznog) drva? Nema više ni državnih granica između država, nestala je jedna, a nastala nove države. Nema, međutim, više ni uvoznog drva. Zapuhali su neki drugi gospodarski vjetrovi i otpuhnuli većinu od 200 nekadašnjih tvornica stolica. Nezaposlenih je i u Manzanu sve više, nestalo je i silnog novca i opijajućeg blagostanja! Tko se danas prisjeća bahatih stanovnika ovog dijela Furlanije?
saznaj više: www.mat-flacius.com
...
Nema komentara:
Objavi komentar