RJEČNIK RUDARSKIH POJMOVA - ČUDO OD KNJIGE¨!

U ruke mi je nedavno došla zanimljiva knjiga - Rječnik rudarskih pojmova. Njeno je pisanje, a potom i tiskanje potaknuto željom da se i na taj način osvijetli jedan segment postojanja rudnika na ovim prostorima. Točnije u Italiji, Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini i Poljskoj. Ili još preciznije - Raši, Labinu, Velenju, Banovićima i Rybniku.

Zanimljiva je to tema s obzirom da se ne može zanijekati utjecaj rudnika i na jezik sredine u kojim se desetljećima, a ponekad i stoljećima kopao ugljen. U 19. stoljeću rudnici ugljena u Krapnu, Vinežu i Štrmcu bili su u rukama vlasnika iz Austrije, s kojima su mnogi rudarski termini s njemačkog govornog područja postali jezična baština i našeg lokalnog govora. Naše, labinjonske cakavice. Obahajar, žojfa, šoht, žlajfat, verleza, šveljer, hajcat, sturm,galerija ili perhamer - samo su neki od rudarskih pojmova koje sam već "baštinio" u rječnicima Gonan po nase i Vadin po nase. Između dva rata njemačke su riječi zamijenili talijanski termini kao što su arija, polverica, litričista, letrika, fugin, kaldaja itd. Ili nakon rata hrvatski, odnosno slovenski.

Kako su u svim spomenutim rudnicima u pravilu bli isti gospodari odnosno vlasnici zanimljivo je i vidjeti u kakvom se obliku ti termini i riječi pojavljuju u slovenskom ili poljskom jeziku te u Bosnu.

Ovaj rječnik usporedno obrađuje oko 220 pojmova i riječi na svakom od tih jezika, pa postoji pet zasebnih cjelina s "rotacijom" tih riječi u njima. Plus engleski jezik - kao medijski poveznik unutar Europske Unije Na hrvatskoj jeziku to je Rječnik rudarskih pojmova, na talijanskom se zove Vocabolario di nozione minerarie, u Sloveniji čitaju Slovar rudarskih izrazov, Bosanci u rukama drže Rječnik rudarskih pojmova, a u Poljskoj Slovnik terminov gorniczych. U Europskoj uniji, koja je novčano stajala iza tog zanimljivog projekta, znaju za Glossary ofMining Terms.

Kada sam sa zadovoljstvom prolistao rječnik, htio sam nešto više doznati tom vrijednom projektu, njegovim autorima, izdavačima i druge pojedinosti o knjizi.

Uskoro sam bez riječi, jer doslovce ništa od toga nisam mogao naći unutar korica te grafički dobro uređene knjige. Ona nema impresum, pa samo mogu nagađati tko je bio urednik te knjige, tko lektor, gdje je tiskana i čijim sredstvima, odnosno drugi podaci koji čine impresum knjige.Tek iz izgleda naslovne stranice unutar korica velikim masnim slovima otisnuto je na njenom vrhu Min-her Mining Heritage daju naslutiti  tko stoji (financijski iza knjige). Na istoj stranici knjige, koja ima 120 stranica, otisnuto je godina i mjesto njena izdavanja - Labin 2014. Zbog toga sam u početku bio uvjeren da iza svega toga stoji Labin Art Express i njihov zaštitni znak Dean Zahtila.

No, tu nije priči kraj. Knjiga nema stranicu sa sadržajem, ni uvod, ni predgovor u kojem bi se, kako se to inače radi, bilo napisano zbog čega se išlo u taj projekt, koja je njegova svrha i zadatak te zbog čega se sve to našlo u knjizi. Vjerovali ili ne knjiga nema ni jednu, a ma baš ni jednu rečenicu unutar svoj sadržaja, čime bi vjerojatno našla i mjesto među Gunnessovim rekordima. To mi je prva knjiga, osobito međunarodnog karaktera, s takvim osobinama. I po tome je, dvojbe nema, više nego rijetka. Tu ocjenu joj ne može pokvariti ni podatak da su na posljednjoj stranici korica otisnuti gradovi izdavači - Labin s partnerima te već spomenuta europska fondacija Minher. Tu su i labinski suradnici Kova je nasa te Dante Alighieri, zatim grafički urednici Klaudia Barbić i zagrebačka tiskara Kreativni tisak d.o.o.
 Što bi inače trebao biti dio zaboravljenog impresuma.

 

LABIN -CRKVICA SV. KATARINE

Današnja Ulica svete Katarine u starom Labinu, do devedesetih Ulice palih boraca, dobila je naziv po tom dijelu grada. On je, pak, svoj naziv zaslužio po crkvici sv. Katarine, koja se do otprilike tih godina nalazila uz nekadašnji sportsko-rekreacijski centar, tik u kuću obitelji Diminić, stricu istarskog narodnjaka i revolucionara Dušana Diminića iz Svetog Lovreča (na slici).

Taj dio Labina, uz kojeg vodi cesta prema gradskom groblju i Presiki, nije preživio neodgovorno rudarenje ispod njegovih temelja sredinom šezdesetih proteklog stoljeća, kada je počelo najprije njihovo podrhtavanje, a potom urušavanje i iseljavanje tamošnjih stanara.
Početkom devedesetih gradnjom poslovno-stambenog kompleksa počela je obnova tog dijela grada. Prostor između novih zgrada i igrališta, na kojem je bila i teško oštećena crkvica sv. Katarine, očišćen je i godinama se koristio kao parkiralište. Uz najavu gradnje parkiralište zgrade za stanare drevnog Labina, prvog takve vrste u Istri, kako su gradski oci onda sd ponosom vrlo često navodili. Onda je odluka ipak promijenjena, pa je nesuđena javna garaža dobila novi sadržaj - postala je stambeno-poslovni objekt.

Na nekadašnju crkvicu, koja je do kraja srušena iz uz odobrenje crkvene vlasti, podsjeća tek pokoja stara fotografija i zapisana sjećanja najstarijih Labinjana. U neka druga vremena u njoj su se održavale i mise, a najposjećenija je bila ona na blagdan svete Katarine - 25. studenoga. Tog su je dana najviše posjećivale trudnice i mlade majke, koje su zapalile ulje i molite svetu Katarinu da im podari majčinsko mlijeko za dojenje.

Još je jedna crkva u Labinu imala svoj dan posvećen djeci. Radi se o crkvi sv. Antona Padovanskog, do koje se silazi stepenicama koje između zgrada gradske uprave i velega Kafe vode do nje. Ili bolje rečeno njenih ostataka. I ta je crkva napuštena i dugo je bila bez krova, ali je ostala na svom mjestu, najvjerojatnije zbog toga što nije pala u oči građevinskom lobiju. Prije desetak godina je obnovljen i njen krov, uređena je i fasada, ali ne i njena unutrašnjost, koja je prepuštena vandalima, budući da su obija vrata provaljena i širom otvorena.

Još između dva rata u toj je crkvi, koja je po legendi posvećena sv. Antonu Padovanskom, koji je Labin zaštitio od kolere, najposjećenija misa bila u znaku djece. Tog je dana glavni trg, Borgo ili Ćrć, vrvio od djece bez kojih roditelji nisu smjeli doći na misu. Ako neke obitelji nisu imali djecu, ili su ona već bila odrasla, morali su za tu prigodu dječicu "posuditi" od susjeda ili prijatelja!

    

GIOVANNI IVAN PIPPAN - ŽIVOT ZA RADNIČKA PRAVA

Tršćanin Giovanni Ivan Pippan odigrao je ključnu ulogu u organiziranju i vođenju najvećeg štrajka u povijesti rudarenja na Labinšćini. Trajao je od 2. ožujka do 8. travnja 1921. godine, a bio je poznat kao Labinska republika. Započeo u Vinežu, a okončan intervencijom vojske i ljudskim,žrtvama, a povoda za njegov početak bio je napad na rudarskog sindikalnog vođu u Pazinu dan ranije prilikom njegova povratka iz rodnog Trsta. Za socijalističke Jugoslavije 2. ožujka je Dan rudara i Dan Općine Labin, kada se nekih godina na taj i ne radi, a Pippan je omiljena radnička legenda. Uostalom, kao i grof Giovanni Tonetti iz Plomina, gospodar kršanskog kaštela, zbog njegove naklonosti radništvu nazvanog Crveni grof.
Gušenjem štrajka Pippan završava u zatvoru, najprije u Puli, a potom Rovinju, odakle ga puštaju nakon što ga Sud oslobađa krivnje oko štrajka. Uz obavezu da napusti Labin i sindikalnu aktivnost, što on ubrzo i čini. Potkraj svibnja napušta Labin i odlazi u Torino. Tu se rudarski lider, inače mladi udovac, u siječnju naredne godine ženi s Labinjonkom Santom Zustovich. Ona je bila sestra inače mnogo poznatijeg Lelia Zustovicha, lidera labinskih komunista i radničkog pokreta, koji će tijekom Drugog svjetskog rata poginuti u Gorskom kotaru pod nepoznatim okolnostima. S njime se Pippan družio i surađivao za boravka u Labinu. Ni u Torinu, gdje vodi metalurški sindikat nije bi bilo lako zbog čestih prijetnji novog fašističkog režima, zbog čega mu žena ostaje u Labinu, gdje im se rađa i kćerkica Liliana. Zbog toga donaša odluku o napuštanju Italije i emigriranju u Ameriku, gdje je aktivan među radnicima Talijanima, gdje je vodio više štrajkova.Kasnije mu se pridružila obitelj iz Labina.
Živi u više mjesta, a na kraju završava u Chicagu, sindikalno povezavši talijanske pekare. Glasilo Talijanskog saveza pekara i prodavača kruha Il Bolletino, čiji je on utemeljitelj, donosi informaciju da je 29. kolovoza 1933. godine u usred dana na ulici s pet hitaca iz revolvera ubijen njihov omiljeni lider Giovanni Pippan! A napustio je Labin i kasnije Torino i Europu, bojeći se za svoj život i sudbinu njegove obitelji, da bi bio, prema svemu sudeći, žrtva mafije.
Prošećete li se starim gradom u Aleji velikana naići ćete i na njegovo poprsje na Šetalištu svetog Marka, a prolistate li Istarsku enciklopediju začudit ćete se zbog čega vođi povijesne Labinske republike nije posvećen poseban članak. Podatak da je rođen 16. prosinca 1894. godine u Trstu u obitelji slovenskog podrijetla, da mu se majka prezivala Bissek, a prva žena Giulia Skerlevac može se naći u tekstu poznatog riječkog novinara i ljevičara Giacoma Scottija, koji se u Jugoslaviju doselio nakon Drugog svjetskog rata. Ipak, njegov lik i djelo bio je odličan predložak za film o Labinskoj republici, koji se sredinom osamdeserih snimio pod naslovom Crveni i crni. Režiser je bio Miroslav Mikuljan, a zavodljivi lik buntovnog radničkog tribuna i ljevičara glumi onda vrlo popularni beogradski glumac Bekim Fehmiu, rodom s Kosova.
U prilogu je crtež Giovannija Pippana te fotografije zastave Labinske republike i crvenih straža na Krvove place u Vinežu, odakle je počeo štrajk rudara.

RKUD RUDAR RAŠA - MOZAIK OD 15 VRIJEDNIH FOTKI!

Za nešto više od dvije godine obilježit će se jedan izuzetan jubilej - sedam desetljeća plodnog djelovanja Radničkog kulturno umjetničkog društva Rudar iz Raše, nastalog pod okriljem onda moćnog sindikata još moćnijih Istarskih ugljenokopa Raša. Ili skraćeno - RKUD Rudar Raša utemeljen je 2. veljače 1949. godine u Raši, što se vidi i iz njegova statuta, kojega mi je ovih dana dao na uvid Pino Mohorović, jedna od legendi raških folkloraša.
Vjerujem da će se sve što je RKUD Raša odmah po osnutku pa do današnjih dana učinio za očuvanje i vrednovanje tradicionalne narodne glazbe, svirke i plesa Labinšćine naći na jednom mjestu, uključujući i spomen sobu u sklopu budućeg muzeja najmlađeg grada u Istri. Ovog puta tek nekoliko riječi o Mohoroviću, koji je bio predsjednik raških folkloraša sredinom šezdesetih, kada dolazi do prve velike smjene unutar Društva, na čije čelo dolazi članovi nikli u njemu. Za agilnog omladinca to je bio veliki izazovi, ali i potvrda ljubavi prema domaćoj besedi, folkloru i druženju u RKUD Rudar, u kojem je provodio najviše slobodnog vremena. Mnogi mladi Labinjani koji su šezdesetih odlazili na subotnju plesnu zabavu iznad bara u Podlabinu, u prostoru nasuprot ondašnjem Istratransu i nisu znali da je upravo on, po zadatku predsjednika omladine Labina Romana Černjula, bio glavni "krivac" za lijepo provedene večeri uz grupu Zoro i druge.
Danas 77. godišnji umirovljenik, koji je još prije nekoliko godina plesao na nastupima raških folkloraša, odustaje od svih aktivnosti u svom RKUD-u, na simboličan način upozoravajući da njemu treba svježe krvi i poleta za nove, nimalo lake godine djelovanja. Vraćajući se na zlatne godine postojanja RKUD Rudar iz svoje je arhive izvukao petnaestak zanimljivih starih fotografija, tek maln dio koji se čuva u arhivi Društva u njihovim legendarnih raškim prostorijama, ili još više u albumima nekadašnjih članova.Među njima sam odmah uočio Martina Kutića, Dinka Miletića,poznatijeg kao Mene Markulina, Josipa Miletića, nezaobilaznog Berta Bolanca. Pjevački zbor i dirigent Juraj Novoselec. Tu je i njihov dugogodišnji voditelj i duša Društva Silvano Verbanac, nezamjenjiv sopac Franko Kos sa svojim "pulenima!, Pina Miletić-Vlaski iz Pule s prijateljicom iz Labina. U fokusu fotoaparata nepoznatog autora je i kazališna predstava u kojoj, pored Osječanke Olge Kranjčević, glumi i pokojni Serđo Vlačić.
Raški folkloraši našli su se i na razglednicima, s kojima je započela Zadružna štampa iz Zagreba, a uspješno nastavio jedan drugi Pino - Josip Knapić, osoba koja je više od dva desetljeća na čelu folkloraša i pjevača iz Raše. Na posljednjoj razglednici je i Lidija, supruga Pineta Mohorovića.

Nekada su pjevači, svirači i plesači ovog društva često gostovali širom zemlje, a nerijetko su prelazili državnu granicu sudjelujući na raznim priredbama i susretima. U svibnju 1967. godine bili u na prvomajskoj paradi u glavnom gradu Slovačke Bratislavi, gdje su bili gosti tamošnjih Hrvata iz obližnjeg mjesta Devinska Nova Ves. Iste godine bili su oni gosti raških folkloraša, o čemu govori i ova fotografija izvučena i arhiva Valtera Černjula, raškog novinara i dugogodišnjeg novinara općinskog glasila Labinska komuna. Prisjeća se Valter dosta događaja iz tog vremena, a o tom susretu na domaćem terenu na fotki nastaloj na stepeništu crkve sv. Barbare na raškom trgu on će među domaćinima navesti onda profesionalnog tajnika RKUD Rudar Maura Marečića i ondašnjeg sekretara OKSKH Labina Klaudija Mikuljana. Na slici je i tapa popularni raško pjevač Đulio Škopac, nezaobilazni Pino Mohorović i mnogi drugi koje će zasigurno prepoznati njihovi vršnjaci i prijatelji. 

Navodi mi Valter da su goste iz Slovačke vodili po Istri te vukli u razgledavanje pulske Arene. Međutim, više od nje privukao ih plakat jednog američkog westerna s John Wayneom u glavnoj ulozi, što se onda kod njih, u zemlji iza "željezne zavjese", nije mogli vidjeti ni u snu!

VOLTE I BALADURE LABINŠĆINE U 42 SLIKE EDUARDA STRENJE!

Nakon što smo početkom devedesetih proteklog stoljeća zajednički realizirali dva projekta - monografije Labin tragom vjekova i Od crkve do crkve, ja i moj divan prijatelj i vrsni fotoreporter Glasa Istre, prerano preminuli Eduard Strenja iz Pule, još jednom smo dobro prošetali našim krajem u potrazi za biserima tradicionalne ruralne arhitekture.Točnije - u našem fokusu bile su volte i baladure, koje su nam zapele za oko dok smo ranije obilazili i fotografirali sve ovdašnje sakralne objekte.

Krenuli smo od Brovinja, zaustavili se u Ripendi, skočili smo do Marići, nismo mimoišli ni Mole Golji. Za oko nam je zapelo i lijepo kameno zdanje u selu Vrećari udaljeno koji kilometar od Nedešćine, a veselili smo se i vrijednoj graditeljskoj baštini Šumbera. U kadru nam je ostala mala kamena kuća s voltom na rubu Dubrove uz samu državnu cestu, a put nas je doveo i u plominski zaselak Malini. Našli smo se i na drugoj strani ondašnje Općine Labin, u biskupskom gradu Pićnu.

Što smo više odmicali u zaleđe Labinšćine, bolje reći Kršana i Plomina, to smo više bili puni lijepih dojmova o graditeljskom umijeću naših anonimnih graditelja žuljevitih ruku, koji su znali uskladiti lijepo s korisnim i funkcionalnim.

Poseban je ugođaj bio u Lazarićima, selu nedaleko od Kršana, gdje  nas je dočekalo mnogo kamenih stepenica, baladura i volti. Kao i drugdje dosta ih je bilo napuštenih, ali upravo u Lazarićima smo naišli i na primjere dobro osmišljenih obnovljenih kuća s tim  tradicionalnim graditeljskim zaštitnim znakovima sela, koje će kasnije postati hit među strancima i stranim turistima, kao odličnom kutku z njihov odmor. Još nas je veće iznenađenje dočekalo u Kožljaku, u kojima su nekadašnji seoski graditelji u kamenu bili posebno vješti u maštovitom oblikovanju kuća građenih u harmoniji volta i baladura.

Zahvaljujući umijeću Eduarda Strenje i njegovom posebnom kutu snimanja nastalo je niz vrijednih fotografija-svjedočanstva ruralne arhitekture našeg podneblja nastalih u spomenutim mjestima, pokraj kojih je svaka riječ slabašna i nemoćna u opisivanju viđenog.

Želja nam je bila da ta svjedočanstva ukoričimo u simpatičnu knjižicu. Nastao je i kratak tekst preveden na engleski i talijanski jezik, ali stjecajem okolnosti sve je ostalo samo na tom htjenju.

Život je krenuo nekim drugim tokom, a smrt je prekinula plodan stvaralački put mojeg prijatelja i suradnika. Ostale su tek fotografije, od kojih u ovom tekstu po prvi put objavljujem njih 42 s više nego zanimljivih motivima. Među njima je Strenjino oko posebno zapažalo ljude, kojima su ta kamena zdanja i služila.

Ruralnom arhitekturom, kao iznimnom baštinom našega identiteta, bio je gotovo opsjednut poznati istarski pjesnik, književnih, povjesničar književnosti i još mnogo toga u našoj kulturi  Žminjac Zvane Črnja. U eseju Otuđenje kamena, napisanom 1963. godine, a objavljenom nekoliko godina kasnije u knjizi  Hrvatski Don Kihoti, on će, gotovo proročanski, iznijeti ove misli. "Dakako, ovo je uzaludan monolog. Ali, nije uzaludno ponavljati da smo u primitivnoj rustici, u siromaštini, u jadu, u krvavom mraku mnogih stoljeća imalu PUČKE ZIDARE, koji su svoju kamenu arhitektonsku korablju strasno vukli i vodili naprijed prema sadašnjosti, čuvajući i gomilajući svoja majstorska iskustva stečena u rvanju s prirodom i s neimaštinom, i ostavljajući na tragovima svog umijeća kompletno, gotovo stoičko poimanje sklada. A to humanističko poimanje sklada, i svijeta i života čovjekovog - usporedimo li ga a poljanama što smo ih jučer pošumili betonskim soliterima i s onim što će se sutra na žitavoj Zemaljskoj kugli stvoriti jednosmislena i jednoobrazna snaga velikih brojeva - možda i nije bilo tako primitivno. Na bijegu iz sutrašnjeg grada vraćat ćemo se starim primorskim baladurima, ali, hoćemo ih smjeti dodirivati svojim civliziranim rukama?"

Neznam što je nakon četvrt stoljeća  ostalo od njih, vjerujem da mnogo ne bih više mogao ni pronaći, ali znam da je ta baština više nego vrijedno svjedočanstvo našeg življenja na ovim prostorima. Nešto od čega možemo štošta toga naučiti!