srijeda, 27. rujna 2017.

POGLED S LABINSKOG KAMPANILA

Do kuda se vidi labinski zvonik do tuda je Labinšćina, kaže mi jedan moj prijatelj. I neka mu bude. Prije neki sam dan fotoaparatom sa Skitače dohvatio stari Labin sa zvonikom, što je dio te priče. Bilo iz kog kuta stari mi je Labin divan, lijep skladan grad čija je najviša točka 320 metara, dovoljno da se njegovi obrisi vide iz daleka. Pribrojite li tome još stasit zvonik visok 33 metra dodatan razlog za zadovoljstvo.
Zvonik je podignut 1623. godine na mjestu nekadašnje crkve svetog Justa, od kojeg ostadoše samo rubni kameni zidovi s uskim prozorom. Njegova rijetkost je što kojih pedesetak metara udaljen od župne crkve Rođenja Blažene Djevice Marije, što nije baš uobičajeno na ovim prostorima. O tome razmišljam dok se uskim i strmim drvenim stepenicama uspinjem na vrh zvonika, koje se dobro održavaju, popnem na najvišu točku Labina. Za koji sam čas na samom vrhu u društvu dva velika zvona, koja se često čuju tokom dana.
I što da vam kažem. Predivan pogled na sve četiri strane našeg zavičaja! I dok mi zastaje dah, jer ne znam na koju stranu da se okrenem i počnem škljocati, pozivam i vas da uživate u prekrasnoj panorami. Možda vas na to privuku i ove brzopotezne fotke!




















   

PUTNIČKI BROD POLA U PLOMINSKOM PORTU GODINE 1928?

Svoju zbirku starih kartolina Labinšćine obogatio sam još jednom lijepom razglednicom plominskog porta, koju dosad nisam ima priliku vidjeti bilo gdje.
Toliko je atipična da sam u prvi trenutak pomislio da to ipak nije Plomin, odnosno da je prodavač malo pogriješio. Ipak, brzo sam po konfiguraciji pejsaža "prokužio" da je ipak riječ o gradu na moru koji je nakon rata doživio najveći svekoliki pad na cijelom Jadranu. I u nekad lijepom gradu, kao i u prometnoj luci puna života, ostali su tek ostaci ostataka. S blagim oživljavanjem luke u posljednjih nekoliko godina.
Izgleda da se u trenutku nastanka ovog snimka nešto zanimljivo ipak dogodilo u plominskoj luci. Pristajanje putničkog broda Pola, na jednoj od svojih ruta povezivanja Plomina s Rijekom, Pulom i otocima, samo po sebi nije vrijedno pažnje. No, što je s dva čamca za spašavanje koji su snimljeni upravo u trenutku kada su pristajali uz luku. Čiji su bili ti čamci i zbog čega su ljudi na njemu. I tko su oni? Odijela, kravate i šeširi naslućuju da se radi o uglađenoj gospodi, koja su se silom prilika našli u ovim čamcima.
Možda su u plominsku luku stigli velikim brodom za prijevoz boksita, koji se zamjećuje na novom pristavu za boksit, koji se vidi u pozadini fotografije? Kao što je poznato sredinom trećeg desetljeća od Šumbera do luke izgrađena je uskotračna pruga za prijevoz te tražene rude.
Slijedeće pitanje je zbog čega je u mnoštvu na rivi i dosta uniformiranih ljudi? Bilo kako bilo pitanja je dosta, a put do odgovora može potrajati.
Razglednica ima poštanski žig s datumom 19. kolovoza 1928. godine, pa je samo izvjesno da je ovaj živopisan isječak iz Porta nastao dosta ranije.  




ponedjeljak, 25. rujna 2017.

RABAČKE SLIČICE S POČETKA 1960.

Ne volim koristiti fotografije iz obiteljskog albuma, ukoliko one nisu dio nekog šireg društvenog konteksta, koji je važan ili zanimljiv za naš kraj i naše ljude.
I ove fotografije su dio te priče, a otrgnute su od obiteljskog albuma moga oca Josipa Milevoja, za njegovu generaciju poznatijeg kao Bepeta Kagarina iz Presike. Nastala su početkom šezdesetih u rabačkoj luci u vrijeme kada je on bio direktor autoprijevozničkog poduzeća Istratransa.
Za naš kraj je to izrazito važno vrijeme, kada se uz već umorno rudarstvo, uz njegovu potporu u Raši počinje rađati kasnije poznata tvornica alatljika Prvomajska, a u Rapcu se grade dva hotela za rudare, koji će se već za godinu dana komercijalizirati i okrenuti stranim turistima.
U to vrijeme su i nastale ove fotografije, a ni "šetnja" ondašnjeg direktora Istratransa s meni nepoznatom, a izgleda da je to bile neka "batica" iz Zagreba, vro vjerojatno rodom iz Katura. Posjet tada mirnom Rapcu bio je povezan sa skorim otvaranjem autobusne linije Rabac-Zagreb, koja je također bila dio općinskog plana razvoja turizma u "biseru Kvarnera". Uskoro će tijekom ljetnih mjeseci na toj liniji voziti novi autobus tipa FAP, popularno nazvan Raketa.




PANORAMA RAŠE 1937. GODINE

Raša je jedan od rijetkih gradova, ne samo na ovom prostoru, koja ima svoj rođendan. I što je ne manje važno svoje žive vršnjake, jubilarce. Lijepo je to znati, a zašto i ne ponavljati, posebno u godini kada se taj rođendan i obilježava.
Ova zanimljiva panorama Raše, nekada grada rudara i bogatog života, nastala je iste godine, a "posuđena" je od jednog časopisa u kojem se pisalo o novom malom čudu i ponosu grada podinutog za tek nešto više od 500 dana.
Malo podrobnijim promatranjem ove fotografije zamijetit će se da je Raša i nakon svoje inauguracije ostala veliko gradilište. tek tada će početi gradnja gornje Raše, a tada nema ni upravne zgrade rudnika. Odmah do stadiona su još uvijek barake građevinara, a put do ulaza u rudnik koji vodi između bolnice i direkcije raških rudnika te toplane vodi preko preko tla koje se, kako izgleda još uvijek nasipavalo velikim količinama zemlje.
Ostale detalje na ovoj neobičnoj fotografiji otkrivajte sami.


utorak, 19. rujna 2017.

ZLATA KLAPČIĆ, ZAGREBAČKA LABINJONKA IZ PULE

Dolaskom Italije na ove prostore mnogo se Istrana iselilo u ondašnju Jugoslaviju ili u Ameriku. Među njima je bio i Matija Klapčić iz Nedešćine, koji se 1920 godine našao u Mariboru, odakle dolazi u zagreb. Živio je na Trešnjevki, gdje je u ono vrijeme živjelo mnogo istarskih emigranata. Tu se Matiji 1931. godine rodila kćerka Zlata, po kojoj je i ono ostao u našem kolektivnom sjećanju. Mlada Zlata obožavala je letenje, pa već sa 18. godina postaje prvi diplomirani pilot letjelice u Hrvatskoj, a godinu dana kasnije i prva žena instruktor. Zbog bolesti 1953. godine prestaje s letenjem i okreće se novinarstvu kao zagrebačka dopisnica Borbe.
Zov zavičaja njenog oca vuče je u Istru, gdje u Puli nekoliko godina kasnije postaje najprije dopisnica Novog lista, a potom beogradske politike. U tim novinama 1964. objavljuje odličnu reportažu o urušavanju starog Labina zbog rudarenja ispod njegovih temelja, koja joj donosi godišnju nagradu Hrvatskog društva novinara.
Uz novinarstvo bavi se poezijom i prozom, ostavivši iza sebe više knjiga. Jedna od njih je i zbirka kratkih priča Kliješta, u kojoj opisuje i život istarskih izbjeglica u Zagrebu. To je ujedno jedina knjiga Zlate Klapčić u Gradskoj knjižnici u Labinu, gradu u kojem je gotovo nepoznat njen život i stvaralaštvo.
Umrla je 2012. godine u Puli, a pri kraju života objavila je i knjigu o povijesti avijacije u Hrvatskoj. U rodni kraj svog oca rijetko je svraćala, a otprilike dvije godine prije odlaska s ovog svijeta s njom sam imao posljednji (telefonski) kontakt. Tada samo razgovarali o njenom životnom putu.

petak, 15. rujna 2017.

PISMA NEKADAŠNJEG NJEMAČKOG RATNOG ZAROBLJENIKA IZ RAŠE

Prije otprilike mjesec dana upoznao sam djevojku Cristinu Scala iz Portogruara, po ocu iz Rijeke, koja je došla u Labin samo radi knjiga o ovdašnjim rudnicima, uz želju da posjeti barem neki od njih.
Našli smo se na ulazu u nekadašnji raški rudnik obrastao u korov, odakle je u ove vruće dane izbijao hladan, ugodan dan. Mnogo ugodniji od našeg okruženja i potpuno devastirane nekadašnje upravne zgrade rudnika, zbog čega sam se osjećao vrlo neugodno.
U njenom se društvu nalazio i mladi par iz Njemačke, čiji je pradjed kao njemački zarobljenik radio u labinskom rudniku u u vrijeme velike nesreće u veljači 1948. godine, kada je poginulo 88 rudara. Među njima je bilo i njemačkih zatočenika, kojima je neposredno nakon te tragedije bio podignut spomenik na labinskom groblju. Čuli su za taj spomenik, ali sam im objasnio, opet s crvenilom na licu, da je on uklonjen prije otprilike tri desetljeća. Navodno, nitko nije plaćao godišnju naknadu za korištenje grobnog mjesta!
Cristina je u ruci držala pismo nekadašnjeg privremenog stanovnika Labina i Raše, koji je kao ratni zarobljenik na taj način plaćao račune svojih političara. Obećala mi je da će mi ih poslati nakon što ih prevede na talijanski. Njemački zna odlično, budući da joj je mama rodom iz Njemačke, gdje je i studirala ekonomiju. To je ovih dana i učinila, pa ih sada i objavljujem s talijanskim prijevodom, s nadom da će u naredno vrijeme na red doći i prijevod na hrvatski jezik.
Srdačno zahvaljujem Cristini, koju inače veoma zanima povijest Istre i posebno naših rudnika.