subota, 20. svibnja 2017.

RENATO PERCAN - UMJETNIK IZVAN NAŠEG PROSTORA

Renato Percan. Akademski slikar. Majstor crtanja iza kojeg je ostalo nevjerojatnih nekoliko tisuća radova. Rođen u Trgetu, zaljubljen u svoj Labin. Veći dio svog života živio i stvarao u Medulinu.
O ovom neobično nadarenom umjetniku i intelektualcu, neobično dobroj duši, čije su svjetlucave oči odmah osvajale, teško je pisati. Zapravo i nemoguće. O njemu govore njegovi radovi, a ja ću si priuštiti zadovoljstvo da o njemu opišem samo nekoliko susreta s majstorom Renatom.
Kao novinar više sam puta pisao o otvaranju njegovih izložbi. Bili su to sami kratki susreti, prožeti poštovanjem njegova lika i djela. Uvijek u prigodnom, svečarskom ozračju. I upravo to izuzetno poštovanje Renata dovelo me 20. veljače 1984. godine u njegovu kuću, pretvorenu u atelje u lijepom Medulinu. za jednu su mi prigodu trebali neki darovi, zbog čega sam odlučio da bi njegovi crteži bili najbolji zato. U ugodnom druženju, zajedno s njegovom dragom Reginom, nakon razgledavanja njegova ateljea, okruženom mnogobrojnim radovima, kupio sam nekoliko grafika. Na taj me prvi susret i danas podsjeća njegov izuzetan dar - originalan crtež s datumom i posvetom Dragom Labinjanu Milevoju.

Drugi sam ga put posjetio otprilike dvije godine kasnije prilikom pripremanja knjige Kartoline z Labinšćini. On je više godina bio i grafički urednik Glasa Istre, odnosno Istarske naklade, gdje je ostavio dubok trag. S dosta rezerve zamolio sam ga da li bi mi napravio nekoliko crteža Trgeta i nekih drugih mjesta Labinšćine. Sa zadovoljstvom je to prihvatio, odbivši ikakvu novčanu naknadu.

Zbog knjige sam i treći put pohodio njegov dom dosta godine kasnije prilikom tiskanja drugog izdanja rječnika cakavice Gonan po nase. Prvo izdanje svako slovo ilustrirao mi je dugi labinski akademski slikar Josip Diminić - njegov susjed iz Svetog Lovreča, pa mi je sada želja bila da novo izdanje nastane u suradnji s još jednim labinskim likovnim umjetnikom. Saslušao je moju želju, ali je na kraju, uz mnogo ispričavanja rekao da nema više snage za rad po narudžbi. I tu se pokazao kao pravi umjetnik, svoj do kraja, koji stvara slijedeći svoju stvaralačku žicu, a ne nečije želje. Kasnije će mi on i njegova vjerna životna družica Regina reći da je on često morao, radi preživljavanja, pogotovo kada je radi slobode stvaranja dao otkaz u Glasu Istre, ciljano stvarati. Opet presretan iz njegova doma u Medulinu otišao sam sa 28 crteža, bez koje bi "besedor" bio znatno siromašniji.

U njihov sam dom i kasnije često zalazio, našavši ga svaki put sve slabijim i otežana pokreta. Uvijek s kistom u ruci, na mjestu gdje je stvarao satima, danima, mjesecima i godina. I osmijehom te iskričavim očima, koje su bile snažnije od bolesti, koja ga sve jače zahvaćala. Uz sve zabrinutiju suprugu, koje je stalno bila uz njega.

Renato Percan je već nekoliko godina na onom svijetu, a posljednji mu je počinak na groblju u Svetoj Nedelji, gdje se prigodno okupljaju njegovi štovatelji. Znaju oni da je Renato volio sve ljude, da je gdje god je živo bio njegov dom, ali najsretniji je bio u svom Labinu, među svojim ljudima, slušajući svoju cakavicu. Najviše je bio uzbuđen kada se izložba njegovih radova otvarala u drevnom gradu, kojega zovu s pravom i gradom umjetnika. Zbog toga jer bio razočaran kada gradska uprava prije desetak godina, nije prihvatila da se, uz donaciju, u lijepom prostoru nekadašnje Istarske banke u Ulici Paola Sfecija, otvori njegov stalni postav. S više od dvije tisuće radova. Hoće li nova gradska uprava iskoristiti priliku za ispravljanje velike greške prema ovom izuzetnom umjetniku, kojim bi se druge sredine, gradovi i zemlje, znale ponositi?  Ovi radovi i potvrđuju zašto!













petak, 12. svibnja 2017.

RAZGLEDNICA LABINA IZ 1921. GODINE

Razglednice su za mene uvijek bilo svojevrsni prozor u prošlost moga zavičaja, Labina i okolice. Sva je na svoj način posebna, bez obzira što je drevna Albona i kasniji Labin uvijek bila u žarištu njihova motiva. Što više novim motiva, to više novih informacija,

Ova kartolina, koja je u Como poslana 8. kolovoza 1921. godine, u mnogočemu je drugačija od drugih. Tu je motiv grada u drugim planu, jedva je prepoznatljiv, a mnogo više privlači pažnju njegovo grafičko rješenje. Na prvi pogled kao da mi je bila jasna njena poruka - sretna obitelj s osmijesima na licima zadovoljna putuje u novi život. S Labinom u srcu!

Ta 1921. godine za Labin je bila posebna. Istra se konačno nakon Rapalskog ugovora i formalno našla u sastavu Kraljevine Italije, čime je, isto formalno, prestalo razdoblje okupacije započeto u studenome  1918. godine konačnim nestankom Austro-Ugarske Monarhije.  Zbilo se to 20. veljače, a već 2. ožujka započeo je veliki štrajk rudara poznat kasnije kao Labinska republika. I teški dani koji su obilježili prve godine Italije u Istri, uz dosta snažnu emigraciju naših rudara u europske rudnike i svijet.

Na poleđini ove razglednice moglo bi se isčitati da je njen pošiljatelj izvjesnoj gospođici bio zadovoljan onim što je vidio za izleta Istri i obilaska Labina. Uz podatak da je njen izdavač bio Furlani, koji je u Labinu trgovinu.