nedjelja, 29. rujna 2019.

JOSIP ČERNJUL RAŠAN - ILI CRTICA O JEDNOJ POSLIJERATNOJ LEGENDI!


Josip Černjul Rašan samo je jedan od likova koji su obilježili prva tri desetljeća socijalističke i samoupravne Jugoslavije na Labinšćini. Jedan od onih koji je vjerovao u bolje sutra, zalažući se i djelima te ponašanjem da tako zaista i bude, u čijem su fokusu djelovanja bili radnici, borba za njihova prava i - opet njihov bolji život, bez siromaštva i neravnopravnosti. Crvena zvijezda i Tito, kao simboli takvog pravednijeg života bile su njegove svetinja, vjera u koji se nije smjelo sumnjati. I zbog kojih se bilo spremno i život dati. Zbog toga i kao mladi rudar i radnik na boksitnim jamama odlazi u partizane nakon kapitulacije Italije i rasplamsavanja rata i terora njemačke okupacijske vojske u Istri, gdje je bio komandir čete u legendarnoj 43. istarskoj diviziji. 

Nakon rata Bepo Rašan najpoznatiji je kao predsjednik tada utjecajnog Bazenskog odbora sindikata Istarskih ugljenokopa Raša, na kojem mjestu ostaje do 1961. godine. Tada dolazi na čelo Tvornice konfekcije i trikotaže 25.maj u Raši, koja je osnovana tri godine ranije s namjerom da se otvori što više radnih mjesta za žene rudara. Kao treći direktor mladog ženskog kolektiva odigrao je presudnu ulogu i oblikovanju i prepoznavanju te tvornice, koja veliku i ključnu promjenu doživljava 1968. godine. Te se godine pokreće proizvodnja lutaka uz pomoć i kapital talijanskih poduzetnika Toffana i Vinciguerre, čime se potiho otvaraju vrata stranom kapitalu, što tada bila velika novina i u ondašnjoj Jugoslaviji, koja sve brže otvara svoje granice. Za samo godinu dana broj zaposlenih raste na 350 radnica, a raška tvornica postaje najveći proizvođač lutaka u ovom dijelu Europe!

Otac dvaju poznatih novinara Armanda i Valtera te nogometaša Marija, igrača Rudara, Dinama, Segeste i Istre iz Pule, bio je poznat po skromnosti i nepotkupljivosri, čvrsto uvjeren da rukovodioci moraju svakodnevno svojim ponašanjem potvrđivati povjerenje Partije i novog društva, ostati vjerni svojim ratnim idealima i položenim životima. Volio je svoju obitelj, ali mu je na prvom mjestu bila njegova mnogobrojnija obitelj - svi zaposlenici tvornice, što, gledano iz našeg kuta, ni onda svima nije bilo - normalno.

Uz njegove posljednje dana života, a umro je 7. svibnja 1980. godine s napunjenih 63. godine, povezan je jedan tada veliki događaj - samo tri dana ranije preminuo je Josip Broz Tito. Tog dana, kao novinar Radio Pule, s njime sam imao intervju o čestim susretima s njemu najdražim likom. Istog dana od infarkta umire i Josip Černjul  poznatiji kao Bepo Rašan, pokazavši da i time prati Titov životni put! Na njegovu se iznenadnu smrt te bogat i plodan društveno-politički život i ratni put vrlo biranim riječima u lipanjskom broju Labinske komune, čiji je urednik tada bio Valter Černjul, osvrnuo Bogoljub Barjaktarević, inače labinski dopisnik Glasa Istre.

Fotografije koje slijede, a dio su njegova obiteljska albuma, svjedoče o susretima s Titom u Raši i Beogradu, događanjima u "25.maju" i njegovim drugim društveno-političkim aktivnostima.
Prva fotografija nastala je (pre)daleke 1959. godine, kada Josip Černjul, ondašnji predsjednik Bazenskog odbora sindikata rudnike na novom stadionu NK Rudar predaje pobjednički pehar  Lučanu Miletiću, tada najsvestranijem sportašu na radničkim igrama Labinšćine s više od 1500 natjecatelja. Lučano je bio odličan nogometaš, ali i odbojkaš, košarkaš i šahist, igrao je u Rudaru, ali i pulskoj Istri, da bi desetak godina kasnije, kao i mnogi njegovi vršnjaci završio u New Yorku.
Ne manje zanimljiva fotografija nastala je 11. svibnja 1958. godine za posjete Tita Raši, ali i snimak za njegova posjeta Labinu, nastao ispred direkcije rudnika 15. lipnja iste godine. Njegovi domaćini u Raši, uz Josipa Černjula, bili su i Vanja Vranjican, Anton Peruško, Franc Baznik i Anđelo Verbanac, a u Labinu pratili su ga general Milan Žeželj, Vladimir Bakarić te Labinjani Anton Štemberga i Ljubo Bučić te opet naš Bepo Rašan.

Tito je neobično cijenio raške rudare, čiji je ugljen odigrao ogromnu ulogu u obnovi gospodarstva Jugoslavije, a posebno raške udarnike. Dolazio je u Rašu i Labin, ali i primao rudare i njihove čelnike na Brionima i Beogradu, gdje je 19. veljače 1958. godine, u povodu 150. obljetnice rudarenja u Krapnu, primio i Antona Peruška, predsjednika Radničkog savjeta IU Raša (lijevo) te sindikalnog čelnika raških rudara Josipa Černjula. O tome na naslovnici piše i Vjesnik.

Ni ostale fotografije iz ostavštine legendarnog raškog sindikalista, partizana i Titova borca te privrednika nisu ništa manje zanimljive. U srpnju 1959. godine naš Rašan je u sindikalnoj delegaciji Hrvatske u posjeti Budimpešti, kada posjećuju i rudnik u Tatabanyji. U rujnu godinu dana kasnije delegacija labinskih rudnika posjećuje rudnik u Donbasu u ondašnjem Sovjetskom Savezu, kojom prilikom obilaze i turistički Soči i Moskvu! Ruski ih rudari posjećuju godinu dana kasnije u Raši, a desetljeće ranije sindikalisti rudara iz Zapadne Njemačke snimljeni su za obilaska našeg Rapca. Bile su to prve godine nakon razlaza Tita sa Stalijom, i približavanje Jugoslavije Zapadu, odnosno svijetu nesvrstanih.
U tom zlatnom nizu su i fotografije članova Radničkog savjeta Istarskih ugljenokopa i rukovodioca s početka pedesetih, zatim prvi umirovljenici "Raše" iz 1958. godine, ili šest godina kasnije radnice i šefovi "25.maja" fotografirane na raškom glavnom trgu ispred crkve svete Barbare. Posebno mjesto pripada fotki na kojoj je Josip Černjul u društvo s talijanskim poduzetnicima Pietrom Vinciguerrom i Giuseppeom Toffanom, tvorcima prvog međunarodnog biznisa Labina sa stranim kapitalom. Tu je i fešta rukovoditelja rudnika, briškulanje poslije napornih sastanaka, predaja nagrade legendarnom nogometašu Giorgiju Giambastianiju, jednog od najpoznatijih igrača NK Rudara u prvim godinama nakon njegova nastanka, da dalje ne nabrajam. Za kraj fotografija nazvana stari i mladi ili život dviju generacija - Milan Ružić, Serđo Baskijera, Lučano Bolterstein, Josip Černjul i Josip Milevoj Pancon. Fotografija s kraja sedamdesetih 20. stoljeća rad je onda vrlo mlade Slavice Ružić!


















  



IZ ALBUMA IVANA FRANKOVIĆA - NEKADAŠNJEG PREDSJEDNIKA OPĆINE RAŠA I LABIN

Ivan Franković, dijete Kunja do pada fašističke Italije u rujnu 1943. godine, kao stolar radi u rudniku. Kao mladi antifašist sudjeluje u zauzimanju karabinjerske stanice u Cerovlju i vojnog garnizona u Pazinu. Uskoro u Rommelovoj ofenzivi gubi oca, brata, šogora i još tri rođaka, što je ubrzalo njegov odlazak u partizane u ožujku iduće godine, gdje se bori u redovima Karlovačkog odreda. Rat rata, sudjelujući u borbama od Ozlja, Vukove Gorice, Crnog Luga, Buzeta, Ilirske Bistrice i Trste, dočekuje kao komesar čete.

U rujnu napušta redove JNA vraćajući se u rodni kraj, gdje radi u Istarskim ugljenokopima. Ubrzo završava partijsku školu u Zagrebu i Višu partijsku školu u beogradu, da bi 1947. godine postao najprije organizacijski sekretar KPH Kotara Labin, a potom tajnik Kotarskog odbora Narodne fronte, prethodnika Socijalističkog saveza radnog naroda. Predsjednik Kotarskog narodnog odbora Labina postaje 1948. godine, a dvije godine kasnije predsjednik je Narodnog odbora općine Raša, na kojem je mjestu do 1955. godine. Te se godine ukida i Kotar Labin, a Ivan Franković tada postaje predsjednik nove labinske općine. Na čelo Istarske vodne zajednice dolazi 1957. godine. Zbog narušenog zdravlja odlazi u prijevremenu mirovinu, a umire 1967. godine u 51. godini.

Zahvaljujući njegovoj djeci, kćerki Celestini i sinu Neviju, došao sam u do nekoliko zanimljivih fotografija iz razdoblja njegova političkog djelovanja. Na njihovoj poleđini nema nikakvih bilješki ili podataka, koji bi opisali vrijeme i mjesto njihova nastanka i aktere na njima, ali i bez toga prepoznajem dosta lica s početka šezdesetih. Pored Frankovića, na prvoj fotografiji prvi s lijeva, prepoznajem i druge važne društveno-političke ličnosti Labinšćin s početka šezdesetih ili kraja pedesetih proteklog stoljeća. Među njima je i općinski tajnik Otavio Blečić, neko vrijeme i predsjedni Kotara Josip Verbanac Pasaverio, koji uskoro odlazi u Pulu, zatim legendarni predsjednik labinske općine i direktor Istarskih ugljenokopa Anton Štemberga, poznat kao Cinjenica, zatim Josip Milevoj(moj otac), tada direktor Autoprometa, kasnijeg Istratransa, Josip Černjul Rašan, Nini Poldrugovac, direktor tadašnje Riječke banke te drugi.

Među njima je i nezaobilazni Anton Gergorić također godinama općinski tajnik i sportski funkcioner, mladić koji idućeg ljeta slavi 100. rođendan. Od njega bismo mogli dobiti zanimljive pojedinsoti oko ovih slika. I bez toga one su vjerni svjedok jednog davno svršenog vremena iz povijesti Labina i Labinšćine, što će zasigurno biti zanimljiva građa za sve one koji su tih godina još nosili kratke hlače i išli u osnovnu školu, s tada mnogo polaznika.