ponedjeljak, 2. siječnja 2017.

MUNICIPIJO - SPOMENIK AUSTRIJSKE ARHITEKTURE!

Kada sam počeo sakupljati stare razglednice obećao sam sam sebi da ću s time prestati onda kada naiđem na motiv labinskog trga Borgo/Crć bez zgrade gradske uprave, danas poznate kao Municipijo. Poznato je da je onda izgrađena 1900. godine, kada je počelo useljavanje u nju.
Od tada je prohujalo gotovo četiri desetljeća, zbirka je dosegla oko tisuću meni dragih kartolina iz Labina, Rapca i cijele Labinšćine. U njoj još uvijek nema razglednice s trgom bez Municipija. Nadam se čudu, pa i dalje obilazim prodavače razglednica.
Dotle se veselim fotografiji labinskog trga slikanog s mjesta na kojem je danas Municipijo. Nalazila se u zbirci dokumenata labinskog samoukog slikara Štefana Najmana, koji mi ju je blagonaklono posudio prilikom pisanja knjige Kartolini z Labinšćini, čiji je prvo izdanje objavljeno sredinom osamdesetih. Na mjestu današnjeg velike zgrade do tada se nalazio gradski park, čiji je izgled nacrtao Hermano Ermanno Stemberger, inženjer i veliki labinski zaljubljenik u povijest svoga zavičaja. U njegovoj sam povijesnoj kronici prvi put pročitao da se tada otprilike dva stoljeća ranije bilo gradsko groblje s crkvicama sv. Sergija i sv. Marinele. Kada su se kasnije počeli kopati temelji budućeg simbola moći Habsburga na tom su mjestu pronađeni ljudski ostaci. Onda se grad počeo širiti izvan svojih zidina, pa će glavni trg dobiti sadašnje oblike, potisnuti u drugi plan dotadašnji glavni trg, na kojem se nalazilo kazalište i sjedište gradonačelnika, suda i zatvora.
O Municipiju, kao najupečatljivijoj graditeljskoj baštini Labina detaljnije sam pisao u Glasu Istre u sklopu rubrike Labinade, koju sam objavljivao jednom u tjednu. Bio je to i naslov knjige, čije sam prvo izdanje objavio 2003. godine u kojem se nalazilo 86 članaka o povijesti Labina i Labinšćine. Među njima i tekst Sto ljeta labinskog Municipija, u kojem detaljno pišem o zgradi, koja je istodobno bila sjedište administracije, ali i vrtić, škola, trgovina. U njenom sastavu je bila i javna vaga, koja je radila i nakon Drugog svjetskog rata.U skladu s ondašnjim dobrim demokratskim tradicijama dvorana za gradske vijećnike imala je i "tribine" za građane, koji su neposredno mogli pratiti svoj rad i pljeskom ili zviždukom ocjenjivati njihov rad. Zanimljiv je i podatak da je projektant zgrade bio gradski tajnik Calioni, inače vrstan crtač, kojega navodi Ernesto Sestan, poznati talijanski povjesničar labinskih korijena.
U tom tekstu objavljenom u Glasu Istre 5. siječnja 2000. godine, odmah nakon velikih fešti posvećenih novom stoljeću, koje će ipak doći godinu dana kasnije. Još uvijek je dostupno drugo izdanje knjige Labinade, tiskano prije 11 godina, ilustrirano starim kartolinama, na kojima su ljudi u pokretu u prvom planu. Ja još uvijek traga za meni najtraženijom kartolinom, a dok je nađem pogledavam u ova dva motiva koje sada, na početku 2017. godine, dijelim radom s vama.


  

Nema komentara:

Objavi komentar