nedjelja, 26. veljače 2017.

DANIEL NAČINOVIĆ - RAPSODIJA UMJETNOSTI!

Pjesnik, književnik, slikar, ilustrator, kantautor, prevoditelj. Duša od čovjeka. Sve to i još mnogo toga dobroga čuči u našem dobrom i skromnom Vinežanu iz Pule. Daniel Načinović. Osoba za koju mi je tešku naći pravu riječ koja bi ga najtočnije i najpreciznije ocrtala. Umjetnik iza kojih, vjerovali ili ne stoji najmanje šezdesetak objavljenih knjiga pjesama, priča, bajki, eseja! I još mnogo skladbi, šansona, javnih nastupa širom Istre i Kvarnera. Živi u Puli, ali rado i vrlo često svraća u svoj Vinež, među svoje Labinjane. Svojim ga smatraju i Opatijci, koje je osvojio svojom pjesmom o Opatiji bajnoj, a svojim ga smatraju i Kastavci, gdje se zavičajna kultura izrazito cijeni i štuje.
Upoznao sam ga davno, tamo početkom sedamdesetih, a gdje nego ispred Mlječnjaka. Upravo je prekinuo školovanje u Rijeci, pa je tražio neki posao u Labinu. Nije tu bilo kruha. Kasnije se zapošljava u Glasu Istre. Dosta dugo radimo skupa. Napisao mi je i pjesmu o Labinu za knjigu Kartolini z Labinšćini, koju ljubomorno uokvirenu čuvam i danas.Piše s neobičnom lakoćom, majstor je riječi, nakon kojeg redakciji nemaju posla. Uvijek dobiva najzahtjevnije zadatke urednika, odlično poznaje svaki kutak Istre, po kojoj luta zajedno s našim zajedničkim dragim prijateljem i fotoreporterom Edijem Strenjom. Paralelno piše poeziju, novele, prevađa, pjeva. Nižu se knjige. Među njima i zbirka poezije na našoj cakavici Rhapsody in CA, koju mu prije točno 17 godina objavljuje moj sin Zoran i njegova Naklada Mathias. Uz Zdenku Višković-Vukić prvi je i najjači pjesnik na našem govoru. I njegov veliki promotor, bez kojih bi naša beseda bila mnogo siromašnija. Bio je to tada njegov dvadeseti naslov.
I tada naš Danči donosi odluku kojom pokazuje svoju veličinu i ljubav prema napisanoj i izgovorenoj riječi. Dok nam je danas puna glava neobično ružne riječi uhljeb, koja simbolizira vrstu ljudi koja bi radi vlastite koristi i sigurnosti svoju dušu prodala i vragu, Daniel Načinović okreće leđa sigurnom i dobrom poslu u Glasu Istre i odlučuje se za status samostalnog umjetnika! Odriče se plaće i materijalne sigurnosti da bi mogao stvarati, da bi radio ono što najviše voli - pisati po svom guštu, za sebe - radi sviju nas! I naše sreće! Djeluje kao bajka, ali nije!
Kada danas sretnem svoga dragog prijatelja, rado popričamo. I on je konačno u mirovini. Osjećam se na neki način kriv što imam dosta veću mirovinu od njega, ali znam na sreću da je on duhovno puno bogatiji i ispunjeniji od mnogih nas. Takvima se ne može zavidjeti, već biti sretan što ih još uvijek ima među nama. I što nas krijepe svojim divnim djelima i činima. Daniel Načinović - prava rapsodija umjetnosti!