subota, 21. travnja 2018.

LJETO S DANICOM, NJEMAČKI ROMAN, MJESTO DOGAĐANJA I - LABINŠĆINA!

Došao je u Istru da tamo umre. Tako počinje roman Ljeto s Danicom njemačkog pisca Hansa Guenthera Konsalika, radnja djelomična zbiva i na Labinšćini. Za tog sam pisca čuo, ali ne i za taj roman, na kojeg me uputila Odeta Bedrina, Rašanka koja oko pola stoljeća živi u Njemačkoj. S njom sam se upoznao nakon što je kupila više zavičajnih knjiga i kraćeg susreta na placi u Raši. Pritom mi reče da ima biblioteku od oko tri tisuća naslova, među kojima i Konsalikov Ein Sommer mit Danica, uz više nego zanimljiv podatak da se njegova radnja zbiva u Raši, Labinu, Ubasu i Koromačnu. Uz napomenu da je on za rata vjerojatno kao njemački vojnik bio na ovim prostorima.
Ubrzo nakon toga uz pomoć svog sina nabavljam putem interneta tu knjigu, koja kod nas nije prevedena. Njemački i ne znam odveć dobro, ali sam i bez rječnika uspio pohvatati sve konce radnje i na kraju shvatio da ljubav uvijek pobjeđuje.
O čemu se radi? Liječnik iz Frankfurta nakon što ostaje bez supruge i dva sina, odluči da umre u Istri, koja mu je ostala u srcu. Naime, za rata tu je u pulskoj bolnici upoznao svoju suprugu. Sjeda u automobil i kada je već bio u Istri, nedaleko od Pirana doživljava tešku prometnu nesreću. Od najgoreg ga u iz uništenog automobila spašava 25. godišnja djevojka iz Pirana Danica Robić, koja se odmah zaljubljuje u 26 godina starijeg muškarca iz Njemačke. Njena ljubav je bila vatrena, mnogo jača i od otpora njenih roditelja, tako da na kraju balade njemu se vraća želja za životom.Za kratkog boravka u Puli on zamjećuje plakat za koncert u Areni poznate slijepe američke klaviristice židovskih korijena, koju on za rata čudom spašava nedaleko od Ubasa, omogućivši mu da čamcem stigne do savezničkog broda usred Jadranskog mora! Nakon toliko desetljeća ona mu prepoznaje glas!
Lijepo je da je u našoj Labinšćini smjestio svoj humani čin, dovodeći u opasnost i vlastiti život..
Autor u svom romanu spominje i Most Rašu, a nije isključeno da je on kao njemački vojnik sudjelovao u razgovoru između njemačke vojske i lokalne vlasti Labina, koju je predstavljao ondašnji gradonačelnik Melchiore Corelli. Nije li možda zbog toga glavni lik romana, uz našu Danicu Robić, dobio prezime Corell, koje nije nimalo njemačko, upravo po njemu? U romanima nije ništa isključeno, a smijem li se malo šaliti Labinjani nemaju Danicu Robić, ali imaju Danicu Rebić. Moja baka po očevoj strani prezivala se Rebić, a njena sestrična se tijekom rata zaljubila u njemačkog vojnika i odmah nakon rata završila najprije u Njemačkoj, a potom u Australiji. Nastavak priče, uz obilje mašte, prepuštam vama!

utorak, 17. travnja 2018.

RAŠKI TAMBURAŠI - GODINA 1953.

Današnjim klincima, koji mobitelom slikaju i u vječnost arhiviraju svaki detalj svog života i svega što ih zanima, teško je uvjeriti da je bilo vremena kada ne samo da nije bilo mobitela, već da su i fotoaparati ili prava rijetkost. Kao što je to bilo u prvim poslijeratnim godinama kada nije bilo dovoljno ni hrane, odjeće ili - toalet papira! Možda je dio te priče i moje sjećanje na moje dopisničke dane u Glasu Istru mnogo godina kasnije, kada sam svoj privatni novi foto-aparat, kupljen od prvih plaća koristio za obavljanje svakodnevnog novinarskog posla!

Zbog toga nije teško zaključiti da su slike iz prvih poratnih godina, osobito iz privatnog, obiteljskog života bila veoma rijetke. I tim vrjednije! Jedna od tih bisera je i fotografija tamburaša raške osnovne škole nastale 1953. godine, dakle prije 65 godina, od nepoznatog autora. Snimak je sačuvao najstariji i još uvijek aktivan labinski odvjetnik Renato Martinčić. Dirigent je bio legendarni Antun Hrubec, a vrijedan je i pisani prilog kojim Martinči, tada mladi Aršijon, bilježi sva imena svojih vršnjaka. Kojih se u tom trenutku sjetio. Kasnije će dodati još ime Narciza Ružića.

U međuvremenu se sjetio i vršnjaka Josipa Miletića, zvanog Bepi Cole, koji je kao mladić otišao živjeti u Švedsku, ali ima stan u Rapcu. Prepoznao se sam, a bit će još takvih slučajeva, što bi me veselilo!

Vjerujem da će te s pažnjom pogledati oba dokumenta o Raši tog vremena, uz zaključak da je od tada dosta mladih tamburaša napustilo svoju Rašu, ali i nažalost i ovaj svijet.