ponedjeljak, 24. prosinca 2018.

SVI LABINSKI LAVOVI SVETOG MARKA - PAX TIBI MARCO!

Labin je u svojoj dugoj povijesti, a pisani dokumenti o njemu prvi se put spominju 245 godine nakon Krista, promijenio više gospodara. Samo u 20. stoljeću pet - nakon Austro-ugarske monarhije dolazi Kraljevina Italija, a Drugog svjetskog rata nakratko Treći Reich, a potom Jugoslavija i danas Hrvatska. Pet državnih zastava na jarbolima,  ja se nisam mako' iz svog dvorišta - kako reče jedan stogodišnjak.

U toj povijesti za Labin je najvažnije razdoblje razdoblje Venecije, koja u posjed Labina dolazi tek 1420. godine, među posljednjima u Istri, a odlazi 1797. godine, kada na političkoj karti Europe nestaje ta sredozemna i miteleuropska država.

Arhitektura današnjeg Labina najviše je oblikovana u tom razdoblju, da ne spominjem njegove duhovne vrijednosti i sadržaje. Simbol te trgovačke republike bio je lav, lav svetog Marka, koji su i danas nijemi svjedoći tog vremena i tih stoljeća.

Prvi se nalazi na ulazu u sam stari grad iznad vrata svetog Marka, zvanog još i Porta San Flor, ili Vela vrata. Njegov lik se često pojavljuje uz čitanje knjige, a nekada i s loptom u ustima, ovisno da li je Republika Venecija bila u ratu ili je u miru uživala plodove svojih uspješnih ratnih pohoda.

Jedan od njih, drugi u šetnji drevnom Alvonom, nalazi se iznad ulaza u župnu crkvu Blaženog Rođenja Blažene Marije, koji je nedvojbeno najuočiljiviji i najpoznatiji u našem gradu.

I na pročelju zgrade današnjeg suda, nekada sjedištu venecijanskog podeštata, nalazi se neobični, atipični lav - simbol Venecije, s glavom u ljudskom obličju.

Ostali su lavovi u Labinu na manje poznatim lokacijama i stoga uživaju u svojevrsnoj anonimnosti i miru. Četvrti lav nalazi se na zapadnom rubu grada, na kojem se uzdiže rodna kuća najvećeg uma u povijesti Labina - protestanta i reformatora Matije Vlačića Ilirika. Ne šećete li se Pinetom, od poteza između nekadašnje ljekarne i gradske utvrde Torjona, odnosno slikovitog javnog klozeta izgrađenog tridesetih godina 20. stoljeća, nećete se susresti s tamošnjim izazovnim reljefom venecijanskog lava.

Posljednji lav sv. Marka u lutanju starim gradom nalazi se na pročelju rodne kuće Giuseppine Sandre Martinuzzi, najpoznatije dame u burnoj povijesti Labina. Da podsjetim, njena rodna kuća je u dijelu grada poznatom kao Rialto, koji se ranije zvao Kalić, po nekadašnjoj bari, ili kolu kako se zove na labinskoj cakavici. Do tog lava dolazi se javnim stepenicama u pravcu današnjeg parkirališta, a na rodnu kuću podsjeća i spomen ploča posvećena labinskoj pjesnikinji, humanistkinji i revolucionarki.

Bio sam uvjeren da je mala plastika s likom sv. Marka bila postavljena i na ulazu u ribarnici, podignutoj tridesetih godina proteklog stoljeća ispod zgrade gradske uprave, ali sam ovih dana našao tek i gradski grb, ali ne i lava.

Venecijanski lavovi, kao simbol kontinuiteta romanske kulture i državnosti na ovom prostoru našao sam i na nekoliko razglednica tiskanih između dva rata, ali i na kartolinama s najvrjednijim motivima najistočnijeg grada nekadašnjeg rimskog imperija, ili kasnije talijanske države.

U lijepo oblikovanoj brošuri Crkva Rođenja Blažene Djevice Marije, objavljene potkraj 20. stoljeća, ondašnji omiljeni župnik Vilim Grbac o vnecijanskom će lavu napisati: " Na pročelju crkve u jednoj niši nalazi se krasan venecijanski lav s otvorenom knjigom u kojoj piše: PAX TIBI MARCE (Mir tebi Marco). To je potvrda da je u to vrijeme Venecija bila u miru. Da je Venecija za vrijeme klesanja lava ratoval lav bi držao zatvorenu knjigu. Karakteristika je ovog lava da u ustima drži kamenu lopticu. Skulptura venecijanskog lava je na pročelje crkve postavljena 1843. godine nakon što je bila skinuta s glavnih gradskih vrata ( smještena između lože i zida prema gradskoj kuli Torjon, op.,a.), koja su srušena."













subota, 22. prosinca 2018.

FRANKO ZIDARIĆ - PRVE BOŽIĆNE JASLICE U LABINSKOJ ŽUPNOJ CRKVI POSTAVIO PRIJE 33 GODINE

Svojim Labinjanima Franko je Zidarić, koji je mirovinu stekao u nekadašnjoj tvornici Prvomajska iz Krapna, poznat kao vrlo dobar atletičar. Samouki trkač na duge staze, osnivač ovdašnjeg atletskog kluba, usporedno i trener novih naraštaja labinskih atletičara. Kada su godine pritisle Franko se prestaje baviti ovim napornim sportom, ali i dalje guta kilometre u brzom hodu, znajući da boravak u prirodi nema alternative.

Oni koji dobro poznaju svoj grad i njegove ljude znaju da je Franko Zidarić, sin zvonara labinske crkve, čiji su rođaci još između dva rata iz Istre emigrirali u ondašnju Jugoslaviju, i svojevrsni zaštitni znak ovdašnje župe. Istina je zvonik ne treba više zvonara, od kada su automatizirani udarci zvona tijekom dana, pa po njemu prorijeđeni stanovnici drevnog grada ravnaju svoje ure i navike, ali i dalje treba svoga Franketa. On tijekom cijele godine brine o stanju zvonika, a od ranog proljeća do kasne jeseni on stoji na ulazu u oko 25 metara visoki zvonik, s čijeg se vrha pruža prekrasan pogled na  Kvarnerski zaljev, Učku i veći dio Istre. Zahvaljujući najvećim dijelom njegovoj upornosti taj je zvonik, udaljenost podosta od same crkve, postala jedna od atrakcija u koju turisti, ali i domaći ljudi rado zalaze.

Franko je jedan od prvih pjevača crkvenog zbora, ponosan da je i njegov unuk po njemu glazbeno nadaren, a svoju marljivost potvrđivao je radeći i u župnoj prodavaonici. Njegovo se ime vezuje iz uz glasila labinske župne crkve, koja su počela izlaziti prije tridesetak godina, kada je nemirni Franko kreirao i križaljke! O svemu tome sam svojedobno pisao i u Glasu Istri u rubrici Kratke skice za 101 lice, koju je kasnije moj sin i moj najbolji izdavač i ukoričio, ali podatak da je prve božićne jasle u starogradskoj velebnoj crkvi postavio čak prije 33 godine, nisam znao sve do danas ujutro kada sam se šetao starogradskim uličicama! Očekivao me je, a zatekao sam ga u uređivanju i kićenju glavnog oltara, što je nakratko prekinuo da bi mi pokazao jaslice. Tada bi gotovo slučajno dobaci da se time bavi već toliko godina i da će sve biti spremno za Badnjak, odnosno polnoćku. Reče mi također da su početkom devedesetih polnoćke jedno vrijeme bile odlično posjećene, a da sada na tu misu dolaze samo pravi vjernici!

Rastali smo se brzo uz zahvalu, budući da je posla bilo još mnogo, a on je imao samo jednog pomoćnika. Hvala ti Franko još jednom!


četvrtak, 22. studenoga 2018.

PRIČA O IZLETNIČKOM BRODU MONSUN

Mnogo se toga u zadnjih četrdesetak godina dogodilo na rabačkoj rivi, ali stalan je bio samo izletnički brod Monsun. Hotelska kuća Rabac kupila ga je 1980. godine na otoku Pašman - doznao sam od ondašnjeg generalnog direktora tog poduzeća Verđinija Vozile, koji je na tom mjestu bio od 1976. do 1992. godine, do odlaska u mirovinu. Bilo je to vrijeme okretanja prema vanpansionskoj potrošnji, kada je procijenjeno da je to dobar poslovni potez. I bio je je! Vrlo brzo postao je omiljen među izletnicima, a u više navrata našao se i na razglednicama Rapca, dobivši uskoro i konkurenciju.
Od Vozile smo doznali da je brod tijekom Drugog svjetskog rata služio kao vodonoša na dalmatinskim otocima, a poslije da je prevozio vino. Brod je temeljito obnovljen, ali mu je ime ostalo nepromijenjeno, valjda zbog sreće! Prvi kapetan Monsuna bio je Điđi Gobo, pomorac rodom iz Prloga.

Osamostaljivanjem Hrvatske i početkom Domovinskog rata početkom devedesetih turisti zaobilaze našu obalu. Jedan od njegovih vlasnika postaje Nenad Perić, dugo godina popularni kapetan tog broda, koji i dalje uspješno plovi zanimljivim izletničkim turama.

Na ovim fotografijama iz arhive V. Vozile Monsun je snimljen u rabačkoj luci, u koju često uplovljava s odlično raspoloženim izletnicima uz svirku harmonike. U desnom kutu jedne od njih vidi se Veli trampulin, u doba Italije moderno kupalište s kabinama ondašnjeg hotela Trieste, kasnijeg Primorja, koji još uvijek čeka svoju obnovu. Proširenjem rive nestalo je to kupalište.

Posljednja fotografija Monsuna u rabačkoj luci, koju sam pronašao u svojoj zbirci, nastala je početkom devedesetih proteklog stoljeća.







 


ponedjeljak, 5. studenoga 2018.

U SPOMEN NA NOĆ SVETOG SEBASTIJANA - NAJSTARIJI MOTIV LABINA

U povijesti Labina jedan od najvažnijih i najpoznatijih događaja u njegovoj dugoj povijesti zbio se u noći od 19. na 20.siječnja 1599. godine, kada je oko 800 uskoka napalo naš grad. Zahvaljujući velikoj hrabrosti oko 300 branitelja, premda se gradonačelnik ponašao kukavički, Labinjani su obranili svoj grad i slobodu od nadmoćnoj branitelja. Legenda kaže i uz pomoć svetog Sebastijana, čiji se ostaci crkvice nalaze u zaseoku Škrokoni nadomak Svete Marine. Od tada je taj svetac drugi, ali glavni zaštitnik Labina, a po njemu se taj događaj obilježava kao Noć svetog Sebastijana.

Sve su to više manje poznati podaci, ali je manje poznato da je taj događaj zabilježen i na velikoj slici od ulja na platnu nepoznata autora. Uz lik svetog Sebastijana oslikan je i srednjovjekovni Labin sa zidinama, zasigurno najstariji motiv drevnog grada s zvonika kojeg se pruža prekrasan pogled na Kvarnerski zaljev.

Do te se umjetničke slike došlo slučajno 1998. godine uz pomoć ondašnjeg omiljenog župnika Vilima Grpca kada sam s velikim fotografom, fotoreporterom i prijateljem, pokojnim Eduardom Strenjom, pripremao građu za fotomonografiju Labin tragom vjekova objavljenoj godinu dana kasnije.  Među brojnim drugim njegovim fotografijama našla se i ova izuzetna slika, koja je nešto kasnije bila izložena i na dobro posjećenoj izložbi crkvene baštine Labinšćine, postavljenoj u Narodnom muzeju u Labinu.

U labinskoj župnoj crkvi Rođenja Blažene Djevice Marije nalazi se i drugog kulturnog blaga, a za Labinjane je najvažnije Križni put s 14 motiv rad Valentina Lukasa, prvog labinskog akademskog slikara iz 19. stoljeća.


subota, 27. listopada 2018.

76. ROĐENDAN PODLABINA - NAJMLAĐEG GRADA U ISTRI



Na današnji dan prije točno 76 godina, 28. listopada 1942. godine, inauguriran je rudarski grad Podlabin, točnije Pozzo Littorio d'Arsia. Bilo je to oko pet godina nakon inauguracije Raše, do tada najmlađeg grada ne samo u Istri, već i u ondašnjoj Italiji, od koje taj epitet preuzima Pozzo Littorio. Za razliku od Raše, koja u proteklih osamdesetak godina nije imala nikakav prostorni rast, ostavši u istim granicama i bez novih zdanja, gotovo netaknuta. Pozzo Littorio u tome je imao manje sreće, u istom vremenskom razdoblju progutao ga je dinamični razvoj grada Labina, čiji je (p)ostao, gotovo zaboravljen i zanemaren dio.

O nesuđenom najmlađem istarskom gradu poznatog talijanskog urbanista i projektanta Eugena Montuorija, na ovom sam blogu pisao u više članaka, još ranije i u drugim knjigama, uključujući i  naslov Labinski album. Stoga ću sada tek ukratko podsjetiti da su se njegove ravne ulice slijevale na glavni trg, na kojem je dominantno mjesto zauzimala kamena kula, tada sjedište fašističke stranke. Nedaleko od trga je i župna crkva, odvojena od njega pasažom, a tik do nje škola, za rata pretvorena u garnizon. 

Mjesto karakteriziraju tri tipa kuća - vilete, kazakape i kazarmoni. Najviši standard stanovanja bio je u viletama, na što ukazuje i njihov naziv, a one su izgrađene s desne strane državne prometnice Pula-Rijeka. Svaka zgrada imala je četiri visokokomforna dvosobna stana, s centralnim grijanjem, podrumima i vrtovima,u kojima su se sadnice zalijevale vodom posebnim cijevima dopremljene iz rudnika. Četiri posebne vilete s većim okolišem imala su po dva šesterosobna stana za glavne rukovodioce rudnika, uz čije je okno podignut  novi grad. Nakon rata oni su pretvoreni u trosobne, a uz "batice" u njima su živjeli i rudari, odnosno poslovođe. U kazakapama, zgradama sa četiri stana i vrtovima živjeli su u pravilu, kako i njihovo ime navješćuje, "kapi", odnosno šefovi rudnika. Najlošiji standard bio je u kazarmonima, velikim dvokatnicama s više ulaza, premda su u njima uvjeti stanovanja bilo neusporedivo veći nego u okolnim siromašnim selima, odakle su dobrim dijelom dolazili njihovi prvi stanari.

Temelji grada-ponosa fašističkog režima, počeli su se kopati 1939. godine usporedo s početkom otvaranja rudnika, a tri godine kasnije u njemu je bilo vrlo živo. Kapitulacija fašističke Italije u rujnu 1943. godine prekinula je planove o njegovom širenju prema Ripendi i tamošnjem oknu, a iz istih razloga nije dovršena zgrada  bolnice. Nju će pet godina kasnije dovršiti njemački zarobljenici, koji su u njoj i živjeli, da bi umjesto bolnice postala škola za obrazovanje rudara i drugih zanimanja.

Odmah nakon završetka rata grad podignut u podnožju Labina, sada službeno Podlabin, a njegovim stanovnicima i dalje Poco, živi svoj život, od nikoga ugrožavan. Nekoliko godina kasnije prve naznake širenja novog grada - najprije se podižu kuće na skretanju za Rabac, današnja Ulica slobode, a 1949. godine veliki zaokret - započinje gradnja naselja za rudare sa 49 zgrada s dva ulaza i osam stanova, kasnije poznate kao Nove zgrade. Poco više nije sam!

Novi val proširenja i promjena dolazi potkraj pedesetih i početkom šezdesetih. Uprava Istarskih ugljenokopa iz Raše seli se u Labin, odnosno Podlabin, zbog čega se nadograđuje upravna zgrada ovdašnjeg ugljenokopa. Grad ima sve više stanovnika i osnovnoškolaca, zbog  čega se gradi i nova škola, koja će dobiti ime najvećeg uma rođenog na ovom prostoru - crkvenog reformatora Matije Vlačića Ilirika, prvog labinskog "gastarbajtera" u Njemačkoj još sredinom 16. stoljeća. U istom se prostoru tih godina podiže i stambeno-poslovna zgrada s poštom i bankom, koje se spuštaju iz starog grada, niču i prve višekatnice te nove poslovne zgrade, Mliječni restoran je omiljeno okupljalište mladih. 

Gotovo spontano uz rub već spomenute državne ceste Pula-Rijeke oblikuje se buduće središte novog Labina, koje će još više doći do izražaja širenjem Podlabina prema Rijeci, odnosno nekadašnjem selu Kature. Taj se hod ubrzava potkraj šezdesetih, kako zbog razvoja industrije, turizma i još uvijek stabilnog rudarenja, tako i zbog velikih oštećenja na zgradama u starom gradu zbog nekontroliranog kopanja ugljena ispod njegovih temelja, kada ga dio stanara mora napustiti. Tada se uz pomoć države ubrzava gradnja novih stambenih višekatnica na Katurama, s druge strane nogometnog stadiona, podignutog još 1955. godine, kojim  je NK Rudar "ukraden" Raši i Rašanima! Na Katurama se gradi Dom zdravlja, samački hotel za rudare, dječji vrtić i škola. Zanimljivo, ni jedna stambena višekatnica nije bila viša od pet katova, zbog čega je izbjegnuto ugrađivanje liftova!

Negdje u isto vrijeme učinjen je najveći napad na identitet i integritet izvornog Podlabina, odnosno Poca, kada su, navodno radi racionalnosti, sve zgrade na glavnom trgu nadograđene za dva kata, a pasaž do crkve pretvoren u školske učionice! Učinjen je još jedan grijeh - zbog političkih razloga srušen je balkon kule, s kojeg su se fašisti obraćali mještanima. Dobro da zbog istih "argumenata" nije srušen cijeli Podlabin! Onda, kao ni danas nije bio osjećaja za očuvanje naše povijesne baštine, zbog čega se ni danas na bilo koji način ne pokušava vrednovati značaj grada nastalog u zadnjim godinama fašističkog režima. 

Prestankom rudarenja te odumiranjem većeg dijela industrije nakon osamostaljivanja Hrvatske u Labinu se počinje odvijati jedan drugi, obrnuti proces. Nema više doseljavanja iz ostalih dijelova zemlje radi zapošljavanja u rudnicima i industriji, pa više nema ni potrebe za gradnjom novih stambenih višekatnica na Katurama. Nema više ni pritiska iz okolnih sela na Labin. Štoviše, pravom na otkup nekadašnjih društvenih stanova početkom devedesetih proteklog stoljeća, dosta njegovih stanara vraća se u svoja obližnja sela, a stanovi se prodaju ili ostavljaju djeci. Dio labinske mladeži kasnije napušta svoj rodni grad odlazeći u Njemačku, ili se ne vraća u njega nakon završenog studiranja. Danas u Zagrebu živi i radi dosta Labinjana koji su fakultetsko obrazovanje stekli u metropoli Zbog svih tih kretanja Labin je između dva posljednja popisa izgubio blizu tisuću stanovnika, a oni koji ostaju u prosjeku su sve stariji. Živnula su srećom labinska sela, ponajviše radi razvoja turizma u njima, ali većina njih se nakon posljednjeg administrativnog ustroja Labinšćine 1993. godine našla izvan područja Grada Labina. 

Što će brojke pokazati prilikom novog popisa stanovništva za dvije godine? Popnete li se na Forticu u starom gradu odakle se pruža prekrasan pogled na naš grad i njegovu okolicu te usporedite li ono što danas vidite sa slikom tog istog područja nastalom 1937. godine, samo godinu dana prije početka otvaranja rudnika i nastanka grada Pozzo Littorio d'Arsia, kojom započinje ovaj pregled od osamdesetak starih razglednica i aktualnih fotografija Podlabina, nećete moći izbjeći pitanje - kako je moguće da nas ima sve manje uz toliko veliki rast toliko kuća u podnožju drevne Albone? Ali to je već druga tema.     










































Sada slijede fotke nastale protekle i ove, 2018. godine.