Neki sam dan razgovarao s jednim poznatim turističkim vodičem od kojeg sam čuo da je za talijanske turiste htio organizirati razgledavanje nekadašnjeg raškog rudnika. Prije toga je s predstavnicima njihove agencije došla razgledati ponuđenu baštinu, ali kada su naišli na uništene nekadašnje objekte okružene smećem i otpadom, ostali su bez teksta, okrenuli leđa i bilo kakvom naumu o dovođenju turista u Rašu, nastaloj u doba talijanskog fašizma, petama dali vjetra.Ja se nisam dao, znajući koliko je sati i gdje živimo, okrenuvši pilu naopako, uz zaključak da je i ovakva "postava zb(i)rke uništene rudarske baštine, koja govori o prošlim vremenima, ali i nama danas, sama po sebi atrakcija. Koju ne bi bilo pametno propustiti, pogotovo ne u proljeće, kada se uz vrijedne dojmove s ovog izleta u (ne)poznato vratite s "macom" zanimljivih doživljaja.
Parkirao sam automobil ispred zgrade nekadašnjeg rudnika, u kojoj je nekada vrio život. S mjesto s koje su sve do sredine šezdesetih, kada se zatvara rudnik, u pravcu sela Labinšćine, ali i dobrog dijela Istre, u tri smjene odlazile kolone "kovarica" a kasnije i modernih autobusa pune umornih rudara. Na mjestu na kojoj su majke, supruge i rod oplakivale mrtva tijela poginulih rudara u jednoj od najvećih rudarskih katastrofa u Europi, u kojoj je 28. veljače 1940. godine život na svom radnom mjestu ostavio oko 280 duša. Kasnije je u toj istoj zgradi jedno vrijeme bila i tvornica čamaca Kvarnerplastika, a kasnije uprava također nestale Prvomajske. danas je zgrada prazna i devastirana, a do zatvaranja ulaznih vrata prije otprilike pola godine u nju se ulazilo bez ikakvih zapreka i razbijalo i uništavalo sve do čega se došlo u prostranim dvoranama, kupatilima ili mnogobrojnim uredima. Lijepo kameno stepenište i drugi prostori, iz kojih se ulazilo u rudnik služili su i običnim vozačima motora, što je samo po sebi bila atrakcija. Danas je trg prazan, radi tek jedan kafić, u kojem se okuplja mahom preostala mladež Raše.
Oni koji prate ovdašnja zbivanja znaju da je ulaz u da je sam ulaz u rudnik do prije nekoliko godina ugošćavao mnoge turiste i druge znatiželjnike, koji su na licu mjesta imali pravi doživljaj rudnika i teškog posla rudara. Kroz tunel iskopan u kamenu dolazilo se do prostranih dvorana, odakle se spuštalo do rudarskih otkopa. Radi sigurnosti posjetitelja te su posjetili prekinuti prije nekoliko godina, au međuvremenu se ništa ne događa. Odmah do upravne zgrade nalazi se zgrada nekadašnje gradske toplane, također devastirane s velikim dimnjakom od cigle s blagim naklonom na svom samom vrhu. Između njih su otvorena ulazna vrata u nekadašnji rudarski kompleks, na kojima su još lanci s lokotom, što mi omogućuje da ubrzo dođem da tog ulaza u rudnik. Kako je tog dana bilo dosta toplo iz dubine zemlje izlazio je svjež zrak, koji za ljetnih dana još više osvježava. Potom pratim trag nekadašnjih uskotračne pruge kojim se još prije pola stoljeća do luke Bršica i separacije Štalije dopremao ugljen iz Raše, a još mnogo ranije Krapna, pa čak Vineža i Štrmca! Zvuk tih vagoneta još uvijek odzvanja u ušima mnogih Rašana, a te glazbene zavjese nisam se oslobodio ni ja. Tek na jednom mjestu slučajno opažam ostatke tračnice, na čijem je mjestu danas ostala tek staza za radoznale prolaznike.
Nakon što me pustio pogled na Rašu iz meni dosad nepoznatog kuta istim se putem vraćam na početku mog kratkog "špartanja" stazama zaboravljenih rudara i rudarenja. Cilj mi je Karlota, kompleksa nastalog istodobno s otvaranjem istoimenog rudnika na ruu Raše, koje tada još nije bilo. Kao ni upravne zgrade rudnika kraj kojeg prolazim dok hitam prema novom cilju. Nakon zatvaranja rudnika u Karloti je bila radionica skladišta također pokojne Građevinske radne organizacije Učka, a dana su od nje ostali tek goli zidovi. Mnogo ranije tu je bilo dosta stanara. Ipak, dio kompleksa je pretvoren u skladište, a da od nesuđenog muzeološkog prostora i spomen područja rudara i rudarenja stotinjak metara udaljeno dvorište u krugu direkcije rudnika pretvoreno je u reciklažni prostor komunalnog poduzeća Prvi maj iz Labina.
Kada sam se vraćao kući pun dojmova pred ulazom u ovu "veselu" zonu zamjećujem mladi bračni par s dvoje djece. Između sebe govore na slovenskom jeziku, a kako su prolazili blizu mene čuo sam da kažu da je "tukaj delal" njihov pranono Janez! Sretno im bilo!
Obnova i spašavanje dimnjaka nekadašnje gradske toplane sredinom ljeta 2021. godine najava je spašavanja i valorizacije cijelog ovog izuzetnog kompleksa?
