DNEVNIK PIĆANSKOG ŽUPNIKA PIETRA RENSIJA OD 1927. DO 1948. GODINE

Guido Rumici je poznat i plodan talijanski povjesničar i publicist labinskih korijena, rođen u talijanskoj Gorici (Gorizia). Najviše piše o sudbini Talijana u Istri i Dalmaciji nakon Drugog svjetskog rata, kada se Istra našla unutar granica Jugoslavije. Među mnogobrojnim izbjeglicama i optantima bila je i njegova ugledna i dobrostojeća obitelj, prezivajući se do tridesetih godina Rumich. Živjeli su u dijelu Labina, koji je sredinom šezdesetih proteklog stoljeća stradao zbog nekontroliranog kopanja ugljena ispod njegovih temelja. U godinama uoči rata izgradili su stambeno-poslovnu zgradu na usponu za stari grad, tih do ulaza u sadašnji pasaž.
Jedna od knjiga ovog autora s istarskom tematikom u ratu i poraću je naslov Grad vihora - Pedena 1943./1948. (Un pause nella bufera: Pedena 1943/1948.) temeljena najvećim dijelom na dnevniku Pietra Rensia, koji je bio pićanski župnik od 1927. do 1948. godine te njegova brata i nećaka Alda, uz kojega je vezan i rad na prvom traktoru na poljima posljednjeg labinskog feudalca - obitelji Lazzarini-Battiala. Autor ne skriva svoje nezadovoljstvo gubitkom rodne Istre njegovih roditelja, ne prikazujući pritom nimalo simpatije za partizane, te zamarajući se odveć životom istarskih Slavena i razlozima njihova okretanja antifašističkom pokretu. Tim slijedom oslobođenje Labina 28. travnja 1945. godine doživljava kao okupaciju tog grada i cijele Istre. Bez obzira na takav kut gledanja na taj dio naše (ili možda baš zato) nedavne povijesti knjiga Guida Rumicia otvara zanimljiv prozor u ta vremena.
Piše o prvim danima nakon kapitulacije Mussolinijeve Italije, kada su pastora Pietra Rensija partizani zadržali u Pazinu, odakle su ga njemački vojnici ubrzo pustili. Ti isti vojnici kasnije će Rensiju zaprijetiti pucanjem, ali njemački časnik spasit će mu život. U rujanskom partizanskom napadu na Pićan tih je dana nevino ubijeno nekoliko Pićanaca - prisjeća se P. Rensi.
Taj će župnik koji je četvrt stoljeća živio u nekadašnjem biskupskom gradiću, nešto kasnije spasiti život jednom Pićancu, biti svjedok napada partizana na vojarnu u Pićnu 11. lipnja 1944. godine, represije njemačkog okupatora u okolnim selima. Svjedočit će i pobjedi partizana, nastanku nove države, drugačijem odnosu prema crkvi i vjeri, te odlasku u Italiju mnogih stanovnika Pićna. Autor procjenjuje da je drevni gradić napustilo oko 85 posto stanovnika, mahom Talijana ili talijaniziranog okolnog stanovništva. Među njima će biti i župnik Pietro Rensi, koji se s mnogo teškoća 1948. godine uspio vratiti u svoj rodni Trendo. U opustjelo mjesto napuštenih i devastiranih kuća vratiti će se 1963. godine, četiri godine prije svoje smrti.
U svakom slučaju, zanimljiv kamen u šarenom mozaiku života biskupskog grada Pićna u promatranom razdoblju ilustriran je s nekoliko zanimljivih fotografija.

RUDY F. RUNKO - USPJEŠAN AMERIKANAC KRŠANSKIH KORIJENA

Listajući Narodni kalendar 1947. koji je potkraj 1946. godine izdao Narodni glasnik iz Pittsburgha, pažnju mi je privuklo više detalja. Koncipiran je po matrici našeg Kalendara Franina i Jurina, koji ima duboke korijene u očuvanju identiteta istarskih Hrvata. Više od toga iznenadio me sadržaj te knjige američkih iseljenika s oko 450 stranica i mnogo zanimljivih fotografija. Naime, kao da su ga pisali, ili barem naručili u Agitpropu KP Jugoslavije koja je iz rata izašla kao pobjednik i saveznik - Amerikanaca. Svi su tekstovi posvećeni prvim danima mira i slobode u Titovoj Jugoslaviji. Posebno se slavi ne samo Maršal Tito (Druže Tito, ej lane moje, Pjesma narodnoj vladi, itd.) , već i Sovjetski Savez i njegova uloga u tadašnjem svijetu. Ima i dosta članaka o Istr, ilustriranih zanimljivim fotografijama iz Pule, Rovinjskog Sela, Čepićkog polja i drugih mjesta Pregršt je tekstova o zlodjelima nacizma, ali ne štedi se ni britanska reakcija! Kao da je tiskan usred Beograda ili Zagreba, koji je prikazan u lijepom svijetlu!
Kao ni Franina i Jurina ni Narodni kalendar obiluje reklamnim porukama, koje su u pravilu protkane euforičnim pozdravima naših iseljenika staroj domovini, komunizmu, pravdi i novim nadama u radničkoj zemlji. Vrijeme je to vraćanja dijela iseljenika u novu Jugoslaviju, gdje su očekivali raj, ali su većina od njih doživjeli - pakao. Među nekoliko stotina poruka iseljeničkih klubova iz gotovo cijele Amerike, bilo je i nekoliko plaćenih oglasa istarskih iseljenika iz New Yorka. Prevladavali su Labinjani, pa nailazim na prezimena Licul, Kos, Gergorić, Tenčić; Ružić, Brnjac, Šumberac,Škopac, Griaparić, Dobrić, Toić i druga. Uključujući i prezime Runko. Kada sam nekoliko dana kasnije susreo kršanskog načelnika Valdija Runka, rekao sam da sam sreo pet iseljenika s njegovim prezimenom. Nisu ti možda rod - rekoh mu onako reda radi, na što mi on uzvrati da najvjerojatnije je to njegov rod. Kada sam mu pokazao knjigu odmah je rekao da su to njegovi rođaci. Otac Franjo je početkom tridesetih u doba Italije iz sela Runki emigriao u Ameriku, gdje se ubrzo oženio za tamošnju Amerikanku. Godine 1938. dobili su sina Rudiya, također u Narodnom kalendaru, glavni lik u ovoj priči. Njgov američki je san tekao ovako - kao mladi financijski stručnjak Rudy F Runko postaje, našim riječima rečeno, ministar za proračun države New York. Novi iskorak dolazi 1999. godine kada u sklopu projekta USAID 1999. godine odlazi u Sarajevo radi reforme financijskog sustava. Nekoliko godina kasnije zavrsava u Uzbekistanu.
U rodnom kraju svog oca nije bio davno, drugih pojedinosti o nasem Runku zasad nemam.

LIJEP POGLED NA RABAC ILI?

Pred vama su tri razglednica Rapca nastale u rasponu od kojih pola stoljeća. One su nastale radi turista i drugih putujućih znatiželjnika, koji su se razglednicima javljali iz svog odredišta. U svakom slučaju bilo je to sažeto vizualno predstavljanje tih mjesta s odgovarajućom porukom.
Na prve dvije kartoline dominira mir malenog ribarskog mjesta, u kojem vrijeme kao da je stalo. U kojem se nikome ne žuri, već ima dovoljno vremena za opuštanje, čavrljanje i odmak od svakodnevice i življenja na relaciji posao-dom. Dom-posao.
Na što vas asocira treća razglednica nastala prije nekoliko godina? Divite li se lijepoj panorami Rapca s vizorom drevnog grada i novog Labina? Ili vam se pogled zalijepio na razigranim polutkama ponuđenih djevojaka? Vjerujete li, da ste kojim slučajem turist da vas u ljupkom Rapcu (d)očekuju ovakve ljupke lutke? Možda ste i dalje bez teksta, ili vam se čini da se netko samo našalio svojom "kreativnošću"? Možda dođete k sebi nakon osmijeha ove plavuše s kartoline našeg ponosa?

KATASTROFALNA POPLAVA U RAŠKOJ DOLINI 1993.

Poplave u Raškoj dolini nisu rijetkost. Posljednja je bila prije nepunih osam godina, kada je poplavila i zgrada RKUD Rudar. Velika se poplava dogodila 1964. godine, kada je, uz ogromne materijalne štete i poplavljena polja, izgubljen i  jedan ljudski život.
Raška je dolina plivala i dvadesetak godina kasnije - u proljeće 1993. godine. Tada je pod vodom, od Čepića do ušća rijeke Raše bilo oko dvije tisuće hektara, uništeno je oko 90 kilometara seoskih puteva, zagađeni su vodovodi, evakuirano je pedesetak ljudi.
O tome je u ožujku te godine izvještavala Labinska komuna, nezavisne i zavičajne novine, iz kojeg glasila prenosimo više zanimljivih fotografija.

LABIN IZ ZRAKA - SA ZAPADNE STRANE

Pogled s Fortice na novi dio Labina i njegovo neposredno okruženje za ljubitelje fotografije, ali i samo za opuštene promatrače, više je nego atraktivan. I poučan, budući da se sa te točke vrlo zorno nazire razina, ali i kvaliteta, urbanizacije tog područja u posljednjih pola stoljeća. Kako je Fortica na nadmorskoj visini od oko 315 metara, dobiva se dojam da se nekadašnji Podlabin snima iz zraka.

Želi li se pak snimiti Labin s druge, zapadne strane, nema druge nego podići se u zrak zrakoplovom i - škljocati. To je prije dvadesetak godina učinio moj pokojni prijatelj Edi Strenja, vrsni fotoreporter iz Pule, plod čega je i ova neobična fotografija, jedan od 12 motiva na suvenir-harmonici, koju je tada izdala knjižara Libreti&Rikordi. Njena neobičnost je i prostorna korelacija između drevnog grada i novog dijela Labina kao i kut snimanja.

Već iz zraka se vidi da u tom vremenskom odmaku Labin nije doživio neke veće promjene, a druge razlike ili novine potražite sami.

 
 

FOTOBILJEŠKA O SOPOTU, ALI NE ONOM ZAGREBAČKOM

O prekrasnom vodopadu Sopotu u podnožju Pićna čuo sam poodavno, ali sam uvijek odlagao njegov obilazak, uz uobičajeno opravdanje da zato ima vremena i da nam je to ionako pred nosom. Jučer je tome konačno došao kraj i nešto oko podneva parkirao sam auto pred ulazom u Gračišće ispred velikog panoa Pješačke staze svetog Šimuna. Na parkiralištu je bio tek jedan automobil da bih kojih trenutak kasnije zamijetio pokraj njega mog nećaka Deana sa suprugom Violetom i sinčićem Ivanom. I oni su, ne čekajući dugo kao ja, krenuli prema Soptu, ali su brzo shvatili da je to za njih predug i prenaporan put. Od mještana su dobili sugestiju da se automobilom upute prema selu Floričići i onda im do cilja preostaje svega nekoliko stotina metara.

Rastali smo se s mojom užurbanom i pomalo uzbuđenom žurbom do odredišta zvanog Sopot, kako se zove jedno zagrebačko susjedstvo. Put uz sjeverozapadne zidine grada vrlo je širok i nakon samo nekoliko stotina metara ugodnog spusta preda mnom su ostaci crkve Svetog Šimuna koja je navodno sagrađena u 15. stoljeću, a obnovljena 1902. godine.

Iza mene je sve udaljenije Gračišće, a preda mnom se sve jasnije vidi zvonik nekadašnje pićanske katedrale, a još dublje polja oko Potpićana koji se uzdiže nad visokim dimnjakom tvornice Roockwool.
Tada mi je rekao što da radim sa svoja tri prijatelja iz Njemačke sa zahtjevom da malog odvedem na rub korita dok ne prođu. I na trenutak zadivljen, ali i pomalo uplašen, gledam ih kako se vješto penju na svoje vrane benzinaca više nego na težak put. Pozdravljamo se informacijom da do Sopota nije tako daleko.

Nastavljam hodati stazom koja je najmanje pješačka, zahtijeva puno pažnje i vještine, uz često skakanje s jedne strane korita na drugu ili hodanje po sredini.

Takvim skakanjem i stalnim traženjem markera na drveću, često se orijentirajući na tragove guma motora, pogled mi se napokon zaustavlja na krovovima prvih kuća, dok se zvonik visokog Gračišća sve više udaljava od mene. U podnožju sam brda. U selu Žlepčari samo nekoliko starih kuća, ali ljude ne susrećem. Samo jedan parkirani automobil sugerira da netko još uvijek živi i ovdje. U druga vremena, život u tom selu trebao je biti puno dinamičniji, jer su se seljaci bavili mljevenjem, na što ukazuju potok s bistrom vodom i most preko kojeg ću uskoro prijeći u dolinu.
Hodam seoskim putem pitome doline, ali sve više sumnjam da sam pogriješio, iako sam poslušno slijedio oznake. Zbunjen sam ovom dolinom u kojoj ne mogu locirati vodopad, ali i tutnjavom vode koja me pratila dok sam silazio, a pojavljuje se na desnoj strani doline. Ipak, hodam uokolo očekujući da ću uskoro morati naići na ljude. Ako ne hodači poput mene, barem na mještane. Čim u daljini čujem zvuk traktora, optimizam mi raste. Za čas primijetim vrijedne ljude na poljima. Dolazim do jednog od njih ubrzanim tempom, kad on, očekujući moje pitanje, glasno mi uzvraća da samo nastavim putem kojim idem. Uz dodatak da sam ušao u selo Runki.

I zaista nakon minutu-dvije ispred čujem već poznato "šaputanje" potoka, tada prelijepog mosta do tada neviđenog u Istri. A iza njega prekrasan vodopad, kao da niotkuda izranja! A ispred njega, kojeg li čuda, moj novopridošli nećak Dean sa zaigranim sinom Ivanom i njegovom majkom Violetom!

Zadivljen svime što sam vidio, spuštajući se konopcima do slapa s druge strane mosta, nakon kraće stanke odbio sam ponudu nećaka da se automobilom vratim u gotovo tri kilometra udaljeno Gračišće, ali vratio sam se odakle sam došao sa isti puni energetski put.

I nakon gotovo tri sata u pustom sam Gračišću ispred popularne gostionice, rashladim se uz izvrsno pivo. Osjećam se kao da sam se vratio s nekog drugog svijeta. Povremeno uzimam u ruke fotoaparat pregledavajući snimke, koji me opijaju snažnije od brzo ispijene pive! 

Tek mali dio toga dijelim rado s vama!