subota, 20. svibnja 2017.

RENATO PERCAN - UMJETNIK IZVAN NAŠEG PROSTORA

Renato Percan. Akademski slikar. Majstor crtanja iza kojeg je ostalo nevjerojatnih nekoliko tisuća radova. Rođen u Trgetu, zaljubljen u svoj Labin. Veći dio svog života živio i stvarao u Medulinu.
O ovom neobično nadarenom umjetniku i intelektualcu, neobično dobroj duši, čije su svjetlucave oči odmah osvajale, teško je pisati. Zapravo i nemoguće. O njemu govore njegovi radovi, a ja ću si priuštiti zadovoljstvo da o njemu opišem samo nekoliko susreta s majstorom Renatom.
Kao novinar više sam puta pisao o otvaranju njegovih izložbi. Bili su to sami kratki susreti, prožeti poštovanjem njegova lika i djela. Uvijek u prigodnom, svečarskom ozračju. I upravo to izuzetno poštovanje Renata dovelo me 20. veljače 1984. godine u njegovu kuću, pretvorenu u atelje u lijepom Medulinu. za jednu su mi prigodu trebali neki darovi, zbog čega sam odlučio da bi njegovi crteži bili najbolji zato. U ugodnom druženju, zajedno s njegovom dragom Reginom, nakon razgledavanja njegova ateljea, okruženom mnogobrojnim radovima, kupio sam nekoliko grafika. Na taj me prvi susret i danas podsjeća njegov izuzetan dar - originalan crtež s datumom i posvetom Dragom Labinjanu Milevoju.

Drugi sam ga put posjetio otprilike dvije godine kasnije prilikom pripremanja knjige Kartoline z Labinšćini. On je više godina bio i grafički urednik Glasa Istre, odnosno Istarske naklade, gdje je ostavio dubok trag. S dosta rezerve zamolio sam ga da li bi mi napravio nekoliko crteža Trgeta i nekih drugih mjesta Labinšćine. Sa zadovoljstvom je to prihvatio, odbivši ikakvu novčanu naknadu.

Zbog knjige sam i treći put pohodio njegov dom dosta godine kasnije prilikom tiskanja drugog izdanja rječnika cakavice Gonan po nase. Prvo izdanje svako slovo ilustrirao mi je dugi labinski akademski slikar Josip Diminić - njegov susjed iz Svetog Lovreča, pa mi je sada želja bila da novo izdanje nastane u suradnji s još jednim labinskim likovnim umjetnikom. Saslušao je moju želju, ali je na kraju, uz mnogo ispričavanja rekao da nema više snage za rad po narudžbi. I tu se pokazao kao pravi umjetnik, svoj do kraja, koji stvara slijedeći svoju stvaralačku žicu, a ne nečije želje. Kasnije će mi on i njegova vjerna životna družica Regina reći da je on često morao, radi preživljavanja, pogotovo kada je radi slobode stvaranja dao otkaz u Glasu Istre, ciljano stvarati. Opet presretan iz njegova doma u Medulinu otišao sam sa 28 crteža, bez koje bi "besedor" bio znatno siromašniji.

U njihov sam dom i kasnije često zalazio, našavši ga svaki put sve slabijim i otežana pokreta. Uvijek s kistom u ruci, na mjestu gdje je stvarao satima, danima, mjesecima i godina. I osmijehom te iskričavim očima, koje su bile snažnije od bolesti, koja ga sve jače zahvaćala. Uz sve zabrinutiju suprugu, koje je stalno bila uz njega.

Renato Percan je već nekoliko godina na onom svijetu, a posljednji mu je počinak na groblju u Svetoj Nedelji, gdje se prigodno okupljaju njegovi štovatelji. Znaju oni da je Renato volio sve ljude, da je gdje god je živo bio njegov dom, ali najsretniji je bio u svom Labinu, među svojim ljudima, slušajući svoju cakavicu. Najviše je bio uzbuđen kada se izložba njegovih radova otvarala u drevnom gradu, kojega zovu s pravom i gradom umjetnika. Zbog toga jer bio razočaran kada gradska uprava prije desetak godina, nije prihvatila da se, uz donaciju, u lijepom prostoru nekadašnje Istarske banke u Ulici Paola Sfecija, otvori njegov stalni postav. S više od dvije tisuće radova. Hoće li nova gradska uprava iskoristiti priliku za ispravljanje velike greške prema ovom izuzetnom umjetniku, kojim bi se druge sredine, gradovi i zemlje, znale ponositi?  Ovi radovi i potvrđuju zašto!













petak, 12. svibnja 2017.

RAZGLEDNICA LABINA IZ 1921. GODINE

Razglednice su za mene uvijek bilo svojevrsni prozor u prošlost moga zavičaja, Labina i okolice. Sva je na svoj način posebna, bez obzira što je drevna Albona i kasniji Labin uvijek bila u žarištu njihova motiva. Što više novim motiva, to više novih informacija,

Ova kartolina, koja je u Como poslana 8. kolovoza 1921. godine, u mnogočemu je drugačija od drugih. Tu je motiv grada u drugim planu, jedva je prepoznatljiv, a mnogo više privlači pažnju njegovo grafičko rješenje. Na prvi pogled kao da mi je bila jasna njena poruka - sretna obitelj s osmijesima na licima zadovoljna putuje u novi život. S Labinom u srcu!

Ta 1921. godine za Labin je bila posebna. Istra se konačno nakon Rapalskog ugovora i formalno našla u sastavu Kraljevine Italije, čime je, isto formalno, prestalo razdoblje okupacije započeto u studenome  1918. godine konačnim nestankom Austro-Ugarske Monarhije.  Zbilo se to 20. veljače, a već 2. ožujka započeo je veliki štrajk rudara poznat kasnije kao Labinska republika. I teški dani koji su obilježili prve godine Italije u Istri, uz dosta snažnu emigraciju naših rudara u europske rudnike i svijet.

Na poleđini ove razglednice moglo bi se isčitati da je njen pošiljatelj izvjesnoj gospođici bio zadovoljan onim što je vidio za izleta Istri i obilaska Labina. Uz podatak da je njen izdavač bio Furlani, koji je u Labinu trgovinu.



petak, 14. travnja 2017.

U PELJARU PO JADRANU UZ LABINSKU OBALU - OD RAŠKOG DO PLOMINSKOG ZALJEVA

Pomorcima i morskim vukovima ne treba objašnjavati što je to peljar, ali ostalom, mnogo brojnijem svijetu, trebaju ipak neka dodatna objašnjenja o čemu se radi. Najprecizniju informaciju našao sam u Rječniku hrvatskog jezika u kojem piše da je peljar onaj "koji vodi, pelja, provodi brod iz luke ili u nju, (brodski) pilot ili lučki vodič." Nama cakavcima riječ je dodatno jasnija zbog našeg glagola PELJAT(Kamo me to peljoš?).
Dakle vodič, zbirka svestranih informacija i drugih naputaka koja olakšava promet morem i pogotovo morskom obalom. Takav peljar, vodič debeo nekoliko stotina stranica ovih mi je dana došao u ruke dobrom voljom mladog labinskog morskog vuka Martina Perka, kojem se i ovom prilikom zahvaljujem. Naziv ovog neobično zanimljivog pomorskog vodiča je Peljar po Jadranu, 1. dio, Istočna obala (Od ušća Soce do sjevernog Krfskog kanala), Prvo izdanje. Daleke 1952. godine tiskao ga je Hidrografski institut Jugoslovenske ratne mornarice u Splitu.U vrijeme osjetno niže razine tehnološkog razvoja ne samo naše zemlje, kada nismo bili premreženi brojnim informacijskim putevima, satelitima i čime još ne, svaka informacija pomorcima koja bi im olakšala plovidbu bila je od dragocjene pomoći. I to ne samo svjetionici, već i druge posebnosti obale, uvala, uključujući i vrste tla, šuma i drugih karakteristika određene obale, našli su se u tom peljaru. Znam priče naših pomoraca kojima je u plovidbi Kvarnerom još prije nešto više od tri desetljeća pomagao gusti dim koji je dolazio iz cementare u Koromačnu. Da je postojao u ono vrijeme u peljaru bi se vjerojatno našao i oko 240 metara visoki dimnjak plominskih termoelektrana.
Za nas Labinjane važan je onaj dio obale koji se prostire od Raškog do Plominskog zaljeva. Prepričavanje og teksta koji se nalazi na nekoliko stranica bilo bi potpuno nekorisno, zbog čega su one vama ponuđene u izvornom obliku. Vjerujem da će vam ova plovidba uz pomoć peljara dati vrijedne informacije o toponimima i drugim značajkama naše obale. Uz prijedlog da što prije posjetite neke od ponuđenih lokaliteta, primjerice Crnu puntu, od kojeg se svjetionika našla jedna od rijetkih fotki u ovom peljaru. Put do tog cilja je opuštajući lijep, a vodi preko Brovinja, crkve sv. Ivana Glavosjeka i uvale Vošćica.  








nedjelja, 9. travnja 2017.

8. TRAVNJA 1987 - DUGI ŠTRAJK LABINSKIH RUDARA KOJI SE NE SPOMINJE!

Kada sam se 9. travnja 1987. godine, točno prije 30 godina, uputio na svoje radno mjesto u dopisništvu Radio Pule u starom gradu, nisam ni slutio kako ću biti svjedok jednog događaja, koji je dobrano uzdrmao gospodarskom krizom i međunacionalnim odnosima već načetu Jugoslaviju. Na ulici sam doznao da je druga smjena rudara u Tupljaku, nezadovoljna primanjima, uvjetima rada, ali i neizvjesnom sudbinom Istarskih ugljenokopa dan ranije, 8. travnja, odbila sići u jamu. Navečer su im se pridružili i rudari prve smjene, a sutradan i rudari Jame Labin. Bila je to druga obustava rada, kako se onda štrajk i prosvjed zaposlenika službeno nazivao, pa se očekivalo da će se stanje opet brzo smiriti.
Vijest o tome sam prenio Radio Puli, koja je i tada bila dio državne hrvatske radio mreže, pa se vijest našla i u programu Radio Zagreba.U to vrijeme Glas Istre nije imao svog dopisnika u Labinu, pa se informacija o nezadovoljstvu labinskih rudara našla i na stranicama istarskog dnevnika, čija je dnevna naklada tada iznosila blizu 30 tisuća primjeraka.
Kako rudari ovog puta nisu prekinuli sa svojim zahtjevima, a tražili su ne samo udvostručenje plaća, već i smjene čelnih rukovoditelja radne organizacije i udruženog rada, svakodnevno sam izvještavao za sve programe Radio Zagreba, od Jutarnjeg programa do Kronike dana u 22 sati. Ponekad i u živo.
Ubrzo su se u Labinu našli novinari ne samo svih državnih medija iz Zagreba i Beograda, već i novinari nekih poznatih svjetskih događaja. Ne događa se svaki dan da se rudari u jednoj socijalističkoj zemlji totalitarnog sustava pobune protiv svoje države, svog sindikata i Partije. Glas rudara, bilo da je riječ o podršci ili štrajku, uvijek je imao posebnu težinu. Još za fašističke Italije, kada je zatvoreno gospodarstvo te države veoma ovisilo o raškom ugljenu, duče Mussolini je posjetio gradilište Raše, a s lopatom se pridružio rudarima na otkopu!
Za obnove Jugoslavije odmah nakon rata, nova je država također gladna raškog ugljena, pa su tamošnji rudari bili miljenici novog režima te česti gosti Tita. Bio je i Tito u više navrata njihov gost u Labinu i Raši, ali se nije spuštao u rudnik.
Krajem osamdesetih u svijetu vlada sasvim druga gospodarska priča. Ugljen je sve više otpisan, koji ne može konkurirati sve jeftinijoj i ekološki prihvatljivijoj nafti. Da je kopanje ugljena nekoliko stotina metara ispod zemljine površine sve više nego isplativo, bilo je, izgleda, jasno i rudarima, ali ne samo njima. Oni koji prate poslijeratna zbivanja u Istarskim ugljenokopima Raša znaju da je njegov rad pratilo mnogo kriza, zbog čega se rudnik u Raši zatvara već sredinom šezdesetih. Raški ugljen s mnogo sumpora sve je teže nalazio kupce, zbog čega se došlo na ideju o gradnji termoelektrane u Plominu, dovršene 1971. godine. Iz istih se razloga desetak godina kasnije odustaje i od istražnih radova nedaleko od Tunarice ispod razine mora, a aktualizira se priča o skromnim rezervama ugljena u Ripendi.
Sve su to razlozi nezadovoljstva rudara, uglavnom došljaci iz Bosne, ali zbog spomenutih razloga i političkih nevolja Jugoslavije, kada visoka inflacija upozorava na teško bolesno društvo, nije bilo nikakvog ekonomskog pokrića za ispunjavanje njihovih zahtjeva. Uz to kako pomiriti i spoznaju da su se radnici digli protiv svoje radničke države, protiv svoje Partije i svoje avangarde? I dok su se štrajkaši dobro snalazili u svojim zahtjevima, ne odstupajući ni za korak, vlasti je na svim razinama voda doprla do uši. Kao da se nazirao skori kraj. Nije prema štrajkašima bilo nikakve represije, "ratovalo" se verbalnom na njihovim zborovima, koji su se održavali najčešće u prostorima današnje Gradske knjižare, gdje je i Tito bio ugošćen dvadesetak godina ranije. Prijetilo se najčešće priopćenjima, sjednicama Centralnog radničkog savjeta, Komiteta, Općinskog sindikalnog vijeća, pokušajem da se silaskom u rudnik "osviješćenih" članova Saveza komunista, ili prozivanjem novinara zbog neobjektivnosti. Održavale su se i presice, premda informacija i nije bilo odveć.
U određenom trenutku dobivao se dojam da nikome nije stalo da se štrajk prekine. Kao da su od rudnika bile umorne obje strane, ali i država. Dio rudara iz Bosne otputovao je i svojim kućama, čekajući tamo da im jave da je štrajk obustavljen.
Došlo je i do toga. Svi rudari vratili su se na posao, uz obećanje da će se vrijednost boda udvostručiti. U Istarskim je ugljenokopima tada zaposleno oko 1700 ljudi, koje i dalje čeka neizvjesna budućnost. Kako na razini tvrtke tako i cijele države. Za njima će uskoro u štrajk i rudari Trepče na Kosovu, a jedinstvena je ocjena naših, a i stranih stručnjaka da je štrajk labinskih rudara ubrzao raspad Jugoslavije!
O ovom događaju još nekoliko podataka. Započeo je 8. travnja, istog dana kada i štrajk rudara Labinšćine 1921. godine, koji se danas obilježava i slavi kao Labinska republika. I trajao je samo dva dana manje, uz sve poznate posljedice. Onda, kao i danas, ovdašnja je politika uvijek vrlo osjetljiva na kritičko pisanje o njima i njihovom javnom radu. Premda sam tijekom štrajka bio pozvan u redakciju Radio Zagreba, gdje sam od urednika dobio podršku za rad, uz suglasnost da samo tako nastavim, nekoliko dana prije štrajka od mene su moji šefovi u Puli zatražili da više ne pratim zbivanja oko štrajka. Jasno mi je bilo da je to odluka ne mojih kolega, već politike na zahtjev labinskih političara.
Dok sam izvještavao pisao sam i govorio no što sam vidio, pokušavajući u komentarima dublje prodrijeti u suštinu problema. Koji je najmanje bio labinski! Za mog kasnije rada upoznao  osobu iz Službe državne sigurnosti iz Pule, koja mi je sama prišla. Za štrajka nisam razmišljao o njihovom prisustvu, već sam imao predosjećaj da netko viši vuče konce. Uglavnom, rekao mi je da je već prvog dana o svima znao sve. I više nego što je trebalo. Kao da je vidio kuda sve to ide, ali posao je posao - govorio mi je s naklonošću. Ostao mi je u lijepom sjećanju, a o toj službi nisam razmišljao ni prije ni nakon drugog velikog štrajka u Labinu.
Razočaran do kraja u društvo u koje sam nekada vjerovao, uskoro sam napustio Savez komunista. Kolege s Radio Zagreba učinili su jedan malo presedan pa su većinu mog tog izvještavanja, a javljao sam se uglavnom tonski, objavile iste godine u Zborniku Trećeg programa Radio Zagreba. Godinu dana kasnije Hrvatsko me društvo novinara proglasilo novinarom godine i dodijelilo Zlatno pero. Nekoliko godina kasnije, nastankom samostalne Hrvatske većina tvrdokornih članova SK Labina također su napustili svoju stranku, prešavši u IDS. Krajem 1999. godine zatvara se i rudnik u Tupljaku, a njime i tradicija rudarenja na Labinšćini duža od četiri desetljeća. Dovoljno za otvaranje muzeja rudarstva?











 

srijeda, 5. travnja 2017.

ERNESTO NACINOVICH - CRTICE O BOGATOJ OBITELJI FRISOLINI IZ SVETE NEDELJE

Nedešćina, ili izvorno Svete Nedelja, odnosno Santa Domenica, oduvijek je bilo svojevrsno predgrađe Labina. Disala je kako i on. Općina je bila odmah nakon rata kada je Labin bio središte istoimene općine, ali bez današnjih atributa kao što je proračun i ne baš tanahna administracija. Nešto kao mjesna zajednica, što je i bila prije dobivanja sadašnjeg statusa 1993. godine. Kao što je sredinom šezdesetih proteklog stoljeća iz Svete Nedelje prekrštena u Nedešćinu, a tri desetljeća kasnije nije iskoristila priliku da se vrati stari, izvorni naziv.
I u takvom predgrađu Labina, u kojem je labinska fameja Furlani u drugoj polovici 19. stoljeća izgradila palaču, kasnije najprije bolnica, a danas dom za umirovljenike, najbogatija je bila veleposjednička obitelj Nacinovich. Njihova velika kuća s kamenom ogradom opasanim dvorištem, konjušnicom, stajanja i drugim gospodarskim objektima, nalazi se i danas nedaleko od nogometnog igrališta. Taj dio mještana Nedešćani zovu Frzolini, a to je izvedenica od njihova nadimka Frisolini. Bili su imućni već u doba Austrije, a politički utjecajni za Italije, kada svi članovi obitelji 1929. godine nadimak uzimaju za svoje novo prezime. Jedan od njih - Giuseppe sredinom dvadesetih bio je načelnik labinske općine.
Nakon rata se, poslije nacionalizacije i straha od novog režima brojna obitelj iseljuje u Italiju,  a na njih podsjeća i velika natkrivena grobnica na mjesnom groblju.
Osim njihova nekadašnja imanja i grobnice na njih podsjeća i jedan član njihove obitelji - Ernesto Nacinovich, koji je potkraj 19. stoljeća napisao vrijednu studiju o labinskoj najpoznatijoj obitelji Scampicchio. Knjiga prikazuje kronologiju njihova postojanja u Labinu, veze s drugim ovdašnjim obiteljima te njihove posjede širom Istre. Knjiga je posvećena vjenčanju između članova dviju, bolje rečeno tri, najbogatijih i najuglednijih labinskih plemenitaških obitelji - Lazzarini-Battiala i Scampicchio. Rodbinskom povezivanju ovih nobile obitelji dao je i Tomasso Luciani, u povijesti Labina najbolji gradonačelnik Labina, a u to vrijeme politički emigrant iz austrijskog Labina, koji se zalaže za njegovo pripajanje Labinu.
Knjiga ima puno zanimljivih i vrijednih podataka o prošlosti Labina, a vjerojatno će se u našem gradu stvoriti povoljna klima koja će poticati istraživanje i objavljivanje takvih  dokumenata o povijesti našeg grada.






VALENTINO LUCAS - PRVI AKADEMSKI SLIKAR IZ LABINA!

Godinama znam da je Valentino Lucas, bio slikar, čiji su radovi u labinskoj župnoj crkvi u starom gradu, ali i u crkvi svetog Franje Asiškog u Podlabinu. Znam da je potjecao iz veleposjedničke obitelji, koja je danas dosta intelektualaca. Međutim, nisam znao da je ovaj Labinjan godinama studirao u Veneciji, gdje je stekao titulu akademskog slikara. Drugačije rečeno bio je to prvi labinski akademski slikar, koji je, očito, utro put budućim labinskim akademskim slikarima, kojima se Labin s pravom ponosi.
To mu sve nije pomoglo da se njegovo ime, djela nađu u biografiji, koja bi se mogla pročitati u knjigama koje proučavaju našu povijest. Primjerice u Istarskoj enciklopediji tiskanoj prije desetak godina u kojoj nema ni retka o ovom neobičnom umjetniku rođenom u Labinu. Šteta, time bi i njegov Labin još više zaslužio laskavu titulu grada slikara.
Sve što dosad o njemu nisam našao u spomenutom leksikonu, našao sam na drugim mjestima. Najprije u autobiografiji istarskog književnika Viktora Cara Emina iz sela Kraj, koji spominje jednog neobičnog slikara labinskih korijena. Zvao se Valentino Lucas. Žena mu je bila učiteljica, koja je najprije radila u Kastvu, a kasnije u Lovranu. Kako nisu imali potomaka on se posvetio isključivo slikanju. Rezultat njegova rad je mnogo slika u ulju koja su se našla u mnogim crkvama Labinšćine i Liburnije. Bio je poznat i po portretima, ali najpoznatiji je po jednom djelu - ogromnoj slici dugoj desetak metara i visoka oko tri metra. Da bi se mogao baviti svojim životnim snom u produžetku kuće roditelja njegove žene u Kraju izgradio je atelje ozidan u crvenoj igli. Nazvao ga je Nastajanje i rađanje svijeta oslikavši portrete oko 2000 najpoznatijih svjetskih ljudi! Iznad njih je bio lik stvoritelja Boga s dugom sijedom bradom.
To i mnoge druge više nego zanimljive podatke o našem Labinjanu našao sam u tekstu mladog znanstvenika Roberta Doričića iz Rijeke, napisanog u sklopu istraživanja povijesti Liburnije. U njoj značajno mjestu pripada i Valentinu Lucasu, koji u Kraj dolazi najvjerojatnije nakon što je upoznao svoju buduću suprugu. Tada je govorio talijanski, ali je kasnije naučio i čakavski govor ovog kraja. Labin nije zaboravio, ali je bio opsjednut svojim radom, koji će ubrzo postati zanimljiv za turiste Lovrana i Opatije. To likovno veledjelo našlo se i u turističkom vodiču Lovrana, uz napomenu da se razgledavanje ateljea Lucasa naplaćivalo jednu krunu!
Došao je Prvi svjetski rat, što nije spriječilo svraćanje turista u Kraj, ali kraj je ipak došao godinu dana - 6. travnja 1915. godine, kada 75. godišnji Lucas umire u svom domu. Rođen je 20. srpnja 1840. godine, a kršten je u istoj crkvi, u kojoj će kasnije završiti neka njegova djela. Nakon toga bilo je nekoliko provala i krađa slika u njegovom već oronulom ateljeu, ali pravo zlo se dogodile početkom 19919. godine, jedva tri mjeseca nakon što su u Istru ušle talijanske vojne jedinice.Pripadnici 45. pješačke  jedinice upali su u atelje i bajunetama razrezali i uništili njegovo životno djelo!
Danas su na tom mjestu ostali tek tragovi nekadašnje neobične kuće neobičnog slikara labinskih korijena, kojega će od potpunog zaborava sačuvati najprije Viktor car Emin, iskoristivši tužnu sudbinu njegovih djela za svoj roman. Uz već spomenutog mladog znanstvenika R. Doričića koji je s mnogo ljubavi i istraživačke znatiželje  prikupljao podatke o njegovom životu i stvaranju.
Hoće li to pomoći da se u Labinu, rodnom gradu samozatajnog akademskog slikara Valentina Lucasa, konačno oda štovanje osobi koja je svom gradu dala mnogo više nego što je od njega dobio. I sada dobiva!




KNJIŽICA O 30 GODINA ISTRATRANSA

Istarski su ugljenokopi Raša u svojim zlatnim danima zapošljavali više od deset tisuća ljudi. Bez njega se u Labinu nije moglo ništa, a iz njegovih je njedara izniklo mnogo novih radnih organizacija. Među njima i transportno poduzeće Istratrans iz Labina. odmah nakon rata bila je sekcija Istarskih ugljenokopa usmjerena na prijevoz rudara iz dijela Istre i Labinšćine. Uz tu tvrtku je vezan naziv kovarica u kojima su se prevozili, ali i drugi putnici. Kasnije će sekcija postati poduzeće Autopromet u sastavu rudnika, da bi se osamostaljivanjem pretvorila u radnu organizaciju čiji su kamioni prevozili teret ne samo po zemlji, već su se uključili i u međunarodni promet. Sve do Iraka! Smanjenjem prometa na Labinšćini, gdje je ruidara sve manje, a automobila sve više, Istratrans otvara i autobusne linije do Beograda, odnosno Trsta.
Tri desetljeća postojanja Istratrans je 1975. godine dočekao s blizu 500 zaposlenih i mnogo razvojnih ambicija. O nekim od njih u knjižici posvećenom tom jubileju govorio je ondašnji direktor Anton Buršić, a o prošlosti i nastajanju tog poduzeća prvi direktor i jedan od osnivača Josip Milevoj.
Autor tog malog, ali s protokom vremena sve zanimljivijeg djela je Bogoljub Barjaktarević, ondašnji dopisnik Glasa Istre iz Labina.
Nakon tog jubileja poznat je put Istratransa. Uslijedile su godine novog rasta, ulaganja u turizam, industriju automatike i druge djelatnosti, uz probleme s kojima su se sretali mnogi privrednici u zadnjim godinama Jugoslavije. Nestankom te zemlje i nastankom samostalne Hrvatske nesdtali su problemi i te tvrtke koja se do kraja rasula u grču stečaja i rasprodaje pokretne i nepokretne imovine. Ostala su samo sjećanja, od kojih je dio sačuvan i u ovoj zelenoj knjižici.











subota, 1. travnja 2017.

CRKVICA SVETE MARIJE MAGDALENE

Na prvi pogled teško je odgonetnuti lokalitet ovog motiva, ali stari znanci Labina ne mogu pogriješiti da se radi o puti koji od Labina vodi do groblja. Razglednica je nastala 1936. godine u vrijeme kada nije do kraja bio dovršen zid na današnjem šetalištu Kvarner.
Negdje u to vrijeme izgrađen je produžetak ceste preko Presike do grablja, a do tada je to bio jedini spoj Labina s njegovim zaleđem - Sv. Marinom i Ravnima, danas dijelom raške općine.
Na razglednici čije tiskanje potpisuje Giuseppe Valcini, iza kojeg se krije nekadašnji labinski trgovac papirnatom galanterijom Valcich, u prvom je planu crkvica Sv. Marije Magdalene, koja je tada imala veće dvorište omeđen kamenim zidom nego danas. Uz cestu je bio i drvored, koji je nestao, vjerojatno nakon njenog proširenja. Novi zid će dobiti prije desetak godina, kada je izgrađen kružni tok i veliko parkiralište, koje guta sve automobile prilikom sprovoda, a od tada je ta cesta postala dvosmjerna!

subota, 25. ožujka 2017.

LABIN 1928

Srce mi je malo jače zakucalo kada sam na e-bayu prije nekoliko dana ugledao motive Labina, drevne Albone nepoznatog autora nastalih između dva svjetska rata.Na većini od njih u prvom je planu portret nepoznatog muškarca, iza čijih su leđa zanimljive panorame starog grada. Po tom kreativnom pristupu autor tih fotografija mogao bi biti ondašnji poznati fotograf Tranquilo Vladislovich(Valdini), koji je potpisivao razglednice Labina s istom kreacijom.
Po stupnju izgrađenosti velikog zida na današnjem Šetalištu San Marco vidjelo se odmah da su fotke nastale prije 1935. godine kada je on dovršen od strane građevinske tvrtke labinske obitelji Lenuzzi. Tome u prilog ide i panorama Labina sa zapadne strane, odnosno uspon za stari grad bez velike zgrade kasnijeg hotela i ljekarne te manje kuće trgovačke obitelji Viscovich Sturla, koja je odmah nakon rata u liku Valentina dala prvog labinskog "podeštota".
Za oko su mi zapele i dvije fotografije s vrijednim detaljima grada. Na prvoj je neka proslava ispod gradske lođe, a na drugoj motiv ulice Sv. Caterine, koja je nestala šezdesetih godina kada je izbrisana za zemlje cijela gradska četvrt zbog neodgovornog kopanja ugljena ispod njenih temelja. Početkom devedesetih na tom su mjestu izgrađene nove stambeno-poslovne zgrade te stepenište koje vodi do parkirališta.
Kako sam se bojao da bih mogao ostati bez tog vrijednog svjedočanstva o našem gradu za pomoć sam se obratio svojim dobrim prijateljima u Trstu - Gianniju Versi i Rinaldu Rakovaz, zamolivši ih da svrate u antikvarijat.
I što da kažem, od danas su, velika im hvala, dio moje zavičajne zbirke! Njihov je format veoma malen, mnogo manji od vrijednosti motiva na njima. Na njihovoj poleđini se ne navodi autor, a na više od njih upisana je godina 1928. Samo na posljednjoj piše nešto više - Canisela di S. Caterina.