U PELJARU PO JADRANU UZ LABINSKU OBALU - OD RAŠKOG DO PLOMINSKOG ZALJEVA

Pomorcima i morskim vukovima ne treba objašnjavati što je to peljar, ali ostalom, mnogo brojnijem svijetu, trebaju ipak neka dodatna objašnjenja o čemu se radi. Najprecizniju informaciju našao sam u Rječniku hrvatskog jezika u kojem piše da je peljar onaj "koji vodi, pelja, provodi brod iz luke ili u nju, (brodski) pilot ili lučki vodič." Nama cakavcima riječ je dodatno jasnija zbog našeg glagola PELJAT(Kamo me to peljoš?).
Dakle vodič, zbirka svestranih informacija i drugih naputaka koja olakšava promet morem i pogotovo morskom obalom. Takav peljar, vodič debeo nekoliko stotina stranica ovih mi je dana došao u ruke dobrom voljom mladog labinskog morskog vuka Martina Perka, kojem se i ovom prilikom zahvaljujem. Naziv ovog neobično zanimljivog pomorskog vodiča je Peljar po Jadranu, 1. dio, Istočna obala (Od ušća Soce do sjevernog Krfskog kanala), Prvo izdanje. Daleke 1952. godine tiskao ga je Hidrografski institut Jugoslovenske ratne mornarice u Splitu.U vrijeme osjetno niže razine tehnološkog razvoja ne samo naše zemlje, kada nismo bili premreženi brojnim informacijskim putevima, satelitima i čime još ne, svaka informacija pomorcima koja bi im olakšala plovidbu bila je od dragocjene pomoći. I to ne samo svjetionici, već i druge posebnosti obale, uvala, uključujući i vrste tla, šuma i drugih karakteristika određene obale, našli su se u tom peljaru. Znam priče naših pomoraca kojima je u plovidbi Kvarnerom još prije nešto više od tri desetljeća pomagao gusti dim koji je dolazio iz cementare u Koromačnu. Da je postojao u ono vrijeme u peljaru bi se vjerojatno našao i oko 240 metara visoki dimnjak plominskih termoelektrana.
Za nas Labinjane važan je onaj dio obale koji se prostire od Raškog do Plominskog zaljeva. Prepričavanje og teksta koji se nalazi na nekoliko stranica bilo bi potpuno nekorisno, zbog čega su one vama ponuđene u izvornom obliku. Vjerujem da će vam ova plovidba uz pomoć peljara dati vrijedne informacije o toponimima i drugim značajkama naše obale. Uz prijedlog da što prije posjetite neke od ponuđenih lokaliteta, primjerice Crnu puntu, od kojeg se svjetionika našla jedna od rijetkih fotki u ovom peljaru. Put do tog cilja je opuštajući lijep, a vodi preko Brovinja, crkve sv. Ivana Glavosjeka i uvale Vošćica.  

8. TRAVNJA 1987 - DUGI ŠTRAJK LABINSKIH RUDARA KOJI SE NE SPOMINJE!

Kada sam se 9. travnja 1987. godine, točno prije 30 godina, uputio na svoje radno mjesto u dopisništvu Radio Pule u starom gradu, nisam ni slutio kako ću biti svjedok jednog događaja, koji je dobrano uzdrmao gospodarskom krizom i međunacionalnim odnosima već načetu Jugoslaviju. Na ulici sam doznao da je druga smjena rudara u Tupljaku, nezadovoljna primanjima, uvjetima rada, ali i neizvjesnom sudbinom Istarskih ugljenokopa dan ranije, 8. travnja, odbila sići u jamu. Navečer su im se pridružili i rudari prve smjene, a sutradan i rudari Jame Labin. Bila je to druga obustava rada, kako se onda štrajk i prosvjed zaposlenika službeno nazivao, pa se očekivalo da će se stanje opet brzo smiriti.
Vijest o tome sam prenio Radio Puli, koja je i tada bila dio državne hrvatske radio mreže, pa se vijest našla i u programu Radio Zagreba.U to vrijeme Glas Istre nije imao svog dopisnika u Labinu, pa se informacija o nezadovoljstvu labinskih rudara našla i na stranicama istarskog dnevnika, čija je dnevna naklada tada iznosila blizu 30 tisuća primjeraka.
Kako rudari ovog puta nisu prekinuli sa svojim zahtjevima, a tražili su ne samo udvostručenje plaća, već i smjene čelnih rukovoditelja radne organizacije i udruženog rada, svakodnevno sam izvještavao za sve programe Radio Zagreba, od Jutarnjeg programa do Kronike dana u 22 sati. Ponekad i u živo.
Ubrzo su se u Labinu našli novinari ne samo svih državnih medija iz Zagreba i Beograda, već i novinari nekih poznatih svjetskih događaja. Ne događa se svaki dan da se rudari u jednoj socijalističkoj zemlji totalitarnog sustava pobune protiv svoje države, svog sindikata i Partije. Glas rudara, bilo da je riječ o podršci ili štrajku, uvijek je imao posebnu težinu. Još za fašističke Italije, kada je zatvoreno gospodarstvo te države veoma ovisilo o raškom ugljenu, duče Mussolini je posjetio gradilište Raše, a s lopatom se pridružio rudarima na otkopu!
Za obnove Jugoslavije odmah nakon rata, nova je država također gladna raškog ugljena, pa su tamošnji rudari bili miljenici novog režima te česti gosti Tita. Bio je i Tito u više navrata njihov gost u Labinu i Raši, ali se nije spuštao u rudnik.
Krajem osamdesetih u svijetu vlada sasvim druga gospodarska priča. Ugljen je sve više otpisan, koji ne može konkurirati sve jeftinijoj i ekološki prihvatljivijoj nafti. Da je kopanje ugljena nekoliko stotina metara ispod zemljine površine sve više nego isplativo, bilo je, izgleda, jasno i rudarima, ali ne samo njima. Oni koji prate poslijeratna zbivanja u Istarskim ugljenokopima Raša znaju da je njegov rad pratilo mnogo kriza, zbog čega se rudnik u Raši zatvara već sredinom šezdesetih. Raški ugljen s mnogo sumpora sve je teže nalazio kupce, zbog čega se došlo na ideju o gradnji termoelektrane u Plominu, dovršene 1971. godine. Iz istih se razloga desetak godina kasnije odustaje i od istražnih radova nedaleko od Tunarice ispod razine mora, a aktualizira se priča o skromnim rezervama ugljena u Ripendi.
Sve su to razlozi nezadovoljstva rudara, uglavnom došljaci iz Bosne, ali zbog spomenutih razloga i političkih nevolja Jugoslavije, kada visoka inflacija upozorava na teško bolesno društvo, nije bilo nikakvog ekonomskog pokrića za ispunjavanje njihovih zahtjeva. Uz to kako pomiriti i spoznaju da su se radnici digli protiv svoje radničke države, protiv svoje Partije i svoje avangarde? I dok su se štrajkaši dobro snalazili u svojim zahtjevima, ne odstupajući ni za korak, vlasti je na svim razinama voda doprla do uši. Kao da se nazirao skori kraj. Nije prema štrajkašima bilo nikakve represije, "ratovalo" se verbalnom na njihovim zborovima, koji su se održavali najčešće u prostorima današnje Gradske knjižare, gdje je i Tito bio ugošćen dvadesetak godina ranije. Prijetilo se najčešće priopćenjima, sjednicama Centralnog radničkog savjeta, Komiteta, Općinskog sindikalnog vijeća, pokušajem da se silaskom u rudnik "osviješćenih" članova Saveza komunista, ili prozivanjem novinara zbog neobjektivnosti. Održavale su se i presice, premda informacija i nije bilo odveć.
U određenom trenutku dobivao se dojam da nikome nije stalo da se štrajk prekine. Kao da su od rudnika bile umorne obje strane, ali i država. Dio rudara iz Bosne otputovao je i svojim kućama, čekajući tamo da im jave da je štrajk obustavljen. U kontaktima sa svojim rukovoditeljima najviše su uvažavali rudarskog inženjera Alda Batelića, inače sina rudara, koji je jedno vrijeme bio upravnik Jame Labin, a labinskoj javnosti je više ostao u sjećanju kao direktor Vodovoda Labin.
Došlo je i do toga. Svi rudari vratili su se na posao, uz obećanje da će se vrijednost boda udvostručiti. U Istarskim je ugljenokopima tada bilo zaposleno oko 1700 ljudi, koje i dalje čeka neizvjesna budućnost. Kako na razini tvrtke tako i cijele države. Za njima će uskoro u štrajk i rudari Trepče na Kosovu, a jedinstvena je ocjena naših, a i stranih stručnjaka da je štrajk labinskih rudara ubrzao raspad Jugoslavije!
O ovom događaju još nekoliko podataka. Započeo je 8. travnja, istog dana kada i štrajk rudara Labinšćine 1921. godine, koji se danas obilježava i slavi kao Labinska republika. I trajao je samo dva dana manje, uz sve poznate posljedice. Onda, kao i danas, ovdašnja je politika uvijek vrlo osjetljiva na kritičko pisanje o njima i njihovom javnom radu. Premda sam tijekom štrajka bio pozvan u redakciju Radio Zagreba, gdje sam od urednika dobio podršku za rad, uz suglasnost da samo tako nastavim, nekoliko dana prije štrajka od mene su moji šefovi u Puli zatražili da više ne pratim zbivanja oko štrajka. Jasno mi je bilo da je to odluka ne mojih kolega, već politike na zahtjev labinskih političara.
Dok sam izvještavao pisao sam i govorio no što sam vidio, pokušavajući u komentarima dublje prodrijeti u suštinu problema. Koji je najmanje bio labinski! Za mog kasnije rada upoznao  osobu iz Službe državne sigurnosti iz Pule, koja mi je sama prišla. Za štrajka nisam razmišljao o njihovom prisustvu, već sam imao predosjećaj da netko viši vuče konce. Uglavnom, rekao mi je da je već prvog dana o svima znao sve. I više nego što je trebalo. Kao da je vidio kuda sve to ide, ali posao je posao - govorio mi je s naklonošću. Ostao mi je u lijepom sjećanju, a o toj službi nisam razmišljao ni prije ni nakon drugog velikog štrajka u Labinu.
Razočaran do kraja u društvo u koje sam nekada vjerovao, uskoro sam napustio Savez komunista. Kolege s Radio Zagreba učinili su jedan malo presedan pa su većinu mog tog izvještavanja, a javljao sam se uglavnom tonski, objavile iste godine u Zborniku Trećeg programa Radio Zagreba. Godinu dana kasnije Hrvatsko me društvo novinara proglasilo novinarom godine i dodijelilo Zlatno pero. Nekoliko godina kasnije, nastankom samostalne Hrvatske većina tvrdokornih članova SK Labina također su napustili svoju stranku, prešavši u IDS. Krajem 1999. godine zatvara se i rudnik u Tupljaku, a njime i tradicija rudarenja na Labinšćini duža od četiri desetljeća. Dovoljno za otvaranje muzeja rudarstva?

 

ERNESTO NACINOVICH - CRTICE O BOGATOJ OBITELJI FRISOLINI IZ SVETE NEDELJE

Nedešćina, ili izvorno Svete Nedelja, odnosno Santa Domenica, oduvijek je bilo svojevrsno predgrađe Labina. Disala je kako i on. Općina je bila odmah nakon rata kada je Labin bio središte istoimene općine, ali bez današnjih atributa kao što je proračun i ne baš tanahna administracija. Nešto kao mjesna zajednica, što je i bila prije dobivanja sadašnjeg statusa 1993. godine. Kao što je sredinom šezdesetih proteklog stoljeća iz Svete Nedelje prekrštena u Nedešćinu, a tri desetljeća kasnije nije iskoristila priliku da se vrati stari, izvorni naziv.
I u takvom predgrađu Labina, u kojem je labinska fameja Furlani u drugoj polovici 19. stoljeća izgradila palaču, kasnije najprije bolnica, a danas dom za umirovljenike, najbogatija je bila veleposjednička obitelj Nacinovich. Njihova velika kuća s kamenom ogradom opasanim dvorištem, konjušnicom, stajanja i drugim gospodarskim objektima, nalazi se i danas nedaleko od nogometnog igrališta. Taj dio mještana Nedešćani zovu Frzolini, a to je izvedenica od njihova nadimka Frisolini. Bili su imućni već u doba Austrije, a politički utjecajni za Italije, kada svi članovi obitelji 1929. godine nadimak uzimaju za svoje novo prezime. Jedan od njih - Giuseppe sredinom dvadesetih bio je načelnik labinske općine.
Nakon rata se, poslije nacionalizacije i straha od novog režima brojna obitelj iseljuje u Italiju,  a na njih podsjeća i velika natkrivena grobnica na mjesnom groblju.
Osim njihova nekadašnja imanja i grobnice na njih podsjeća i jedan član njihove obitelji - Ernesto Nacinovich, koji je potkraj 19. stoljeća napisao vrijednu studiju o labinskoj najpoznatijoj obitelji Scampicchio. Knjiga prikazuje kronologiju njihova postojanja u Labinu, veze s drugim ovdašnjim obiteljima te njihove posjede širom Istre. Knjiga je posvećena vjenčanju između članova dviju, bolje rečeno tri, najbogatijih i najuglednijih labinskih plemenitaških obitelji - Lazzarini-Battiala i Scampicchio. Rodbinskom povezivanju ovih nobile obitelji dao je i Tomasso Luciani, u povijesti Labina najbolji gradonačelnik Labina, a u to vrijeme politički emigrant iz austrijskog Labina, koji se zalaže za njegovo pripajanje Labinu.
Knjiga ima puno zanimljivih i vrijednih podataka o prošlosti Labina, a vjerojatno će se u našem gradu stvoriti povoljna klima koja će poticati istraživanje i objavljivanje takvih  dokumenata o povijesti našeg grada.

VALENTIN LUCAS - PRVI AKADEMSKI SLIKAR IZ LABINA!

Godinama znam da je Valentin Lucas, bio slikar, čiji su radovi u labinskoj župnoj crkvi u starom gradu, ali i u crkvi svetog Franje Asiškog u Podlabinu. Znam da je potjecao iz veleposjedničke obitelji, koja je dala dosta intelektualaca. Međutim, nisam znao da je ovaj Labinjan studirao u Veneciji, gdje je stekao titulu akademskog slikara. Drugačije rečeno bio je to prvi labinski akademski slikar, koji je, očito, utro put budućim labinskim akademskim slikarima, kojima se Labin s pravom ponosi.
To mu sve nije pomoglo da se njegovo ime i djela nađu u biografiji, koja bi se mogla pročitati u  knjigama koje proučavaju povijest ovog grada na istočnoj obali Istre. Primjerice u Istarskoj enciklopediji tiskanoj prije desetak godina u kojoj nema ni retka o ovom neobičnom umjetniku rođenom u Labinu. Šteta, time bi i njegov Labin još više zaslužio laskavu titulu grada slikara.
"Imao je dugu, crnu bradu, što se sjala kao ulaštena ebanovina. U tamnomodrim očima bilo je nešto bojažljivo. Tako i u smiješku i u tankom glasu. Ruke kao u ženske, a jedna noga kraća. " Ti ga riječima  u svojoj autobiografiji opisuje književnik Viktor Car Emin, rodom iz Kraja, koje je često posjećivao.
Žena od Lucasa je bila učiteljica, koja je najprije radila u Kastvu, a kasnije u Lovranu. Kako nisu imali potomaka on se posvetio isključivo slikanju. Rezultat njegova rada je mnogo slika u ulju koja su se našla u crkvama Labinšćine i Liburnije. Bio je poznat i po portretima, ali najpoznatiji je po jednom djelu - ogromnoj slici dugoj desetak metara i visoka oko tri metra. Da bi se mogao baviti svojim životnim snom u produžetku kuće roditelja njegove žene u Kraju izgradio je atelje ozidan u crvenoj igli. Nazvao ga je Nastajanje i rađanje svijeta oslikavši portrete oko 2000 najpoznatijih svjetskih ljudi! Iznad njih je bio lik stvoritelja Boga s dugom sijedom bradom.
To i mnoge druge više nego zanimljive podatke o našem Labinjanu našao sam u tekstu mladog znanstvenika Roberta Doričića iz Rijeke, napisanog u sklopu istraživanja povijesti Liburnije. U njoj značajno mjestu pripada i Valentinu Lucasu, koji u Kraj dolazi najvjerojatnije nakon što je upoznao svoju buduću suprugu. Tada je govorio talijanski, ali je kasnije naučio i čakavski govor ovog kraja. Labin nije zaboravio, ali je bio opsjednut svojim radom, koji će ubrzo postati zanimljiv i za turiste Lovrana i Opatije. To likovno veledjelo našlo se i u turističkom vodiču Lovrana, uz napomenu da se razgledavanje ateljea Lucasa naplaćivalo jednu krunu!
Došao je Prvi svjetski rat, što nije spriječilo svraćanje turista u Kraj, ali kraj je ipak došao godinu kasnije - 6. travnja 1915. godine, kada 75. godišnji Lucas umire u svom domu. Dogodilo se to noć nakon teške oluje koja je oštetila krov njegova ateljea oštetivši i njegove radove, što je za njegovo krhko zdravlje bio preveliki šok.
Rođen je 20. srpnja 1840. godine u Labinu, a kršten je u istoj crkvi, u kojoj će kasnije završiti neka njegova djela. Nakon toga bilo je nekoliko provala i krađa slika u njegovom već oronulom ateljeu, ali pravo zlo se dogodile početkom 1919. godine, jedva tri mjeseca nakon što su u Istru ušle talijanske vojne jedinice.Pripadnici 45. pješačke  jedinice upali su u atelje i bajunetama razrezali i uništili njegovo životno djelo te druge slike!
Danas su na tom mjestu ostali tek tragovi nekadašnje kuće-ateliera izuzetnog slikara labinskih korijena, kojega će od potpunog zaborava sačuvati najprije već spomenuti Viktor Car Emin, iskoristivši tužnu sudbinu njegovih djela za svoj roman. Uz već spomenutog mladog znanstvenika R. Doričića koji je s mnogo ljubavi i istraživačke znatiželje  prikupljao podatke o njegovom životu i stvaranju.
Hoće li to pomoći da se u Labinu, rodnom gradu samozatajnog akademskog slikara Valentina Lucasa, okrenutog samo slikanu, konačno oda štovanje osobi koja je svom gradu dala mnogo više nego što je od njega dobio. I sada dobiva!

KNJIŽICA O 30 GODINA ISTRATRANSA

Istarski su ugljenokopi Raša u svojim zlatnim danima zapošljavali više od deset tisuća ljudi. Bez njega se u Labinu nije moglo ništa, a iz njegovih je njedara izniklo mnogo novih radnih organizacija. Među njima i transportno poduzeće Istratrans iz Labina. odmah nakon rata bila je sekcija Istarskih ugljenokopa usmjerena na prijevoz rudara iz dijela Istre i Labinšćine. Uz tu tvrtku je vezan naziv kovarica u kojima su se prevozili, ali i drugi putnici. Kasnije će sekcija postati poduzeće Autopromet u sastavu rudnika, da bi se osamostaljivanjem pretvorila u radnu organizaciju čiji su kamioni prevozili teret ne samo po zemlji, već su se uključili i u međunarodni promet. Sve do Iraka! Smanjenjem prometa na Labinšćini, gdje je ruidara sve manje, a automobila sve više, Istratrans otvara i autobusne linije do Beograda, odnosno Trsta.
Tri desetljeća postojanja Istratrans je 1975. godine dočekao s blizu 500 zaposlenih i mnogo razvojnih ambicija. O nekim od njih u knjižici posvećenom tom jubileju govorio je ondašnji direktor Anton Buršić, a o prošlosti i nastajanju tog poduzeća prvi direktor i jedan od osnivača Josip Milevoj.
Autor tog malog, ali s protokom vremena sve zanimljivijeg djela je Bogoljub Barjaktarević, ondašnji dopisnik Glasa Istre iz Labina.
Nakon tog jubileja poznat je put Istratransa. Uslijedile su godine novog rasta, ulaganja u turizam, industriju automatike i druge djelatnosti, uz probleme s kojima su se sretali mnogi privrednici u zadnjim godinama Jugoslavije. Nestankom te zemlje i nastankom samostalne Hrvatske nesdtali su problemi i te tvrtke koja se do kraja rasula u grču stečaja i rasprodaje pokretne i nepokretne imovine. Ostala su samo sjećanja, od kojih je dio sačuvan i u ovoj zelenoj knjižici.

CRKVICA SVETE MARIJE MAGDALENE

Na prvi pogled teško je odgonetnuti lokalitet ovog motiva, ali stari znanci Labina ne mogu pogriješiti da se radi o puti koji od Labina vodi do groblja. Razglednica je nastala 1936. godine u vrijeme kada nije do kraja bio dovršen zid na današnjem šetalištu Kvarner.
Negdje u to vrijeme izgrađen je produžetak ceste preko Presike do grablja, a do tada je to bio jedini spoj Labina s njegovim zaleđem - Sv. Marinom i Ravnima, danas dijelom raške općine.
Na razglednici čije tiskanje potpisuje Giuseppe Valcini, iza kojeg se krije nekadašnji labinski trgovac papirnatom galanterijom Valcich, u prvom je planu crkvica Sv. Marije Magdalene, koja je tada imala veće dvorište omeđen kamenim zidom nego danas. Uz cestu je bio i drvored, koji je nestao, vjerojatno nakon njenog proširenja. Novi zid će dobiti prije desetak godina, kada je izgrađen kružni tok i veliko parkiralište, koje guta sve automobile prilikom sprovoda, a od tada je ta cesta postala dvosmjerna!