četvrtak, 29. lipnja 2017.

OD GOSTIONICE ISTRA DO ROCK CAFFE - ILI PUT DUG SEDAMDESETAK GODINA

Do kraja pedesetih proteklog stoljeća placa Borgo ili Crć bila je središte Labina, na kojoj su se, osobito potkraj tjedna okupljali Labinjani. Onda su se mnogobrojne aktivnosti počele seliti u Podlabin - banka, pošta, koje su se preselile u novu zgradu na današnjem mjestu. Početkom šezdesetih nedaleko od nje počela se graditi nova školska zgrada, direkcija Istarskih ugljenokopa se iz Raše preselila u dozidanu upravnu zgradu labinskog ugljenokopa. Koja je također bila u neposrednoj blizini spomenutih objekata. U isto vrijeme s druge strane ulice, nasuprot pošte i banke, podignute su dvije stambeno-poslovne dvokatnice. U istom nizu prizemlje nekadašnje postolarske radnje pretvoreno je u novi ugostiteljski lokal - uskoro veoma popularni Mlječnjak. Oko njega okupljali su se mladi, a njihovi roditelji sve češće na terasi najprije gostionice, a onda restorana Istra. Vizualno i funkcionalno počelo se na tom mjestu, uz Jadransku magistralu, stvarati novo središte Labina. Za nekoliko godina autobusi koji su povezivali Labin s Pulom, Rijekom, Zagrebom i drugim gradovima prestajali su dolaziti u stari gradu.
Do izgradnje prve prave autobusne stanice nedaleko od Doma 2. mart, a to će potrajati nekoliko desetljeća, autobusi na među gradskim linijama zaustavljati će se na običnim ugibalištima. Za Pulu nasuprot spomenutog restorana, današnjeg lokala Rock caffe, a za Rijeku i dalje na istom mjestu gdje je stajalište autobusa i danas, nedaleko od OTP banke.U vrijeme oblikovanja današnjeg Centra, kako ga mladi zovu, na tom je mjestu bilo malo montažno zdanje s malom popularnom slastičarnicom. Na tim su se mjestu čekali autobusi. I po ljeti i po zimi. I po suncu i po kiši. Buri i jugu.
Na ovim fotkama nalazi se obiteljska kuća koju je obitelj Vlacci (Vlačić) podigla u vrijeme početka gradnje Podlabina, odnosno rudarskog grada Pozzo Littorio d'Arsia. Na katu je bio njihov stan, a u prizemlju Dopolavoro, za fašizma svojevrsni društveni domovi. Odmah nakon rata vlasnik kuće je za to dobio i suglasnost od novih vlasti u Labinu, ali je uskoro između vlasnika i Kotarskog opskrbnog poduzeća sredinom 1947. godine sklopljen ugovor o najmu prizemlja kuće. U njoj će se kasnije otvoriti državna gostionica, koja će do početka devedesetih i privatizacije poslovati spomenuti restoran. Obitelj je uskoro optirala za Italiju, njihov sin Mariano Vlacci živi u Gradu. Stan na katu su uspjeli sačuvati za sebe, odnosno vratiti ga u međuvremenu, ali s prizemljem su imali manje sreće, pa je lokal uskoro nacionaliziran. Kasnije su tu bili razni sadržaji, uključujući i nakratko piceriju Maja, a s druge strane je dugo godina bilo predstavništvo turističke agencije Kompas s legendarnim Rudolfom Rudijem Golja. Danas je ta zgrada najpoznatija po popularnom okupljalištu mladih ljubitelja glazbe Rock caffe.
I dok sin nekadašnjeg vlasnika pokušava od nove države dobiti odštetu za oduzet lokal "u ime naroda", na prve poslijeratne godine tog djela Labina podsjećaju dvije fotografije te zgrade i ugovor i najmu. Uz podsjećanje da nema rata bez pljačke, ma kako se ona zvala.






ponedjeljak, 19. lipnja 2017.

RABAC RATNE 1915. - OBITELJ DIREKTORA RUDNIKA HANSA SIXTA KRAPNA NA ODMORU!

O Krapnu s početka 20. stoljeća, pa do završetka Prvog svjetskog rata, kada je tamošnji rudnik, od 1907. do 1919. godine, vodio Bečanin Hans Sixt, pisao sam u jednom tekstu na ovom blogu. Dokumente i zanimljive fotografije dao bi njegov unuk Benno Sixt, također iz glavnog grada Austrije, za njegova obilaska kraja koji je dio prošlosti njihove obitelji.
Danas me dočekalo novo, ugodno iznenađenje - u starom gradu me je čekala njegova kuverta s novim pojedinostima iz tog vremena. Posebno su me obradovale četiri fotografije za boravka obitelji direktora u Rapcu na odmoru nakon završetka školske godine u svibnju 1915. godine. Druge ratne godine, kada je proizvodnja u rudniku zbog ratnih potreba bila pojačana, a radile su i škole. Uključujući i onu u rudarskom Krapnu, u kojoj se nastava odvijala na njemačkom jeziku.
Obitelj direktora Sixta nije imala vilu uRapcu, ali ju je za odmor svoje djece iznajmila. Prema svemu sudeći od obitelji Fillini, koja se nalazila nedaleko od današnjeg hotela San Fior, nekada popularnog Zabavnog centra zvanog Bašta. Prva je fotka nastala ispred te vile, koju su srušili njemački vojnici prilikom povlačenja u Rapcu potkraj travnja 1945. godine.
Na drugoj je fotografiji obitelj Sixt za ručka na terasi iznajmljene vile, a potom slijede fotografije nastale u luci - prva na zidu gdje počinje šetnica prema Maslinici, i druga snimak za uspomenu ispred stepenica na rivi.
Hvala gospodinu Sixtu na lijepim fotografijama iz dijela naše zajedničke povijesti!





petak, 16. lipnja 2017.

PREZIME NAČINOVIĆ, ILI KRATKA PRIČA O POMORCIMA

Tragajući za korijenima svog prezimena put me doveo i u župni ured Plomina, gdje sam našao podatak o mom prezimenjaku Michelu Miliuoiju, koji je 1664. godine oženio djevojku Stepcich. Pritom sam naišao i na Marca Naicinovicha, koji uze Luciju, kćerkom Zuanne Vosilich. U oba slučaja ti mladići zanimljivih prezimena imali su ovdje već malo dublje korijene, što ide u prilog da su njihovi očevi i noneti ovdje došli barem u 16. stoljeću. A možda i ranije.
Bit će da su se prvi Načinvići najprije naselili uz obalu i nastanili u Plominskom Zagorju, a potom se polako širili po Labinšćini - u Kožljak, Eržišće, Vinež, Kapelicu i drugdje. Upravo u seocetu Eržišće smješteno uz cestu koja preko Svete Nedelje vodi do Kršana, rubnom području cakavice i čakavice, poodavno, još za Jugoslavije upoznao sam se s Danilom Načinovićem, oficirom JNA i osoba koja se neobično zanimala za povijest našeg kraja. Od njega sam doznao da je Nedešćina zapravo naziv područja koje gravitira Svetoj Nedelji, kao Labin i Labinšćina. Od kuda mu takva znatiželja za mnoga društvena zbivanja i procese doznat ću kada sam u njegovom, sada zatvorenom i pustom domu u Eržišću, upoznao njegovo oca. Bio je neobično vješt stolar, pravi maestro, koji je imao rijetku privilegiju da se za to zvanje školuje u Krku. I tu je, kako mi je onda rekao upoznao pjesnika i narodnjaka Vladimir Nazora, čije je riječi i poruke upijao poput spužve. Pokazao mi je i neke sačuvane knjige iz tog vremena, kada je ovaj prostor bio dio Habsburgovog imperija.
Zbog čega spominjem upravo sada te inače zanimljive pojedinosti o našem kraju i ljudima? Razlog je jednostavan. Jučer mi je Anita Paliska, bez dvojbe najbolji poznavatelj gljiva, dala na uvid neke dokumente o povijesti njene obitelji. Anita je rodom iz Eržišća, Danilo Načinović joj je bio starnić, a njegov otac borba, iliti stric. Borba Bepo Perčić, koji im je obiteljski nadimak. Bio je to kraj pomoraca, jer drugog izbora za bijeg od siromaštva nije bilo. Poznato je da su ti pomorci dio, za ondašnje prilike, vrlo dobre zarade, uložili ne samo u gradnju obiteljskih kuća, već i kupnju zemljišta, kao zaloga materijalne sigurnosti. O njihovom pozivu, koji je mnogima otvorio vidike, svjedoče i pomorske knjižice, popularne matrikule.
Ti dokumenti govore o tim transakcijama Anitinog roda po očevoj strani, koji je također bio pomorac, kao i njegov otac i djed. Neki od njih su s druge polovice 19. stoljeća, a dio kupoprodajnih nastao je između dva rata. Ugovori su se potpisivali u Plominu, unutar čijih je granica bilo Eržišće, ili u Labinu. Na jednom od njih spominje se Gorenja Zatka (Goregna Zatca). Zanimljiv je i tok mijenjanja prezimena Načinović, pisanog latinskom grafijom, ali i odvjetnika i bilježnika, koji su ih potpisivali.











 

petak, 2. lipnja 2017.

BISKUP BOGETIĆ MEĐU PROGNANICIMA U RAPCU - IZ ARHIVE SLAVICE RUŽIĆ

Zahvaljujući dobroj volji našoj prvoj poslijeratnoj domaćoj fotografkinji Slavici Ružić i ustupljenim fotografijama iz njega arhiva prikazujemo vam isječak iz rabačkog života prognanika iz Slavonije tijekom Domovinskog rata 1991.-1995. godine. Tih se fotografija sjetila nakon što je pulski povjesničar Darko Dukovski tražio fotodokumentaciju za njegovu novu knjigu o životu izbjeglica i prognanika u Istri, pa se došlo i do nje. Oni su najviše boravili u hotelima današnje Maslinice te ondašnjim hotelima Istra i Fortuna, u kojima su najduže ostali. Tih godina turista gotovo i nije bilo, a našoj su obali i tada ostali najvjerniji turisti iz Češke i Slovačke.

Među šest odabranim fotografijama najzanimljiva je ona koja je u kadru uhvatila nedavno preminulog porečko-pulskog biskupa Antun Bogetića za njegova obilaska djece izbjeglica i prognanika smještenih u hotelu Mimosa.

U izbjeglištvu se umiralo i rađalo, a naša Slavica Ružić, radeći za onda popularnu Labinsku komunu, snimila je trenutak kada je labinski svećenik Vilim Grbac, tada također veoma omiljen među Labinjanima i to ne samo vjernicima, krsti rek rođenu Adrijanu? Gdje je danas ta djevojka?

Na trećoj je fotografiji ministar dr. Kostović snimljen u Fortuni za razgovora s privremenim stanovnicima tog hotela, koji su stalno tražili nove informacije o svom domu, rodbini, prijateljima, susjedima.

Snimljen je i trenutak sreće branitelja Perkovića, koji je za kratkog predaha došao obići svoju suprugu io dječicu u jednom od rabačkih hotela.

O čemu su raspravljale ove bakice "ubijajući" vrijeme ispred hotela Hedera s mislima na svoja polja, njive i nedostupne domove?

Vjerjatno su i one kasnije posjetile izložbu rukotvorina mladih Slavonki, koje su i na taj način svoje domaćine upoznavali sa svojim običajima i načinom života.

Ove fotografije su tek kap u moru bogate arhive Slavice Ružić stvarane tijekom njenog dugog druženja s fotoaparatom, u čijem je kadru ostalo mnogo, danas mahom zaboravljenih detalja o našim ljudima, našem Labinu i zavičaju. To je razlog više čuđenju zbog čega dosad nitko nije od nje pokušao otkupiti to bogatstvo ili barem zajedno s njom postaviti više zanimljivih izložbi o nama samima. Ili možda mi sami sebi nismo dovoljno zanimljivi?
Nakon objavljivanja ovog teksta javio se Rabacan Berto Škopac, koji godinama živi u Milanu. U njegovom obiteljskom albumu nalazi se i više fotografija nastalih 1992. godine za druženja s malim izbjeglicama, od kojih objavljujem dvije.