CALINDARU LU RUMERI DIN ISTRIE

Pod tim je naslovom Kulturno društvo Istrorumunja Andrei Glavina iz Trsta 1995. godine objavilo kalendar na sedam listova posvećen Sušnjevici i okolnim selima Brdo, Nova Vas i Jasenovik u kojima od stoljeća 16. obitavaju Vlasi. Kalendar je više nego skroman - umjesto fotografija crteži, umjesto tiskare ciklostil na najjeftinijem papiru spojenim običnim špagom. Možda je time taj neobičan kalendar još draži, posebniji i - neponovljiv.
Uz crteže koje su nastale na tragu fotografija, a obradio ih je Fulvio Di Gregorio, na svakom listu objavljene su poslovice i pametne riječi s istoimenog kalendara tiskanog daleke 1905. godine u nakladi najpoznatijeg Istrorumunja Glavine, prvog načelnika njihove općine utemeljene nekoliko godina nakon što se Istra našla unutar granica Italije. Možda najveća vrijednost kalendara su pjesme labinskih Vlaha koje je u zbirci Cantece populare Istrromane objavio Petru Iroaie. U svemu tome odiše duh nekadašnjih stanovnika Sušnjevice, gdje se sve manje govori ćiribirski govor.
Za one koji ne znaju nazive mjeseca mali poklon - Ianuaru, Februaru, Maratu, Aprilu, Maju, Iuniu,Juliu, August,  Semptembru, Octobru,Novembru i Decembru.
Zanimljivi su i dani - Lur, Utorac, Sredu, Cetartac, Virer, Sambatea, Dumirechea.
Možda nekome pomogne i ova poslovica: Carle nu stie sluji nu stie nanca comandeai.
Kako se vremena mijenjaju nije isključeno da će se jedan ovakav kalendar, ali u mnogo boljem tehničkom izdanju pojaviti jednog lijepog dana.

                                                          saznaj više: www.mat-flacius.com

IZ LABINSKIH ALBUMA - GROF GIUSEPPE LAZZARINI I GIACOMO MACILLIS

Masovnim iseljavanjem labinskih Talijana u prvim godinama nakon rata i dolaska Istre unutar granica Titove Jugoslavije s njima su, uz ostalo, otišla i mnoga sjećanja. Otišle su i mnogobrojne uspomene sačuvane u fotografijama, s kojima bi bilo lakše rekonstruirati prošlost Labina do tog povijesnog preokreta. Dva presnimka takvih fotografija danas sam dobio od vrlo vitalnog 86. godišnjeg Giancarla Macillisa, koji je na odmor u Rabac iz Vicenze sa suprugom došao upravljajući osobnim automobilom. Veoma ugledna labinska obitelj živjela je u Labinu, u ondašnjoj Ulica Porta Sanfior, u kojoj je danas galerija i atelje labinskog akademskog slikara i kipara Josipa Diminića. Njegova je obitelj do 1939. godine živjela u rudarskom Krapnu, za kojeg ga vežu drage uspomene, da bi se tada preselili u Pulu. Grad Arene, kao i mnogi drugi Puljani, napušta 1947. godine brodom Toscana.
Vraćajući se u rano djetinjstvo svaku put mu se licom širi širok i spontan osmijeh, koji nije nestao ni kada je spomenuo da je nekad govorio i "po nase", ali da ga je odonda zaboravio. Nije, međutim, zaboravio neke osobe s fotografije nastale 1907. godine u Krapnu za velikog štrajka tamošnjih rudara. Na njegovom čelu bio je onda lijevo orijentirani grof Giuseppe Lazzarini Battiala, ispred kojeg je 7. godišnji Marco Furlani, sin vlasnika gradske kavane, danas Velog kafe. desno od legendarnog grofa, koji je odigrao ključnu ulogu u isušivanju Čepićkog jezera, uređenje toka rijeke Raše, ali i gradnje rudarske Raše. Desno od njega je Giacomo Macillis, stric Giancarla, kasnije poznat kao jeda od glavnih organizatora štrajka rudara Labinšćine 1921. godine poznat kao Labinska republika.
Vrijedna je i fotografija labinske limene glazbe, popularne Bande, snimljene 1917. godine ispred gradske palače, kada u njoj svira i podmladak, zasigurno zbog teških ratnih prilika. Tradicija duhačke glazbe vrlo je duga, a u Labinu prvi put su se oglasili 1836. godine. Nažalost, na njenoj poleđini nema nikakvih podataka o dirigentu i drugim članovima.  

saznaj više: www.mat-flacius.com

NACIONALNA EUFORIJA TALIJANA NA RAZGLEDNICAMA

Zanos spoznajom da će Istra nakon Prvog svjetskog rata doći unutar granica Kraljevine Italije ocrtavala se i na razglednicama s istarskim motivima. Većina njih je tiskana još za rata, ili odmah po njegovom završetku i to uglavnom u Milanu. U seriji razglednica s raznim varijantama talijanske trobojnice, u pravilu popraćene prigodnim patriotskim svečarskim porukama, našla se i Albona, odnosno Labin. Na dvije razglednice motiv je isti - snimak austrougarskog ratnog fotografa Aloisa Beera s kraja 19. stoljeća, prije gradnje općinske zgrada zvane Municipio, a našlo se mjesta i za mletačkog lava sv. Marka, kojeg je u Istri 1797. godine zamijenila Austrija.

 
saznaj više: www.mat-flacius.com

GENERAL CARLO RAVNICH IZ SVETE NEDELJE

Carlo Ravnich rođen je početkom 20. stoljeća, 31. ožujka 1903. godine, u Svetoj Nedelji. Sa svega 14 godina zapošljava se u rudnicima u Vinežu i Štrmcu, kako bi pomogao u preživljavanju brojne obitelji za teških i više nego siromašnih ratnih dana. Život mu se iz temelja mijenja 1923. godine nakon odlaska na služenje vojnog roka u Italiju. Bistar i radišan mladić služenje završava kao podnarednik, ali uz preporuku za upis u vojne škole. Premda bez većeg predznanja uspjeva se upisati u Vojnu akademiju u Modeni, a u Torinu potom završava i školu za časnike u artiljeriji. Ratuje u Africi, Francuskoj, Grčkoj, Albaniji i na kraju u Jugoslaviji, gdje je komandant brigade Aosta. Kapitulacijom fašističke Italije i Mussolinija u rujnu 1943. godine većina njegovih vojnika na čelu s njime pridružuje se u novosnovanoj brigadi Garibaldi Titovim partizanima u Crnoj Gori. Njegova jedinica uz ogromne žrtve, ali i ne manji doprinos saveznicima teritorij Jugoslavije napušta u ožujku 1945. godine. On odlazi sa činom Titovog generala. Dvadeseta godišnjica tog događaja, koji je masnim slovima obilježen u suvremenoj povijesti talijanske vojske, u Pljevljima je njima u čast 1983. godine podignut spomenik. Svečanosti je bio nazočan i ondašnji legendarni talijanski predsjednik i partizan Sandro Pertinu, ali poziv nije upućen poznatom Istraninu iz Svete Nedelje. On se nikada nije sramio svojih korijena, nije dao da mu se talijanizira prezime, ali  je uvijek naglašavao svoju odanost državi Italiji, čijoj se zastavi zaklinje. Bio je ponosan i na svoj antifašizam i sudjelovanje u NOB-u. U svom rodnom kraju njegovo se ime nikada nije službeno isticalo, već se samo čulo govoriti o jednom važnom talijanskom generalu iz Svete Nedelje. Umro je u 93. godini.

saznaj više: www.mat-flacius.com

MUZEJ TURISTIČKOG RAPCA

Kao što postoje obiteljski albumi tako postoje i albumi, tako postoje i svojevrsni albumi, zbirke fotografija i dokumenata tvornica i drugih uglednih tvrtki s dubokim i snažnim korijenima u nekoj sredini. Zbog toga mi je izgledala vrlo simpatično nakana jednog od čelnika Hotelskog poduzeća Rabac da razmišlja i o nešto sličnom projektu o tom hotelijeru, okosnici poslijeratnog razvoja turizma na labinskoj obali. Svoju uvjerljivost osnažio je i tvrdnjom da će to učiniti u jednom od restorana ili drugih "protočnih" prostorija "Rapca". Spominjala se i likovna galerija i drugih sadržaja koja bi svjedočila o duši Bisera s Kvarnera, kako se nekada tapšalo Rapcu. Bit će tada prostora i za predstavljanje Rapca kroz oči njegovih dugogodišnjih posjetitelja, onih kojima se vjernost bilježi desetljećima.
Vrijeme je odmicalo, štošta toga se u Rapcu promijenilo, uređivali su se i hoteli, ali ništa od dobrih namjera, koje bi bile poticaj osmišljavanju njegova društvenog i zajedničkog sazrijevanja. I dok se nešto konkretno ne  oživotvori, vrata ovog virtualnog muzeja Rapca otvaram fotografijama njemačkog turista Daniela Wingera. Njegove sam roditelje, oca Karla i majku Doris, upoznao prilikom obilježavanja četvrt stoljeća neprekinutog svraćanja u Rabac, u kojega su prvi put došli 1972. godine. Posjetio me i ove godine, sa štapom u ruci i bez nedavno preminule supruge, s kojom je proveo najljepše trenutke u svom životu. Ovog puta društvo mu je pravio unuk te sin Daniel, koji se u slobodno vrijeme nikada ne razdvaja od fotoaparata. Ove su fotografije nastale prije petnaestak godina, a tek su dijelićak njegove bogate zbirke fotki nastale u njegovom Rapcu. Bude li i od drugih vjernih gostiju rabačke perle ova će galerija fotografija uskoro biti bogatija!

S ocem i sinom Winger sreo sam se i početkom listopada 2015. godine - najprije petak, 9. listopada u Rapcu, gdje me je on uočio za šetnje kod lanterne, a sutradan u knjižari u starom gradu. U trenutku dok smo čavrljali ušao je popularni Pipica, želeći mi poručiti da se u Rapcu sastaje senat maškara iz cijele zemlje i bliže okolice. Upoznajem ga s Karlom, kada on kao iz topa izvali da ga je vidio u nekom od rabačkih hotela. I ne samo to, manirom odličnog policajca, a to je radio najveći dio svog života, počinje nizati imena rabačkih hotelijera koje je upoznao za svojih ljetovanja! Na kraju se zaustavio i na Ediju Černjulu, donedavno generalnom direktoru Valamara. Drago mi je dokle je stigao, ali za mene je on uvijek ostao srdačni Kuferdirektor, kojega sam upoznao daleke 1972. godine!

                                                saznaj više: www.mat-flacius.com

VILA LABINSKE OBITELJI FURLANI U SVETOJ NEDELJI - DANAS DOM UMIROVLJENIKA

O nekadašnjem sjaju Svete Nedelje svjedoče i ove tri razglednice ovog mjesta s početka 20. stoljeća, kada je njen značaj, zahvaljujući prije svega smještaju uz važan prometni pravac od Labina prema Pazinu, Trstu i Rijeci, govore i najnovije razglednice u mojoj zbirci. Na dvjema zanimljivim razglednicama nalazi se u prvom planu zdanje labinske obitelji Furlani, izgrađeno u drugoj polovici 19. stoljeća. Dovoljno da Svetoj Nedelji dodatno poraste ugled i značaj na Labinšćini. Nakon što se Istra našla unutar granica Titove Jugoslavije ta je vila, kasnije dograđivana, postala bolnica za liječenje tuberkuloznih bolesnika, u kojoj je mladi Renato Percan iz Trgeta, danas jedan od najpoznatijih istarskih akademskih slikara, našao svoju muzu, koja ga je odvela na studij u Zagreb. Danas je zgrada ex Furlani dom za stare osobe.
Dvije razglednice zanimljive su i po jednoj rijetkosti za ovo mjesto - na poleđini piše dopisnica samo na hrvatskom jeziku, a ne i njena inačica za talijanski i njemački jezik, tada dosta česta u dijelu Istre koja je bila stoljećima pod Habsburzima. Jedna od njih putovala je odmah nakon Prvog svjetskog rata, što je bio dovoljan razlog za precrtavanje teksta na hrvatskom jeziku.
Ove su kartoline donedavno bile dio zbirke jedne tršćanske obitelji.