SAGA O TVORNICI KOJA JE GLUPO NESTALA

 O nastanku i nestanku tvornice alatnih strojeva Prvomajska dosad je izrečeno i napisano mnogo riječi. Kada sam ovih dana na TV-programu čuo riječi jednog našeg poznatog stručnjaka da se samo u razvijenim zemljama proizvode alati odmah sam se sjetio naše nekadašnje tvornice koja je zapošljavala više od tisuću vrlo stručnih radnika i inženjera.Tu je pamet bila na visokoj cijeni, mjere za izradu alata uzimale su se u mikronima, bila je razvijena automatizacija u proizvodnji, a iz velikih proizvodnih hala izlazili su numerički upravljane tokarilice.
Dogodilo se što se dogodilo, nije uspio ni plan spašavanja Prvomajske u režiji domaćih političara i slovenskog poduzetnika Jagera, pa je sve stalo. Danas samo "vanzemaljci" vjeruju u priče o spašavanju tvornice u Krapnu. U to sam se uvjerio kada sam neki dan kroz otvorena donja vrata tvornice, čija je prva hala izgrađena još početkom 20. stoljeća, prošetao njenim nekadašnjim prostorima - upravnom zgradom, uredima, proizvodnim halama, projektnim biroom, skladištima.

Posvuda pustoš,nered, porazbacane i uništene stvari, dokumentacije i druga svjedočanstva o nekada dobro uređenoj proizvodnji. Kao da se pred neprijateljom spašavajući živu glavu ostavljalo sve. Nama u razaranju nisu bili potrebni neprijatelji, mi to činimo najbolje sami - razmišljam dok nailazim na grozne potvrde našeg nemara i neodgovornosti.  Zar nije ovdje bilo nikoga tko bi organizirano urede očistio od nepotrebnih papira i drugih stvari, a sve ostalo sačuvao ili arhivirao, a ne prepustio pljački i uništavanju pojedinaca, koji se ipak kroz žičanu ogradu uspjevaju uvući u dvorište nekadašnje poznate tvornice?

Nije život do kraj nestao u krugu Prvomajske u Krapnu, što me je i dovelo  na to mjesto. Ovdje već nekoliko godina djeluje Merania, radionica za izradu suvenira od keramike obitelji Jenkel, koja je uređena u nekadašnjem restoranu tvornice. U njihovoj neposrednoj blizini, na samom ulazu u tvorničko dvorište nalazi se poznata kamenoklesarska radnja Florida obitelji Juričić iz Presike. Vrteći
se dvorištem naišao sam na mladog Semira iz Raše, koji mi reče da radi i jednoj tvrtki za pjeskarenje i bojenje iz Ivanić Grada, a od njega sam također doznao da se veći dio proizvodne hale koristi za skladištenje proizvoda Rockwoola iz Potpićna. Ušli smo i u halu u kojoj se odlažu velike količine odbačene stare odjeće koja se poklanja Crvenom križu. Na kraju šetnje susrećem mladog Mladena Bajramovića, najzasluženiju osobu za spašavanje arhivske građe o toj tvornici. I osobi koja najviše zna o raškoj Prvomajskoj!

Bez obzira na dugu napuštenost i zapuštenost proizvodnih prostora nekadašnje svjetski poznate tvornice alatljika i drugih proizvoda zamijetio sam da su zgrade još dosta čvrste i u relativno dobrom stanju i, što je vrlo važno, da krovovi ne prokišnjavaju.

Dva dana kasnije gledam TV dnevnik na kojem se navodi mogućnost da Hrvatska, po uzoru na Slovačku i neke druge zemlje, uzme veći udio u proizvodnji automobila i automobilskih dijelova.  Pomislih da bi se vještom ponudom i taj prostor mogao ponuditi stranim ulagačima, a da bi argument u prilog tome trebala biti i blizina luke Bršica, oko koje su se još prije dvadesetak godina navodile slične mogućnosti.

Tu ću stati!

LABINSKI MATURANTI 2019. - OTIŠLI U POVIJEST

Posljednjim ispitima zrelosti potkraj ovog tjedna labinski su maturanti iza sebe ostavili srednjoškolsko obrazovanje. I okrenuli su novim životnim izazovima - faks, posao ili nešto treće.  Sve što je ostalo iza njih sada je prošlost, dio sjećanja na više ili manje bezbrižne srednjoškolske dane, kojima će se vraćati s vremena na vrijeme. Uključujući i bučno obilježavanje posljednjeg dana u "glancanju" srednjoškolskih klupa 22. svibnja kada su se, svjesni te činjenice našli na labinskim ulicama.Sretni, bučni, glasni i - zanosno sretni i mladi.

Njihova neobuzdanost privukla je tog dana i učenike Osnovne škole Matije Vlačića, koji su, promatrajući njihovu veselu povorku, zasigurno mislili da će se za sedam-osam godina naći na istom mjestu. U istom raspoloženju i istim nadama i željama.  Ionako vedro i teško opisivo raspoloženje još je poraslo kada je dvoje maturanata, valjda i sami nekada polaznici te škole, uletjelo među njihi započelo ih grliti i pozdravljati.

Trenutak kasnije kolona razdraganih maturanata nastavila je svoj put prema starom gradu, a kako mi se tada slučajno pri ruci našao foto-aparat, dio tog ugođaja ostao je zabilježen. Uz očekivanja reprize za 12 mjeseci s nekim drugim akterima u glavnim ulogama!

   

ŽELJEZNIČKA STANICA NA MOST RAŠI - HRVATSKA U MINIJATURI

Oni koji znaju što govore valjda s pravom kažu da je željeznička pruga neke zemlje njeno najbolje ogledalo njene razvijenosti i organiziranosti. Dovoljno je saznati u kakvom su stanju pruge, postaje, vagoni, točnost i ponašanje osoblja , pa da se bez imale greške dozna slika neke zemlje. U ovom slučaju naše.

Kako je nama Labinjanima najbliža željeznička stanica u Rijeci vjerojatno mi imamo malo osobna iskustva i saznanja o kvaliteti usluga Hrvatskih željeznica. U tom slučaju zaustavite se na mjestima gdje se križaju ceste i pruge u našoj neposrednoj blizini - na Most Raši, kod Potpićna ili nadaleko od skretanja za Kožljak, pa se sami uvjerite kako izgledaju tračnice nekada slavne pruge Lupoglav-Štalije, koja se najvećim dijelom gradima "dobrovoljnim" radom početkom pedesetih u novoj Titovoj Jugoslaviji.

Zasigurno vam se neda jer znate da je ta pruga ugašena brzo nakon osamostaljivanja Tuđmanove Hrvatske, uz obećanje da će se obnoviti ulaskom Hrvatske u EU i povratkom tereta u luku Rijeka.

Vjerojatno ste u pravu pa vas neću pozvati ni da razgledate nekadašnju željezničku (po)staju Most Raša, kada me dovela moja znatiželja, još neugašena "dota" mojeg profesionalnog novinarskog rada.
Šine u korovu, a uz njih zgrada koja izvana i ne izgleda tako loše. Priđem bliže, pogledam kroz prozor i vidim totalni nered nekadašnjim uredima i čekaonici. Ulazna su vrata zaključana, ali "srećom" za mene stakla na njima su razbijena, pa ulazim bez teškoća u prostore koji su u vlasništvu države. Ostajem bez daha, ili mi se tako činilo, jer kod nas je sve moguće. Sve što je vrijedilo je odnijeto ili uništeno. Na stolovima radni papiri, kao da će se vrijedni službenici odmah vratiti, ili pak da su pobjegli u očaju spašavali svoj goli život od potopa. Mogli se to zbiti 2008. godine, što se može zaključiti iz kalendara iz tog ljeta. Da nisam u Africi, s kojom se voli uspoređivati naš mili precednik Vlade Pljenković, kao student veliki zagovornik socijalističkog samoupravljanja, uvjerila su me dva grba u napuštenim sobama ove po(staje). Nakon toga i najveći sumnjivac zaključit će da smo u Hrvatskoj, da je ovo njeno torno ogledalo!

Kada sam se vraćao sjetio sam se jednog mog znanca, učitelja iz Beča, koji je napisao vrlo zanimljivu knjigu o prugama koje su u Istri izgrađene u doba mrske dinastije Habsburga. Na njegovu sugestiju javio mi se jedan Herr iz Njemačke, specijaliziran za preuređivanje napuštenih pruga i stanica u turističku atrakciju.

A što bi s prugom, koja je egzistencijalno (po)vezana s raškim rudnicima,  učinili naši lokal-patrioti, koji nose dres IDS-a, stranke koju su moji Istrijani čekali stoljećima? Možda bi tek grbove Hrvatske zamijenili s istarskom kozom?

LABINSKI ATELIERI - ILI KAKO SU SLIKARI SPASILI STARI LABIN!

Labin je ne tako davno bio grad rudara, ali i slikara, umjetnika koji su svome gradu, s obzirom na broj stanovnika, donijeli prepoznatljivost i atribut najumjetničkijeg grada u zemlji. Sve je nekako počelo u drugoj polovici šezdesetih 20. stoljeća kada se u svoj Labin vratio mladi akademski slikar Josip Diminić, od kojeg smo se ovih dana oprostili na groblju u njegovom rodnom Svetom Lovreču. Kako samo jedna lasta ni čini proljeće tih istih godina na likovnim su akademijama u Zagrebu diplomirali i drugi velikani labinske likovne scene - Quintino Bassani i Renato Percan, koji su nas također zauvijek napustili prije nekoliko godina. Kao i njihov veliki prijatelj i kolega Mate Čvrljak, kojega u Labin, grad slikara, dovodi dvostruka ljubav, prema svojoj budućoj supruzi i slikarstvu, odnosno kiparstvu. Grijeh bi bilo zaboraviti i Eugena Kokota, Karla Palisku, Emila Bobanovića-Čolića i nove, mlađe naraštaje slikara predvođenih Zdravko Milićem, Vinkom Šainom, da dalje ne nabrajamo.
Svi su oni odmah u startu glavni "krivci" osnivanja likovne grupe Labinski atelieri, koja se pojavljuje potkraj šezdesetih, kao osebujni promotor labinskih slikara i i njihova drevna grada, kojemu su udahnuli život nakon teških razaranja izazvanih nekontroliranim kopanjem ugljena ispod njegovih zidina.
Labinski će atelieri uskoro privući nove slikara, a i mnoge mlade dodatni motivirati prema slikarstvu, koji postaje ubrzo zaštitni znak nekada rudarskog grada. Ali kako sve na ovom svijetu ima svoj početak i kraj grupa likovnjaka se razišla dvadesetak godina kasnije, nastale su nove slikarske staze i vizije, i što ne, različiti interesi i viđenja.
Od osnutka Labinskih ateliera proteklo je pola stoljeća, više nego dovoljno da se sagleda ogromna uloga u duhovnoj preobrazbi Labina. Dovoljno da se vrednuje sve što je ta grupa, ali drugi likovnjaci učinila za svoj gradi da im se to zahvali na odgovarajući način. Najkraće rečeno da se otvori stalni postav Labinskih ateliera, da se otkupe njihovi radovi i na temelju njihova stvaralaštva i stvorene karizme ne samo Labinu, već i svim ljubiteljima likovne umjetnosti daleko od našeg grada, podari rijedak likovni dragulj. Zaslužili su to oni, ali i Labin, koji za to ima ljudskog potencijala i prostornih mogućnosti, ali još uvijek nedostaje početni udarac najodgovornijih u Gradu. Dok se to ne dogodi prenijet ću vam katalog posljednje prave izložbe Labinskih ateliera, deseti po redu, koja je 30. prosinca 1999. godine postavljena u tek otvorenoj Gradskoj likovnoj galeriji Labina. Izložbu je tada otvorio ondašnji gradonačelnik Marin Brkarić, čiji je silazak sa životne scene, da budem malo patetičan, također svjedočanstvo o prolaznosti života, na čije djelovanje na ovom svijetu podsjećaju njihova djela. Ili propuštene prilike!
Vjerujem da ćete  radove većine umjetnika prepoznati, a katalog s po jednim radom sudionika izložbe ustupila mi je slikarica Nada Bađura.