VELO FALA DIMINIĆ!

Jučer sam s fotoaparatom u ruci, ne znam po koji put hodao prekrasnim Parkom skulptura u Dubrovi. Svaki put se osjećajući kao da mi je to prva šetnja ovim muzejom skulptura na otvorenome naših i svjetskih majstora dlijeta i čekića, koji su u protekla pola stoljeća udahnjivali život tvrdom, ali stvarateljima podatan bijeli istarski kamen. Uvijek otkrivajući nove detalje, nove razloge za ushićeno osjećanje. I ponos da je to dio mog i našeg Labina, zlatna ogrlica na njegovom kulturnom biću. Sjetio sam se riječi dviju mladih turističkih radnica na koje sam desetak dana ranije, opet s fotoaparatom u ruci, naišao  dok su se divile Bijeloj cesti, dijelu neponovljivog Parka skulptura, koje su mi rekle da bi on bio svjetsko čudom da je slučajno lociran u nekoj drugoj sredini ili državi. Pridodan im tada i amfiteatar na rubu Parka, u kojem su se za zlatnih dana manifestacije poznate kao Mediteranski kiparski simpozij održavala njegova prigodna otvaranja i zatvaranja te druge priredbe. Tu smo se prije nekoliko godina divili i našoj pjevačkoj zvijezdi Elis Lovrić, kraljici labinske cakavice, govorim sebi prolazeći kraj tog neodoljivog ambijenta.

U povratku prolazim kraj skulpture našega Josipa Diminića, kipara i akademskog slikara, jednog od začetnika te odlične zamisli, koji je sve do prije nekoliko godina bio otac i majka, duša i tijelo Mediteranskog kiparskog simpozija. Nakon smrti njegov supruge i slikarice Jasne Maretić prije nekoliko godina vidno je počeo kopniti, pa je u zimskim mjesecima boravio kod svoje kćeri i slikarice Mirte u Veneciji. Prije nego je otišao opet k njoj rekao mi je da mu je želja da atelje njegove Jasne na Fortici pretvori u galeriju-muzej, a spomenuo mi je i želju da na Mostu Raši podigne skulpturu posvećenu toj kratkoj rijeci bogate prošlosti i važne povijesne uloge. Nije odustao ni od nove knjige, a prije desetak godina svoje je sugrađane i prijatelje iznenadio knjigom o susretu s velikom Kinom. Da je samo to učinio, a iza njega je ogroman stvaralački opus, uključujući i tri skulpture na javnim površinama Labina, više je nego dovoljno da mu se dodjeli gradska nagrada za životno djelo - rekoh sam sebi dok sam se vraćao automobilom iz Dubrove. Uskoro će Dan grada Labina pa sam zaključio da ću se s tim prijedlogom obratiti jednoj od gradskih vijećnica koju osobito poštujem. Dok je još živ.

Nekoliko sati kasnije javila mi sestra da je u labinskom stacionaru Doma zdravlja umro Diminić.

Njegovi najbliži, štovatelji, prijatelji i mještani oprostili su se od njega danas, u ponedjeljak, na groblju u njegovom rodnom Svetom Lovreču. Mjestu ponad Raškog zaljeva, u kojem više neće nikada odjekivati njegov zvuk dlijeta i čekića u ateljeu nastalom u njegovoj rodnoj kući.