Petina. Pedena. Biben. Pićan. Četiri naziva, jedan grad. Mali, ali pravi. I ne bilo kakav, već biskupski! Sazdan na vrhu brežuljka odakle je Učka i veći dio Istre kao na dlanu, podno kojeg vodi cesta preko susjednog Gračišća do Pazina i dalje. Kao mala i siromašna biskupija spominje se još u šestom stoljeću, točno 579. godine, a ugasit će se mnogo kasnije - u srpnju 1788. godina kada papa Pio VI ukida "episcopus sanctae ecclesiae Petenatis." I previše da Pićanci budu ponosni na svoj gradić izuzetne bogate prošlosti, s kojim se sudbina dosta poigrala u posljednjih 60-ak godina, pa se urušio dobar njegov dio. Ostanimo još na čas uz njihovu biskupiju, na koju podsjeća lijepa župna crkva, u kojoj se čuva i zlatni biskupski plašt carice Marije Terese. Ili vrijedna zbirka sakralnih umjetnina što se čuva u obližnjem župnom stanu. Ali više od svega Pićance na svoju biskupiju, preciznije biskupa i zaštitnika Nicefora, podsjeća nadimak Trnoplesari, kojega su poradi njega stekli. I danas ga nose kao jednu vrstu pokore nakon što su bezrazložno optužili svetog Nicefora da je ljubovao sa svojom nećakom. Uvjerivši se da su Pićanci nepravedno optužili svog biskupa, papa im, tako kaže legenda, za kaznu im naredi da bosi plešu po trnju! Bilo kako bilo izgleda da su oni okajali svoj grijeh, jer u protivnom ne bi živjeli u tako čudesnom lijepom gradu. Tom će im reći i i austrijski prijestolonasljednik princ Ferdinand Habsburški prilikom svog posjeta Pićnu, diveći se krajoliku s terase tik do crkve, ali još više ukusnom pićanskom vinu. Tada reče da će drugi put doći sa svojom suprugom Čehinjom koja obožava slikati krajolike, ali drugom puta nije bilo, jer će uskoro s njom izgubiti život u atentatu u Sarajevu, što će zapaliti iskru Prvog svjetskog rata. Prije tog rata hodajući i putujući Istrom u drevni grad će stići i poznati putopisac Horvat Kiš, diveći se u svojim zapisima Istarski puti njegovim ljepotama i raskošnoj prošlosti. Uz to okrijepio se u gostionici, čavrljao s prolaznmicima. I pritom zabilježio dašak poodavno minulog vremena. U to vrijeme je već bila nastala poznata istarske svečana pjesma, himna "Krasna zemljo Istra mila", čiji je skladatelj Matko Brajša Rašan, rođen upravo u biskupskom Pićnu, godine 1859. u kući nasuprot crkvi, tik do prekrasnog zvonika, odakle je pogled na Istru valjda još slikovitiji. Vidi se odatle lijepo i Labin, kao i Pićan s Fortice, a bit će da Labinjani imaju još jedan razlog više da budu ljubomorni na Trnoplesare. Ne samanj koji traje 15. i 16. kolovoza na Rokovo, u spomen na svetog Roka, čija je crkva tik do gradskih vrata. Ili na crkvu uz same litice na mjesnom groblju u kojoj su prekrasne srednjovjekovne freske. Već zbog spoznaje da je posljednji gradonačelnik Labina u doba Italije bio njihov zemljak Melchiore Corelli, koji se, kako se vidi na jednoj od ovih razglednica, dvadesetak godina ranije potpisivao još kao Curelich.
(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)
Nema komentara:
Objavi komentar