srijeda, 27. ožujka 2019.

RAŠA - MUZEJ (DEVASTIRANE) RUDARSKE BAŠTINE NA OTVORENOME

Neki sam dan razgovarao s jednom poznatom turističkom vodičkom od koje sam čuo da je za talijanske turiste htjela organizirati razgledavanje nekadašnjeg raškog rudnika. Prije toga je s predstavnicima njihove agencije došla razgledati ponuđenu baštinu, ali kada su naišli na uništene nekadašnje objekte okružene smećem i otpadom, ostali su bez teksta, okrenuli leđa i bilo kakvom naumu o dovođenju turista u Rašu, nastaloj u doba  talijanskog fašizma, petama dali vjetra. Ja se nisam dao, znajući koliko je sati i gdje živimo, okrenuvši pilu naopako, uz zaključak da je i ovakva "postava  zb(i)rke uništene rudarske baštine, koja govori o prošlim vremenima,ali i nama danas, sama po sebi atrakcija. Koju ne bi bilo pametno propustiti, pogotovo ne u proljeće, kada se uz vrijedne dojmove s ovog izleta u(ne)poznato vratite i s "macom" sočnih šparoga. 
Parkirao sam automobil ispred zgrade nekadašnjeg rudnika, u kojoj je nekada vrio život. S place s koje su sve do sredine šezdesetih, kada se zatvara rudnik, u pravcu sela Labinšćine, ali i dobrog dijela Istre, u tri smjene odlazile kolone "kovarica" a kasnije i modernih autobusa pune umornih rudara. Na placi na kojoj su majke, supruge i rod oplakivale mrtva tijela poginulih rudara u jednoj od najvećih rudarskih katastrofa u Europi, u kojoj je 28. veljače 1940. godine život na svom radnom mjesto ostavilo oko 280 duša. Kasnije je u toj istoj zgradi jedno vrijeme bila i tvornica čamaca Kvarnerplastika, a kasnije uprava također nestale Prvomajske. danas je zgrada prazna i devastirana, a do zatvaranja ulaznih vrata prije otprilike pola godine u nju se ulazilo bez ikakvih zapreka i razbijalo i uništavalo sve do čega se došlo u prostranim dvoranama, kupatilima ili mnogobrojnim uredima. Lijepe kameno stepenište i drugi prostori, iz kojih se ulazilo u rudnik služili su i obijesnim vozačima motora, što je samo po sebi bila atrakcija. Danas je trg prazan, radi tek jedan kafić, u kojem se okuplja mahom preostala mladež Raše. 
Oni koji prate ovdašnja zbivanja znaju da je ulaz u da je sam ulaz u rudnik do prije nekoliko godina ugošćavao mnoge turiste i druge znatiželjnike, koji su na licu mjesta imali pravi doživljaj rudnika i teškog posla rudara. Kroz tunel iskopan u kamenu dolazilo se do prostrane dvorane, odakle se spuštalo do rudarskih otkopa. Radi sigurnosti posjetitelja ti su posjeti prekinuti prije nekoliko godina,a u međuvremenu  ništa se novo ne dešava. Odmah to upravne zgrade nalazi se zgrada nekadašnje gradske toplane, također devastirane s velikim dimnjakom od cigle s blagim naklonom na svom samom vrhu. Između njih su otvorena ulazna vrata u nekadašnji rudarski kompleks, na kojima su još lanci s lokotom, što mi omogućava da ubrzo dođem da spomenutog ulaza u rudnik. Kako je tog dana bilo dosta toplo iz dubine zemlje je izlazio svjež zrak, koji za ljetnih dana još više osvježava. Potom pratim trag nekadašnje uskotračne pruge kojim se još prije pola stoljeća do luke Bršica i separacije Štalije dopremao ugljen iz Raše, a još mnogo ranije Krapna, pa čak Vineža i Štrmca! Zvuk tih vagoneta još uvijek odzvanja u ušima mnogih Rašana, a te glazbene zavjese nisam se oslobodio ni ja. Tek na jednom mjestu slučajno opažam ostatke tračnica, na čijem je mjestu danas ostala tek staza za radoznale prolaznike. 
Nakon što me opustio pogled na Rašu iz meni dosad nepoznatog kuta istim se putem vraćam na početkom mog kratkog "špartanja" stazama zaboravljenih rudara i rudarenja. Cilj mi je Karlota, kompleksa nastalog istodobno s otvaranjem istoimenog rudnika na ruu Raše, koje tada još nije bilo. Kao ni upravne zgrade rudnika kraj kojeg prolazim dok hitam prema novom cilju. Nakon zatvaranja rudnika u Karloti je bila radionica skladišta također pokojne Građevinska radne organizacije Učka, a dana su od nje ostali tek goli zidovi. Mnogo ranije tu je bilo dosta stanara. Ipak, dio kompleksa je pretvoren u skladište, a da od nesuđenog muzeološkog prostora i spomen područja rudare i rudarenja stotinjak metara udaljeno dvorište u krugu direkcije rudnika pretvoreno je u reciklažni prostor komunalnog poduzeća Prvi maj iz Labina. 
Kada sam se vraćao kući pun dojmova pred ulazom u ovu "veselu" zonu zamjećujem mladi bračni par s dvoje djece.  Između sebe govore na slovenskom jeziku, a kako su prolazili blizu mene čuo sam da kažu da je "tukaj delal" njihov pranono Janez! Sretno im bilo!    


                                                                           






























subota, 9. ožujka 2019.

IZ ALBUMA JOSIPA BEPETA TOMINOVIĆA

Josip Bepi Tominović, rodom iz Presika, bio je jedan od poznatijih društveno-političkih radnika Labina za Jugoslavije. Bio je predsjednik ili tajnik u Socijalističkom savezu radnog naroda (SSRN) i Sindikatu, a kratko je vrijeme bio i čelnik Istratransa.

U lokalnu politiku ulazi šezdesetih godina proteklog stoljeća kao rezervni oficir, dosegavši čin rezervnog majora JNA, koji su tih godina činili okosnicu labinskih partijskih kadrova.
Po naravi tih, povučen i samozatajan, uvijek spreman pomoći, nesklon konfliktima, bio je omiljen među svojim sugrađanima. Još zatvoreniji postaje nakon smrti sina jedinca Edija 2004. godine.

Fotografije iz njihova obiteljskog fotoalbuma, povezane uz njegov dugogodišnji politički rad, ustupila mi je njegova supruga i moja sestrična Lina Tominović, koja svakodnevno obilazi grobove svoga sina i prije pet godina preminulog supruga.

Tek odabirom fotografija od nje sam doznao da je Bepi volio i fotografirati, najčešće svoju obitelj, ali ponekad i druga događanja ili motive.

Na mnogim fotografija, od kojih su dosta djelo legendarne Slavice Ružić, nalaze se u ono vrijeme poznati političari Općine Labin, od koji je najveći dio sišao i sa životne scene.

Nizanje fotografija započinje obilježavanje Prvog maja 1981. godine na trgu u starom gradu u povodu 60. obljetnice Labinske republike. Bila je to onda i glavna prvomajska svečanost u SR Hrvatskoj.

Bila je prisutna i Milka Planinc, ondašnja glavna hrvatska političarka, uz našu Emu Derosi-Bjelajac, nakon što je zbog sudjelovanja u Hrvatskom proljeću 1971.godine s političke scene nestala Savka Dapčević-Kučar.