SKITAČA - PRVA ŽUPA BISKUPA ANTUNA BOGETIĆA

"Kada sam navečer, nakon penjanja do Skitače po tim stazama, molio krunicu u crkvi, držao sam se za oltar ili klecao da ne padnem, u grlu mi je kucalo bilo. Kada sam zimi hodao pet-šest sati noge su mi bile jako vruće. Drugi dan, ako nisam hodao, bile su mi jako hladne, te sam ih u krevetu morao okretao kao na biciklu.Jednom, moleći, nisam sjeo da ne zaspim. Preumoran sam ipak zaspao stojeći i skoro pao na zatiljak. Mogao sam se smrtno raniti."

Samo mali isječak iz autobiografije Moj život - Od Anda do Tihog oceana, porečko-pulskog biskupa Antuna Bogetića, objavljene 2010. godine, sedam godine prije nego što je umro u 98. godini. Te se riječi odnose na njegovu prvu župu na Skitači na "krovu" Labinšćine, gdje dolazi u srpnju 1946. godine, gdje je sredinom tog mjeseca u rodnoj Premanturi imao "veoma lijepu Mladu misu."
Njegova biografija je neobično vrijedno djelo ovog svećenika, u kojoj, zahvaljujući odličnoj memoriji, iznosi vrlo detaljno niz pojedinosti o svom dugotrajnom i neobično plodom duhovnom pozivu. S mnogo umijeća i ljubavi opisuje prilike u svom rodnom mjestu između dva rata, kao i
svoje školovanje za svećenika u Kopru i Rimu.

Za one koje zanima naša novija povijest zasigurno će izazvati pažnju niz njegovih vrijednih zapažanja o prilikama u poraću, kada Crkva nije bila u milosti novog komunističkog režima, čiji je početak pratila i nacionalizacija mnogih vrijednih nekretnina. O svemu tome piše bez ikakve gorčine, netrpeljivosti ili mržnje, već u maniri svjedoka jednog teškog vremena, kada se zbog ideoloških zabluda ili grešaka, mnogo naših ljudi otjeralo od njihovih ognjišta u svijet.

Gutajući njegovu knjigu uvjeren sam da u Istri u proteklih sedamdesetak čovjeka nije bilo osobe koja je više svijetom putovala od Antuna Bogetića. Potaknutom svojom Božjom službom on je, kako glasi i podnaslov njegove autobiografije, na svom duhovnom putu djelovao od Argentine do Tajvana, Kine, Indije, Filipine, Japan i druge zemlje. Na brojnim fotografijama ostao je zabilježen i njegov put u Izrael, Sibir, ali i u Sjedinjene Američke Države, Kanadu i druge države, gdje se susretao s našim iseljenicima.

Kako pokazuje i uvod u ovaj tekst krhkom i sitnom, ali neumornom svećeniku iz Premanture, koji je dva puta obolio od tuberkuloze, u vrlo je dragom sjećanju ostala njegova prva služba na Skitači, o čemu je, kao i o tamošnjim ljudima, govorio s mnogo radosti i poštovanja. Prisjeća se i mnogih susreta s ljudima, njihovih običaja, sprovoda i vjenčanja, a u posebnom mu je sjećanju ostao Toni Škopac Vican iz Drenja, oca troje sinova i isto toliko kćeri, povratniku iz Amerike. Kod njega je noćio kada je imao kaoa je imao obrede u tamošnjoj crkvici svetega Mikule. Kod njega je bila podstanarka i mlada učiteljica Branka Mišljenović, koja je s tamošnjim djevojkama pjevala u crkvi!
U maniri dobrog pisca Bogetić, koji će porečko-pulski biskup postati 1984. godine, opisuje i niz drugih događaja i susreta s ljudima iz tog kraja, uključujući i Labina i Podlabina, koju će župu, uporedo sa Skitačom, voditi već nakon tri mjeseca. Kao uostalom i mnogo druga zbivanja vezana uz njegov svećenički poziv u Istri, ali i širom svijeta. U svakom slučaju više nego zanimljivo štivo koje se ne može prepričati, već polako i s guštom pročitati od prve do zadnje strane. Do tada jedino što vam mogu još ponuditi je nekoliko fotografija iz njegove knjige koje su nastale na Labinšćini.
    

VINEŽ - INDUSTRIJSKA ZONA U SUNČANO NEDJELJNO POPODNE

Listajući ovih dana knjigu Labin tragom vjekova, koju sam potkraj 20. stoljeća napisao zajedno s mojim pokojnim kolegom Eduardom Strenjom iz Pule, zamijetio sam da na prostoru današnje industrijske zone na rubu Vineža nadomak Dubrove u to vrijeme nije bilo ni jedne proizvodne hale.
Osamostaljivanjem Hrvatske početkom devedesetih uskoro će, točnije 1993. godine unutar granica ondašnje Općine Labin nastati Grad Labin te općine Raša, Sveta Nedelja, Kršan i Pićan.
Takvim raspletom Labin ostaje bez svoje zone na Dubrovi, pa se nakon nekoliko godina donosi odluka o izgradnji novog industrijskog pojasa na proplanku između Vineža i zaseoka Viškovići, s lijepim pogledom na stari Labin.

Početkom ovog stoljeća na terenu iznad uprave Komunalnog poduzeća Prvi maj, nekadašnje bolnice a na kraju i labinskog rodilišta, "placeve" otkupljuje labinski poduzetnik Vojko Baznik, te nekoliko malih građevinskih tvrtki s Labinšćine.

Veliki će iskorak ubrzo učiniti poznata talijanska tvrtka Benetton, koja privučena državnim i lokalnim poticajima u neposrednoj blizini, neposredno uz cestu koja od Vineža vodi do Dubrove, odnosno Svetog Martina i Nedešćine, podiže svoju tvornicu.

Nekoliko godina kasnije, u potrazi za još jeftinijom radnom snagom na tlu bivše Jugoslavije, Benetton napušta Vinež, ali na njeno mjesto dolazi tvrtka Carel, opet iz Italije. Nedugo potom poduzetnici iz iste zemlje u produžetku tog prostora grade se najprije dvije, pa još jedna tvornička hala, za koju se sada gradi novi cestovni prilaz.

Na samom ulazu u sve veći poduzetnički kompleks među prvima iz Italije dolazi i Danieli Systec, velika tvrtka iz okolice Manzana, grada prijatelja Labina, koja u svom dvorištu ove godine dovršava novu i veću proizvodnu dvoranu. Tih godina od labinskog poduzetnika njegovu halu preuzima, opet talijanska, tvrtka MTZ, koja ubrzo diže nove proizvodne prostore.

Danas je u Vinežu otvoreno nekoliko stotina radnih mjesta, na kojima su plaće približno iste kao u trgovinama ili rabačkim kućama, a kako u nedjelju i subotom u pravilu ne rade, to je gotovo presudni korak da se odlučuju za rad u njima.

Slobodnog prostora u vineškoj industrijskoj zoni sve je manje, a zaposlenika je sve više, pa sve brže u Labinu, uz otvaranje novih supermarketa, raste potražnja za stanovima.  Da se prije otprilike dva desetljeća nije krenulo tim putem gospodarska i društvena slika Labina bila bi ipak drugačija.
Slike koje slijede to i potvrđuju.

Ove slike nastale su potkraj svibnja 2021. godine. U prvom planu nova hala tvrtke Novation TECH, a do nje se kopaju temelji nove hale već prisutne Carel.

 

Pogled s Fortice na industrijsku zonu u Vinežu danas i potkraj proteklog stoljeća!

LABIN, PETAK, 13. OŽUJKA - PANDEMIJA KORONAVIRUSA U ITALIJI ODNIJELA 250 ŽIVOTA!

S prijetnjama od sve agresivnije koronevirus danas popodne svojom uobičajenom rutom obilazim drevni Labin.

Petak je, 13. dan u trećem mjesecu ove godine.

Putem nikoga ne susrećem, ljupki mačić nedaleko od zvonika zbunjeno i s nevjericom me promatra zaštićen u svojoj kućici.

Za Labin u ovo doba godine, kada je i sunce iza debelog olovnog sloja oblaka, i ništa posebno!

Tek na povratku, gdje na trgu, popularnom Crću, nitko ne sjedi ispred lokala, pri uspinjanju  za glavno parkiralište, odakle se pruža prekrasan pogled na sam stari grad, ali i Kvarner, susrećem Eura, dobrog duha rodnog grada Matije Vlačića Ilirika.

U društvu je dobro raspoloženih Labinjana, ali već medijski razmažen spreman je za poziranje!

Vidimo se za dva dana na istoj starogradskoj ruti, na kojoj doživljaji nikada nisu isti!

Titov trg, popularni Crć/Borgo tri dana kasnije - točno u podne!