srijeda, 6. lipnja 2018.

SPAR U LABINU



Od četvrtka, 7. lipnja Labin je dobio još jedan moderan super market - SPAR, podignut na terenu koji se nalazi između marketa Jedinstva, prvog u Labinu, nekadašnje tvornice Rade Končar, sjedišta Elektroistre i uz rub tamošnjeg kružnog toka. Stari Labinjani rekli bi to mnogo jednostavnije - poli Kožljeta, lokalitetu koji je dobio naziv po tamošnjem vlasniku kuće Kocijelu, iza kojeg se krije zapravo poljski doseljenik Kozel, koji je u ovaj kraj došao za Austro-Ugarske monarhije privučen rudnikom u obližnjem Vinežu

Kako u meni još uvijek postoje refleksi mog dugogodišnjeg novinarskog rada, a u većem dijelu godine naš Labin baš i ne obiluje bogatim i sadržajnim životom nerijetko sam dana u prvoj polovici godine "ubijao" fotografiranjem pojedinih faza njegova nastajanja. Plod toga su i ove fotke koje sada dijelim s vama, kao još jedno svjedočanstvo u životu i povijesti našeg grada. I njegovih žitelja, svojih sugrađana. Ono što ćete naći u novom trgovačkom centru to više nije moja stvar i mjesto moje (javne) znatiželje.





































Ne treba posebno ni naglašavati da će ovaj novi trgovački centar znatno utjecati na život u ovom dijelu Labinu, gdje će život, osobito za ljetnih mjeseci, biti dosta dinamičniji nego dosad. Stoga ću u kružni tok ulaziti mnogo opreznije nego dosad, a ponekad ću ga i zaobilaziti vozeći preko Katura.

Dva posljednja snimka Spara nastala su s balkona stana mojeg nekadašnjeg kolege Kristiana Reismana Stepčića!



subota, 21. travnja 2018.

LJETO S DANICOM, NJEMAČKI ROMAN, MJESTO DOGAĐANJA I - LABINŠĆINA!

Došao je u Istru da tamo umre. Tako počinje roman Ljeto s Danicom njemačkog pisca Hansa Guenthera Konsalika, radnja djelomična zbiva i na Labinšćini. Za tog sam pisca čuo, ali ne i za taj roman, na kojeg me uputila Odeta Bedrina, Rašanka koja oko pola stoljeća živi u Njemačkoj. S njom sam se upoznao nakon što je kupila više zavičajnih knjiga i kraćeg susreta na placi u Raši. Pritom mi reče da ima biblioteku od oko tri tisuća naslova, među kojima i Konsalikov Ein Sommer mit Danica, uz više nego zanimljiv podatak da se njegova radnja zbiva u Raši, Labinu, Ubasu i Koromačnu. Uz napomenu da je on za rata vjerojatno kao njemački vojnik bio na ovim prostorima.
Ubrzo nakon toga uz pomoć svog sina nabavljam putem interneta tu knjigu, koja kod nas nije prevedena. Njemački i ne znam odveć dobro, ali sam i bez rječnika uspio pohvatati sve konce radnje i na kraju shvatio da ljubav uvijek pobjeđuje.
O čemu se radi? Liječnik iz Frankfurta nakon što ostaje bez supruge i dva sina, odluči da umre u Istri, koja mu je ostala u srcu. Naime, za rata tu je u pulskoj bolnici upoznao svoju suprugu. Sjeda u automobil i kada je već bio u Istri, nedaleko od Pirana doživljava tešku prometnu nesreću. Od najgoreg ga u iz uništenog automobila spašava 25. godišnja djevojka iz Pirana Danica Robić, koja se odmah zaljubljuje u 26 godina starijeg muškarca iz Njemačke. Njena ljubav je bila vatrena, mnogo jača i od otpora njenih roditelja, tako da na kraju balade njemu se vraća želja za životom.Za kratkog boravka u Puli on zamjećuje plakat za koncert u Areni poznate slijepe američke klaviristice židovskih korijena, koju on za rata čudom spašava nedaleko od Ubasa, omogućivši mu da čamcem stigne do savezničkog broda usred Jadranskog mora! Nakon toliko desetljeća ona mu prepoznaje glas!
Lijepo je da je u našoj Labinšćini smjestio svoj humani čin, dovodeći u opasnost i vlastiti život..
Autor u svom romanu spominje i Most Rašu, a nije isključeno da je on kao njemački vojnik sudjelovao u razgovoru između njemačke vojske i lokalne vlasti Labina, koju je predstavljao ondašnji gradonačelnik Melchiore Corelli. Nije li možda zbog toga glavni lik romana, uz našu Danicu Robić, dobio prezime Corell, koje nije nimalo njemačko, upravo po njemu? U romanima nije ništa isključeno, a smijem li se malo šaliti Labinjani nemaju Danicu Robić, ali imaju Danicu Rebić. Moja baka po očevoj strani prezivala se Rebić, a njena sestrična se tijekom rata zaljubila u njemačkog vojnika i odmah nakon rata završila najprije u Njemačkoj, a potom u Australiji. Nastavak priče, uz obilje mašte, prepuštam vama!

utorak, 17. travnja 2018.

RAŠKI TAMBURAŠI - GODINA 1953.

Današnjim klincima, koji mobitelom slikaju i u vječnost arhiviraju svaki detalj svog života i svega što ih zanima, teško je uvjeriti da je bilo vremena kada ne samo da nije bilo mobitela, već da su i fotoaparati ili prava rijetkost. Kao što je to bilo u prvim poslijeratnim godinama kada nije bilo dovoljno ni hrane, odjeće ili - toalet papira! Možda je dio te priče i moje sjećanje na moje dopisničke dane u Glasu Istru mnogo godina kasnije, kada sam svoj privatni novi foto-aparat, kupljen od prvih plaća koristio za obavljanje svakodnevnog novinarskog posla!

Zbog toga nije teško zaključiti da su slike iz prvih poratnih godina, osobito iz privatnog, obiteljskog života bila veoma rijetke. I tim vrjednije! Jedna od tih bisera je i fotografija tamburaša raške osnovne škole nastale 1953. godine, dakle prije 65 godina, od nepoznatog autora. Snimak je sačuvao najstariji i još uvijek aktivan labinski odvjetnik Renato Martinčić. Dirigent je bio legendarni Antun Hrubec, a vrijedan je i pisani prilog kojim Martinči, tada mladi Aršijon, bilježi sva imena svojih vršnjaka. Kojih se u tom trenutku sjetio. Kasnije će dodati još ime Narciza Ružića.

Vjerujem da će te s pažnjom pogledati oba dokumenta o Raši tog vremena, uz zaključak da je od tada dosta mladih tamburaša napustilo svoju Rašu, ali i nažalost i ovaj svijet. 



petak, 30. ožujka 2018.

CVJETNI KORZO ILI PARADA MLADOSTI PRIJE POLA STOLJEĆA

U doba moga dječaštva, kada su se za ljetnih mjeseci nosile kratke hlače, mi školarci smo proljeće dočekivali Cvjetnim korzom. Bila je to svojevrsna parada gradskim ulicama učenika osnovnih škola i vrtića na kojoj su se oni, zapravo njihovi maještri, nadmetali i uživali u raznim kreacijama posvećenim u pravilu proljeću. Kretalo se od trga u Podlabinu do Crća u starom gradu i natrag, uz mnoštvo znatiželjnika, prijatelja i roditelja koji su s mnogo pažnje promatrali tu veselu kolonu. U pravilu, ali je bio i drugim oblika iskazivanja mašte i stvarateljskog duha, pa su se klinci i klinceze pojavljivali kao svemirci, marsijanci, vitezovi i što još sve ne.
Bio je to samo jedan oblik proljetnog buđenja (ali i najave ljetnih školskih praznika i kupanja), budući da se u to vrijeme trčala i Titova štafeta, kasnije Štafeta mladosti, slavio Praznik rada i što još ne.
Dio nekadašnjih manifestacija poznat kao Cvijetni korzo sačuvan je i u fotografijama, koje mi je odstupila Anamarija Lukšić iz gradske uprave, u čijoj se zbirci nalazi dosta vrijednih dokumenata o našem gradu. Ovo je na neki način njihova premijera, uz želju da se jednom dana građanima Labina prikazu i u lijepim prostorima gradskog muzeja.







srijeda, 28. ožujka 2018.

LABINSKA KOMUNA - PRVI BROJ OBJAVLJEN JE 24. TRAVNJA 1976.

Labinska komuna bilo je općinskog glasilo, službeno SSRN, koje je živjelo nešto više od dva desetljeća - od travnja 1976. godine do 1997. godine, kada se gasi. Za to je vrijeme Labinska komuna postala vrlo popularan list, osobito među iseljenicima kojima je to bila najbolja veza sa starim krajem. Komuna je pratila sav život na Labinšćini - od politike i gospodarstva, do prosvjete, kulture i sporta. Postojao je i Iseljenički kutak, dopisnik iz New Yorka bio je Renato Dundara, posebna se pažnja posvećivala prošlosti ovog dijela Istre, očuvanju cakavice, života u mjesnim zajednicama. I još puno toga.
List se bavio i organiziranjem kulturnih i sportskih događanja, izboru sportaša godine te posebno izdavaštvom. U prvom je planu bila zavičajna prošlost.
List se pokrenuo u sklopu Glasa Istre, pa sam, kao novinar tog lista, bio njegov prvi urednik. Kasnije će nakratko glavni urednik biti Vladimir Šverko, da bi ubrzo na čelo Labinske komune stao Valter Černjul. Uz njegovo je ime najvećim je dijelom, praktički sve do kraja izlaženja, povezan taj list, koji je odgojio i dosta i danas poznatih labinskih novinara. Njegove prve suradnice bile su novinarka Loredana Ružić i fotoreporterka Slavica Ružić, a dosta dugo vremena zamjenica glavnog urednika bila je Liliana Vale.
Hoćeš-nećeš sudbina tog lista bila je vezana uz politiku, uostalom bila su neka druga vremena, kada su svi puhali u isti rog. Nestankom socijalističke Jugoslavije i nastankom višestranačke demokratske Hrvatske očekivalo se da će mediji postati potpuno samostalni u novom političkom i društvenom okruženju. U tako nešto vjerovao je očito i Valter Černjul, koji je na kraju spakirao stvari i otišao raditi u Italiju, odakle se nedavno vratio. Izgleda da to onda nije bila jedina iluzija i očekivanja, pa politika dalje drži na uzdama (privatne) medije. Štoviše to čini i bolje nego ranije,  sve pod parolom općeg dobra, ali i to ima svoju cijenu, koja se plaća iz zajedničke nam blagajne.
Vratimo se opet u prošlost, odnosno na prvi broj Labinske komune tiskanog 24. travnja, nekoliko dana uoči Dana oslobođenja Labin i skorog Praznika rada. O tome tek podatak da su u prvoj redakciji uz urednike još sjedili Antej Ukušić, Anton Gergorić, Bruno Hrvatin, Mirko Kramarić, Daniel Načinović, Ratko Licul, Mara Rosić i Krešimir Čuturilo. Sve ostalo ćete vidjeli sami u presliku prvog broja, uz dodatak dviju fotografija - kasnijeg uredništva Labinske komune te lika Valtera Černjula i Liliane Vale.