USKOTRAČNA PRUGA ŠUMBER-PLOMIN PORAT

Uz ugljen Labinšćina je bila poznata i po velikim nalazištima boksita. Njegovo je vađenje bilo vrlo intenzivno u doba Italije između dva rata, a rad na posljednjim jamama, odnosno vanjskim otkopima završio je šezdesetih godina proteklog stoljeća.
Najviše boksita nalazilo se na području Vetve, odnosno od Svetog Martina do Šumbera, na kojim je otkopima bilo zaposleno dosta ljudi tog kraja, ukoliko su imali sreće.
Na ta vremena podsjeća popularna teleferika u Rapcu, odnosno žičara koja se protezala od sela Cere do novog modernog specijaliziranog utovarilišta na drugoj strani rabačke uvale.
Mnogim je, međutim, stanovnicima našeg kraja manje poznato da je u otprilike isto vrijeme kada i žičaru Labinšćina dobila i uskotračnu prugu za prijevoz te rude morskim putem. U otprilike u isto vrijeme kada i žičara 1925. godine izgrađena je spomenuta pruga Šumber-Plomin Porat u dužini od 15 kilometara. Njena polazna je točka bila u dijelu Šumbera zvanom Martinačić, a preko Stepčići dopirala je do svog odredišta u Plominskom zaljevu, na koje još podsjeća pristan
Nakon rata i mijenjanjem državnih granica te drugim pravcem plasmana boksita demontira se ne samo žičara,već i ta uskotračna pruga. Na nju podsjeća tek pokoja kartolina, a i sve je manje ljudi koji su na njoj radili ili je prolazila nedaleko od njihova doma. Ipak, nedaleko od Stepčići i danas se može u kamenom usjeku naći tragove nekadašnje trase pruge. Time su to vrijednije ove dvije male fotografije iz 1940. godine na kojima je zabilježen prijevoz vjerojatno neispravne lokomotive. Na poleđini jedne od njih je i datume te tekstualna poruka, ali ni uz najbolju volju ne mogu odgonetnuti u kojem dijelu Istre su nastali ti snimci. Uska vijugava cesta prolazi najvjerojatnije središnjom Istrom, a možda se u daljini nazire Draguć?

TOMASO LUCIANI - APOSTOL JADRANSKOG IRIDENTIZMA

Pod tim je naslovom dvadesetih godina proteklog stoljeća u jednom talijanskom časopisu objavljen članak o životu i djelu Tomasa Lucianija, poznatog labinskog političara, gradonačelnika, publicista, arheologa, i prije svega, borca za sjedinjenje Istre s Italijom. Rođen je 1818. godine u uglednoj i staroj labinskoj obitelji intelektualaca, a u dobi od 42. godine napušta rodni grad, onda u granicama Austrije, i u Italiji postaje jedan od najvećih i najpoznatijih iridentist. Dok je kao gradonačelnik djelovao u Labinu zaslužan je za spajanje Labina s Rapcom, čime nova luka oduzima značaj Prtlogu, a sve više ugrožava i lučki promet obližnjeg Plomina. Svom je gradu ostavio i kazalište, koje je uređeno u nekadašnjem fontiku, čime je trasirao uspješan i bogat kulturni život svog zavičaja.
Emigriranjem u Italiju posvećuje se i publicističkom radu, prije svega okrećući se povijesti Istre i Labina. Plod toga je, između ostalog, studija o Matiju Vlačiću Iliriku, ali i tekst Albona, studi storico-etnografici, kojega je prije tri godine u talijanskom izvorniku, ali i hrvatskom jeziku, objavio labinski nakladnik Mathias Flacius. Bio je to prvi, i dosad jedini tekst Tomasa Lucianija objavljen kod nas, u kojem se daje na uvid bit njegove političke ideje. Ujedno, ta je studija i temeljit i slojevit prikaz stanja i prilika u Labinu i na Labinšćini u njegovo vrijeme.

Ukupnim svojim djelovanjem Tomaso Luciani je ostao zabilježen kao jedan od najpoznatijih i najuspješnijih labinskih gradonačelnika. Dok je u doba Italije bio slavljen kao svetinja za Jugoslavije i kasnije Hrvatske bio je uglavnom prešućivan. U oba slučaja mjera za odnos prema Lucianiju bio je njegov iredentizam, čime se prešućuje njegov ukupan doprinos svome gradu - od ceste za Rabac i kazališta, do publicistike i istraživanja povijesti svoga zavičaja.

Propašću Habzburgove monarhije Istra se našla u granicama Kraljevine Italije ostvaruje se uskoro posljednja želja T. Lucianija - 5. studenoga 1922. godine na labinsko se groblje odlažu njegovi posmrtni ostaci, gdje su i danas. Na komemoraciju posebnim se letkom tiskanom nekoliko mjeseci ranije, pozivaju svi rodoljubni Labinjani. Tim je povodom objavljen i gore spomenuti tekst, autor kojeg je Vincenzo Marussi.

Njemu u čast 12. godine kasnije ispod gradske se lože otvara lapidarij posvećen njemu, koji se nakon rata demontira, a kamene ploče postavljaju u gradski muzej i na ulazu u rodnu kuću Matije Vlačića Ilirika.

Danas mi je u ruke došla jedna razglednica starom Labina, kojim sam (sebi) riješio još jednu enigmu o Lucianiju. Doznao sam, naime, da je njegova rodna kuća zapravo Gradska likovna galerija, koja se nalazi nasuprot palače Lazzarini-Battiala, odnosno današnjeg Narodnog muzeja. Grad ju je prije petnaestak godina otkupio od posljednjeg vlasnika - obitelji Persi iz Labina. Na starim razglednicama između dva rata ta se kuća spominje kao dom talijanskog patriota Onorata Zustovicha, koji je poginuo u Prvom svjetskom ratu u borbama s vojnicima Habsburga. Njemu u čast ulica njegova djetinjstva, današnja Ulica Prvog maja, nosila je njegovo ime.