srijeda, 11. srpnja 2018.

DOM ZDRAVLJA (LABIN) - JEDAN OD ZAŠTITNIH ZNAKOVA (POKOJNOG) SOCIJALIZMA

Uz školstvo zdravstvo je bilo jedan od stupova propale socijalističke Jugoslavije. A simbol zdravstvene zaštite jedne od tada najnerazvijenije zemlje na brdovitom Balkanu su bili domovi zdravlja.
U Labinu je Dom zdravlja počeo 1. siječnja 1953. godine baštineći dosta razvijenu zdravstvenu zaštitu rudarske tradicije, uključujući rašku bolnicu, rodilište u Vinežu te onda poznatu bolnicu za liječenje tuberkuloznih bolesnika, danas specijalizirani dom za starije osobe. Prvi ravnatelj bio je dr. Franjo Kosoković  Odmah nakon u ovom dijelu Istre djelovalo je šest liječnika, osam babica i devet bolničara, da bi taj broj ubrzano rastao narednih godina.
Novo razdoblje u radu i razvojnu zdravstvene zaštite na Labinšćini bilježi se 1970. godine kada se na Katurama otvara moderan kompleks zdravstvenih ustanova, da bi se 11 godina kasnije otvorila nova etapa u razvoju primarne zdravstvene zaštite dogradnjom stacionara.
Ubrzo labinski Dom zdravlja postaje jedan od najpoznatijih i najuglednijih u ondašnjoj Zajednici općina Rijeka, koja se prostirala na području današnje Istarske i Primorsko-goranske županije.
Jedna od najzaslužnijih osoba za visoku razinu zdravstvenih usluga u toj ustanovi vezano je uz ime dr. Lina Peršića, uz dr. Lucijana Mohorovića, prvog poslijeratnog domaćeg "mediga". Vrlo radišan, agilan, stručan i odan svom zavičaju umire 1999. godine od srčanog udara, svega nekoliko mjeseci prije odlaska u mirovinu. Njemu u čast labinski će Dom zdravlja nekoliko godina kasnije nositi njegovo ime.
U povodu 30. obljetnice djelovanja te ustanove 1983. godine tiskana je brošura s nazivom Dom zdravlja Labin. Njen autor je bio Bogoljub Barjaktarević, prvi profesionalni dopisnik Glasa Istre, koji je nekoliko godina kasnije također umrijeti od infarkta i to na svom radnom mjestu. U tom radu je vrlo temeljito prikazan ne samo rad Doma zdravlja u tom razdoblju, već i prošlost zdravstvene zaštite na Labinšćini. Brošura je ilustrirana i vrijednim fotografijama Barjaktarevića svih službi te ustanove, vrijednim svjedočanstvom jednog vremena i jedne izuzetne generacije zdravstvenih radnika.









     

srijeda, 6. lipnja 2018.

SPAR U LABINU



Od četvrtka, 7. lipnja Labin je dobio još jedan moderan super market - SPAR, podignut na terenu koji se nalazi između marketa Jedinstva, prvog u Labinu, nekadašnje tvornice Rade Končar, sjedišta Elektroistre i uz rub tamošnjeg kružnog toka. Stari Labinjani rekli bi to mnogo jednostavnije - poli Kožljeta, lokalitetu koji je dobio naziv po tamošnjem vlasniku kuće Kocijelu, iza kojeg se krije zapravo poljski doseljenik Kozel, koji je u ovaj kraj došao za Austro-Ugarske monarhije privučen rudnikom u obližnjem Vinežu

Kako u meni još uvijek postoje refleksi mog dugogodišnjeg novinarskog rada, a u većem dijelu godine naš Labin baš i ne obiluje bogatim i sadržajnim životom nerijetko sam dana u prvoj polovici godine "ubijao" fotografiranjem pojedinih faza njegova nastajanja. Plod toga su i ove fotke koje sada dijelim s vama, kao još jedno svjedočanstvo u životu i povijesti našeg grada. I njegovih žitelja, svojih sugrađana. Ono što ćete naći u novom trgovačkom centru to više nije moja stvar i mjesto moje (javne) znatiželje.





































Ne treba posebno ni naglašavati da će ovaj novi trgovački centar znatno utjecati na život u ovom dijelu Labinu, gdje će život, osobito za ljetnih mjeseci, biti dosta dinamičniji nego dosad. Stoga ću u kružni tok ulaziti mnogo opreznije nego dosad, a ponekad ću ga i zaobilaziti vozeći preko Katura.

Dva posljednja snimka Spara nastala su s balkona stana mojeg nekadašnjeg kolege Kristiana Reismana Stepčića!



subota, 21. travnja 2018.

LJETO S DANICOM, NJEMAČKI ROMAN, MJESTO DOGAĐANJA I - LABINŠĆINA!

Došao je u Istru da tamo umre. Tako počinje roman Ljeto s Danicom njemačkog pisca Hansa Guenthera Konsalika, radnja djelomična zbiva i na Labinšćini. Za tog sam pisca čuo, ali ne i za taj roman, na kojeg me uputila Odeta Bedrina, Rašanka koja oko pola stoljeća živi u Njemačkoj. S njom sam se upoznao nakon što je kupila više zavičajnih knjiga i kraćeg susreta na placi u Raši. Pritom mi reče da ima biblioteku od oko tri tisuća naslova, među kojima i Konsalikov Ein Sommer mit Danica, uz više nego zanimljiv podatak da se njegova radnja zbiva u Raši, Labinu, Ubasu i Koromačnu. Uz napomenu da je on za rata vjerojatno kao njemački vojnik bio na ovim prostorima.
Ubrzo nakon toga uz pomoć svog sina nabavljam putem interneta tu knjigu, koja kod nas nije prevedena. Njemački i ne znam odveć dobro, ali sam i bez rječnika uspio pohvatati sve konce radnje i na kraju shvatio da ljubav uvijek pobjeđuje.
O čemu se radi? Liječnik iz Frankfurta nakon što ostaje bez supruge i dva sina, odluči da umre u Istri, koja mu je ostala u srcu. Naime, za rata tu je u pulskoj bolnici upoznao svoju suprugu. Sjeda u automobil i kada je već bio u Istri, nedaleko od Pirana doživljava tešku prometnu nesreću. Od najgoreg ga u iz uništenog automobila spašava 25. godišnja djevojka iz Pirana Danica Robić, koja se odmah zaljubljuje u 26 godina starijeg muškarca iz Njemačke. Njena ljubav je bila vatrena, mnogo jača i od otpora njenih roditelja, tako da na kraju balade njemu se vraća želja za životom.Za kratkog boravka u Puli on zamjećuje plakat za koncert u Areni poznate slijepe američke klaviristice židovskih korijena, koju on za rata čudom spašava nedaleko od Ubasa, omogućivši mu da čamcem stigne do savezničkog broda usred Jadranskog mora! Nakon toliko desetljeća ona mu prepoznaje glas!
Lijepo je da je u našoj Labinšćini smjestio svoj humani čin, dovodeći u opasnost i vlastiti život..
Autor u svom romanu spominje i Most Rašu, a nije isključeno da je on kao njemački vojnik sudjelovao u razgovoru između njemačke vojske i lokalne vlasti Labina, koju je predstavljao ondašnji gradonačelnik Melchiore Corelli. Nije li možda zbog toga glavni lik romana, uz našu Danicu Robić, dobio prezime Corell, koje nije nimalo njemačko, upravo po njemu? U romanima nije ništa isključeno, a smijem li se malo šaliti Labinjani nemaju Danicu Robić, ali imaju Danicu Rebić. Moja baka po očevoj strani prezivala se Rebić, a njena sestrična se tijekom rata zaljubila u njemačkog vojnika i odmah nakon rata završila najprije u Njemačkoj, a potom u Australiji. Nastavak priče, uz obilje mašte, prepuštam vama!

utorak, 17. travnja 2018.

RAŠKI TAMBURAŠI - GODINA 1953.

Današnjim klincima, koji mobitelom slikaju i u vječnost arhiviraju svaki detalj svog života i svega što ih zanima, teško je uvjeriti da je bilo vremena kada ne samo da nije bilo mobitela, već da su i fotoaparati ili prava rijetkost. Kao što je to bilo u prvim poslijeratnim godinama kada nije bilo dovoljno ni hrane, odjeće ili - toalet papira! Možda je dio te priče i moje sjećanje na moje dopisničke dane u Glasu Istru mnogo godina kasnije, kada sam svoj privatni novi foto-aparat, kupljen od prvih plaća koristio za obavljanje svakodnevnog novinarskog posla!

Zbog toga nije teško zaključiti da su slike iz prvih poratnih godina, osobito iz privatnog, obiteljskog života bila veoma rijetke. I tim vrjednije! Jedna od tih bisera je i fotografija tamburaša raške osnovne škole nastale 1953. godine, dakle prije 65 godina, od nepoznatog autora. Snimak je sačuvao najstariji i još uvijek aktivan labinski odvjetnik Renato Martinčić. Dirigent je bio legendarni Antun Hrubec, a vrijedan je i pisani prilog kojim Martinči, tada mladi Aršijon, bilježi sva imena svojih vršnjaka. Kojih se u tom trenutku sjetio. Kasnije će dodati još ime Narciza Ružića.

Vjerujem da će te s pažnjom pogledati oba dokumenta o Raši tog vremena, uz zaključak da je od tada dosta mladih tamburaša napustilo svoju Rašu, ali i nažalost i ovaj svijet. 



petak, 30. ožujka 2018.

CVJETNI KORZO ILI PARADA MLADOSTI PRIJE POLA STOLJEĆA

U doba moga dječaštva, kada su se za ljetnih mjeseci nosile kratke hlače, mi školarci smo proljeće dočekivali Cvjetnim korzom. Bila je to svojevrsna parada gradskim ulicama učenika osnovnih škola i vrtića na kojoj su se oni, zapravo njihovi maještri, nadmetali i uživali u raznim kreacijama posvećenim u pravilu proljeću. Kretalo se od trga u Podlabinu do Crća u starom gradu i natrag, uz mnoštvo znatiželjnika, prijatelja i roditelja koji su s mnogo pažnje promatrali tu veselu kolonu. U pravilu, ali je bio i drugim oblika iskazivanja mašte i stvarateljskog duha, pa su se klinci i klinceze pojavljivali kao svemirci, marsijanci, vitezovi i što još sve ne.
Bio je to samo jedan oblik proljetnog buđenja (ali i najave ljetnih školskih praznika i kupanja), budući da se u to vrijeme trčala i Titova štafeta, kasnije Štafeta mladosti, slavio Praznik rada i što još ne.
Dio nekadašnjih manifestacija poznat kao Cvijetni korzo sačuvan je i u fotografijama, koje mi je odstupila Anamarija Lukšić iz gradske uprave, u čijoj se zbirci nalazi dosta vrijednih dokumenata o našem gradu. Ovo je na neki način njihova premijera, uz želju da se jednom dana građanima Labina prikazu i u lijepim prostorima gradskog muzeja.