četvrtak, 13. srpnja 2017.

KRAPAN - DNEVNIK POSLJEDNJEG DIREKTORA RUDNIKA U DOBA AUSTRO-UGARSKE

U dva sam navrata objavio dokumente o djelovanju Benna Sixta, posljednjeg direktora labinskih rudnika u doba Austrije. Bili su to i zlatni dani danas zaboravljenog i zapuštenog Krapna, koji je bio središte rudarenja na Labinšćini sve do 1937. godine. Tada život prelazi u tek izgrađenu Rašu, ali je godinu dana ranije za obilaska gradilišta novog rudarskog grada i ponosa fašističkog režima, ducce Mussolini prije toga obišao Krapan.
Kazglednice, fotogradije i druge dokumente iz tog vremena dobio sam iz od njegova istoimenog praunuka iz Beča, koji je u više navrata posjetio Krapan, Labin i Rabac za željom da sve to završi u još uvijek nepostojećem rudarskom muzeju. Do tada ovom prigodom objavljujem u izbornom obliku dio njegove biografije koji se odnosi na njegov boravak u Krapnu. Tekst je na njemačkom jeziku, veoma je zanimljiv, a možda ga za zimskih dana preveden i na hrvatski jezik. Zasad tek podatak da se ni za Prvog svjetskog rata nije prekidala proizvodnja u rudnicima Krapna, Vineža i Štrmca, uz informaciju da je na posljednjoj stranici ovog priloga objavljena lista svih uglednih i visoko pozicioniranih Austrijanaca, kako se to danas zna reći, koji su posjetili Herr Sixta i "njegov" Krapan.








utorak, 11. srpnja 2017.

TOMAŽO DOBRIĆ - PRVI LABINJAN U HRVATSKOM SABORU

Sve do potpisivanja Mirovnog sporazuma u Parizu između Italije i Jugoslavije u drugoj polovici 1947. godine Istra i drugi pripojeni dijelovi nisu i formalno bili u sastavu Narodne Republike Hrvatske, odnosno Jugoslavije.
Nakon ishoda povoljnog za Titovu Jugoslaviju, koja je tada još u čvrstom zagrljaju Staljinovog Sovjetskog Saveza, odmah su se održali izbori za Sabor na području Istre, Rijeke, Zadra i Lastova, koji su između dva rata bili unutar granica Kraljevine Italije.
Izbori su održani 30. studenoga 1947. godine, a na području Izbornog kotara Labin uvjerljivo je pobijedio Tomažo Dobrić, najpoznatiji i najuspješniji labinski političar u vrijeme Jugoslavije.
Na izbore je izašlo 13.509 birača s Labinšćine, od kojih je njih 10.223 dalo svoj glas Dobriću, a 3.286 njegovom protukandidatu Anđelu Vozili.
Treba li posebno naglašavati da izbori nisu bili višestranački, već su svi kandidati bili članovi Narodne Fronte, kasnije Socijalističkog saveza. Dobrić je bio član Izvršnog odbora N.F. za Istru, tada već sa sjedištem u Puli.
Njegov zamjenik je bio Iva Basanić Nini iz Vineža, tada upravitelj Opskrbnog poduzeća Iz Raše, također poznata ličnost iz radničkog i komunističkog pokreta Labinšćine tog vremena. Godinu dana kasnije nakon razlaza Tita sa Staljinon Basanić će završiti na Golom otoku kao izdajica, kako su onda zvali informbiraše.
Protukandidati Tomaža Dobrića bili su manje poznati aktivisti - Anđelo Vozila je bio član Kotarskog odbora N.F. Labina, a njegov zamjenik Karlo Jelčić, član Mjesnog odbora NO Brgod.
Na ovim izborima našao se još jedan političar, koji će na Labinšćini ostvariti usapješnu karijeru. Bio je to Josip Mikac, poznat kao direktor Prvomajske iz Raše, a na tim izborima bio je zamjena Srećku Štifaniću, narodnom svećeniku, koji je pobijedio na izborima u Buzetu. Josip Mikac tad je bio predstavljen kao radnik iz Bresta.


 

subota, 8. srpnja 2017.

OSNOVNA ŠKOLA IVO LOLA RIBAR U DOBA UČITELJA DRAGANA ERPAČIĆA

Dragan Karlo Erpačić, učitelj iz Slavonije, u Istru dolazi potkraj 1952. godine da bi radio u osnovnoj školi u Lazarićima nedaleko od Kršana. Uskoro će doći u Labin gdje je gotovo jedno desetljeće bio učitelj mnogim generacijama u Osnovnoj školi Ivo Lola Ribar u Podlabinu. Uključujući i mene. Nakon dugo godina ponovo smo se sreli prije gotovo desetljeće i pol. Ispričao mi je mnogo neobično zanimljivih pojedinosti o onim vremenima, učiteljima i učenicima, raznim događanjima i susretima. Posebno mi je ostala u sjećanju njegova tvrdnja da mu je život i učiteljevanje u Istri bila najveća životna škola, u kojoj je najviše naučio.
U Istri dolazi po zadatku, budući da tada još nije bilo učitelja na hrvatskom jeziku, uvjerivši se vrlo brzo da je o novopripojenom dijelu Jugoslavije imao dosta krivih informacija i zabluda. Vrlo brzo sam se uvjerio da su to divni, skromni, tihi, radišni i gostoljubivi ljudi, koji su me odmah primili kao da sam njihov. U početku bio je vaš govor bio vrlo neobičan i nepoznat, ali s vremenom mi je prirastao srcu i postao nerazdvojan dio ovdašnjih ljudi i kraja."
Od njega ću doznati da je između dva rata u njegovo selo u Slavoniji došlo dosta Istrana, koji su nakon Prvog svjetskog rata emigrirali u Jugoslaviju. Spomenuo je i obitelj Zidarić iz Pićna, koja je Hrvatskoj dala dosta intelektualaca, ali i doktora Glavaša, učitelja Benkovića te druge. Susrete s Talijanima i njihovim lijepim jezikom nije imao u Istri, već u njegovoj Slavoniji, kamo se više obitelji još za Austrije doselilo u plodnu Slavoniju. Zamolio sam ga da ta sjećanja objavi u kalendaru Franina i Jurina, što je i učinio 2009. godine, kada mu izlazi članak Sjećanja labinskog učitelja Dragana Erpačića.
Njega i njegovu suprugu Miru, s kojom se upoznao u Labinu, gdje je bila učiteljica, u više sam navrata posjetio u Zagrebu. U međuvremenu je ona teško oboljela, pa će nakon nekoliko godina nekadašnji labinski učiteljski par završiti u jednom od privatnih domova za umirovljenike nedaleko od Sveti Ivan Zeline. Nakon toga sam izgubio svaki kontakt s njime, pa ne znam što je s njima.
Ostala su samo njegova neobična vrijedna sjećanja u Franini i Jurini i desetak izuzetnih fotografija nastalih za njegova učiteljevanja u Labinu. Vjerujem da će se mnogi njegovi učenici ne samo sjetiti svog učitelje, već i svojih vršnjaka.
Prošlo je podosta godina od našeg posljednjeg susreta, ali još mi uvijek odzvanjaju njegove riječi da je vjerojatno ponekad bio nepravedan, nekorektan ili prestrog prema svojim učenicima ili njegovim roditeljima te da bi im se ispričao samo da za to ima priliku!










četvrtak, 6. srpnja 2017.

RAŠKI ALPINISTI!

Da, dobro ste pročitali. Raša je početkom pedesetih proteklog stoljeća imali svoje alpiniste, koji su djelovali u sklopu planinarske sekcije Sportskog društva Rudar iz tog mjesta. Tog društva najvjerojatnije ne bi ni bilo da nije još za Italije, tamo potkraj tridesetih, iznad samog mjesta, odnosno Vileta, na putu prema Zartinju, podignuta drvena kućica raških planinara. O njoj se zna vrlo malo, tek se spominje mogućnost da su je podigli Furlanci doseljeni u Rašu, koji su bili skloni planinarenju u svojim Alpama.
U svakom slučaju aktivnost aktivnost tadašnjih planinara bila je kratka, a sve je zamrlo nakon kapitulacije Mussolinijeve Italije u rujnu 1943. godine, kada se najveći dio doseljenih Talijana vratio svojim domovima, a dio stanovnika Raše vratio se zbog ratne opasnosti i u svoja okolna sela.
Drvena baraka je dočekala i kraj rata, a kako ju je poštedio ratni plamen u njoj se brzo obnavlja aktivnost mladih planinara i ljubitelja prirode. jedan od njih je bio i Bepi Kokot, glazbena legenda Labinšćine, koji se danas rado sjeća tih dana. Od njega sam doznao da su već 1951. godine imali instruktore skijanja, planinarenja, speleologije, alpinizma i drugih disciplina, tada neobičajenih za Istru i njeno podneblje i pogotovo Rašu. Još i danas na strmim stijenama ispod Zartinja postoje klinovi ondašnjeg poligona za planinarenje. Bepi mi je obećao i nekoliko fotografija nastalih u to vrijeme, koja su vrijedan podsjetnik na neku drugu i drugačiju Rašu. Danas po prvi put objavljujem fotokopiju dviju fotografija raškog planinarskog doma u doba Italije, od koje je danas ostao tek betonski podest nekadašnje drvene kućice. Ovaj neobičan dokument objavljujem zahvaljujući rođenoj Aršijanki Veldi Brezac, koje je te snimke dobile od jedne svoje prijateljice!
Rudarska Raša je onda bila "in", u fokusu pažnje jugoslavenskih političara zbog crnog zlata, pa su se u njoj odvijale razne društvene, kulturne i sportske aktivnosti neobičajeni za tako malu sredinu. Sredinu uronjenu u svojevrsno kozmopolitsko okruženje u kojoj se govorila ne samo naša cakavica i književni hrvatski jezik ili talijanski jezik, već su se miješali sa slovenskim, njemačkim, francuskim, engleskim jezikom odakle su sve dolazili ljudi koji su radili u rudniku. Bilo kao naši povratnici iz svijeta, bilo kao njemački ratni zarobljenici, koji su time vraćali dug Hitlerove poražene Njemačke.



četvrtak, 29. lipnja 2017.

OD GOSTIONICE ISTRA DO ROCK CAFFE - ILI PUT DUG SEDAMDESETAK GODINA

Do kraja pedesetih proteklog stoljeća placa Borgo ili Crć bila je središte Labina, na kojoj su se, osobito potkraj tjedna okupljali Labinjani. Onda su se mnogobrojne aktivnosti počele seliti u Podlabin - banka, pošta, koje su se preselile u novu zgradu na današnjem mjestu. Početkom šezdesetih nedaleko od nje počela se graditi nova školska zgrada, direkcija Istarskih ugljenokopa se iz Raše preselila u dozidanu upravnu zgradu labinskog ugljenokopa. Koja je također bila u neposrednoj blizini spomenutih objekata. U isto vrijeme s druge strane ulice, nasuprot pošte i banke, podignute su dvije stambeno-poslovne dvokatnice. U istom nizu prizemlje nekadašnje postolarske radnje pretvoreno je u novi ugostiteljski lokal - uskoro veoma popularni Mlječnjak. Oko njega okupljali su se mladi, a njihovi roditelji sve češće na terasi najprije gostionice, a onda restorana Istra. Vizualno i funkcionalno počelo se na tom mjestu, uz Jadransku magistralu, stvarati novo središte Labina. Za nekoliko godina autobusi koji su povezivali Labin s Pulom, Rijekom, Zagrebom i drugim gradovima prestajali su dolaziti u stari gradu.
Do izgradnje prve prave autobusne stanice nedaleko od Doma 2. mart, a to će potrajati nekoliko desetljeća, autobusi na među gradskim linijama zaustavljati će se na običnim ugibalištima. Za Pulu nasuprot spomenutog restorana, današnjeg lokala Rock caffe, a za Rijeku i dalje na istom mjestu gdje je stajalište autobusa i danas, nedaleko od OTP banke.U vrijeme oblikovanja današnjeg Centra, kako ga mladi zovu, na tom je mjestu bilo malo montažno zdanje s malom popularnom slastičarnicom. Na tim su se mjestu čekali autobusi. I po ljeti i po zimi. I po suncu i po kiši. Buri i jugu.
Na ovim fotkama nalazi se obiteljska kuća koju je obitelj Vlacci (Vlačić) podigla u vrijeme početka gradnje Podlabina, odnosno rudarskog grada Pozzo Littorio d'Arsia. Na katu je bio njihov stan, a u prizemlju Dopolavoro, za fašizma svojevrsni društveni domovi. Odmah nakon rata vlasnik kuće je za to dobio i suglasnost od novih vlasti u Labinu, ali je uskoro između vlasnika i Kotarskog opskrbnog poduzeća sredinom 1947. godine sklopljen ugovor o najmu prizemlja kuće. U njoj će se kasnije otvoriti državna gostionica, koja će do početka devedesetih i privatizacije poslovati spomenuti restoran. Obitelj je uskoro optirala za Italiju, njihov sin Mariano Vlacci živi u Gradu. Stan na katu su uspjeli sačuvati za sebe, odnosno vratiti ga u međuvremenu, ali s prizemljem su imali manje sreće, pa je lokal uskoro nacionaliziran. Kasnije su tu bili razni sadržaji, uključujući i nakratko piceriju Maja, a s druge strane je dugo godina bilo predstavništvo turističke agencije Kompas s legendarnim Rudolfom Rudijem Golja. Danas je ta zgrada najpoznatija po popularnom okupljalištu mladih ljubitelja glazbe Rock caffe.
I dok sin nekadašnjeg vlasnika pokušava od nove države dobiti odštetu za oduzet lokal "u ime naroda", na prve poslijeratne godine tog djela Labina podsjećaju dvije fotografije te zgrade i ugovor i najmu. Uz podsjećanje da nema rata bez pljačke, ma kako se ona zvala.






ponedjeljak, 19. lipnja 2017.

RABAC RATNE 1915. - OBITELJ DIREKTORA RUDNIKA HANSA SIXTA KRAPNA NA ODMORU!

O Krapnu s početka 20. stoljeća, pa do završetka Prvog svjetskog rata, kada je tamošnji rudnik, od 1907. do 1919. godine, vodio Bečanin Hans Sixt, pisao sam u jednom tekstu na ovom blogu. Dokumente i zanimljive fotografije dao bi njegov unuk Benno Sixt, također iz glavnog grada Austrije, za njegova obilaska kraja koji je dio prošlosti njihove obitelji.
Danas me dočekalo novo, ugodno iznenađenje - u starom gradu me je čekala njegova kuverta s novim pojedinostima iz tog vremena. Posebno su me obradovale četiri fotografije za boravka obitelji direktora u Rapcu na odmoru nakon završetka školske godine u svibnju 1915. godine. Druge ratne godine, kada je proizvodnja u rudniku zbog ratnih potreba bila pojačana, a radile su i škole. Uključujući i onu u rudarskom Krapnu, u kojoj se nastava odvijala na njemačkom jeziku.
Obitelj direktora Sixta nije imala vilu uRapcu, ali ju je za odmor svoje djece iznajmila. Prema svemu sudeći od obitelji Fillini, koja se nalazila nedaleko od današnjeg hotela San Fior, nekada popularnog Zabavnog centra zvanog Bašta. Prva je fotka nastala ispred te vile, koju su srušili njemački vojnici prilikom povlačenja u Rapcu potkraj travnja 1945. godine.
Na drugoj je fotografiji obitelj Sixt za ručka na terasi iznajmljene vile, a potom slijede fotografije nastale u luci - prva na zidu gdje počinje šetnica prema Maslinici, i druga snimak za uspomenu ispred stepenica na rivi.
Hvala gospodinu Sixtu na lijepim fotografijama iz dijela naše zajedničke povijesti!





petak, 16. lipnja 2017.

PREZIME NAČINOVIĆ, ILI KRATKA PRIČA O POMORCIMA

Tragajući za korijenima svog prezimena put me doveo i u župni ured Plomina, gdje sam našao podatak o mom prezimenjaku Michelu Miliuoiju, koji je 1664. godine oženio djevojku Stepcich. Pritom sam naišao i na Marca Naicinovicha, koji uze Luciju, kćerkom Zuanne Vosilich. U oba slučaja ti mladići zanimljivih prezimena imali su ovdje već malo dublje korijene, što ide u prilog da su njihovi očevi i noneti ovdje došli barem u 16. stoljeću. A možda i ranije.
Bit će da su se prvi Načinvići najprije naselili uz obalu i nastanili u Plominskom Zagorju, a potom se polako širili po Labinšćini - u Kožljak, Eržišće, Vinež, Kapelicu i drugdje. Upravo u seocetu Eržišće smješteno uz cestu koja preko Svete Nedelje vodi do Kršana, rubnom području cakavice i čakavice, poodavno, još za Jugoslavije upoznao sam se s Danilom Načinovićem, oficirom JNA i osoba koja se neobično zanimala za povijest našeg kraja. Od njega sam doznao da je Nedešćina zapravo naziv područja koje gravitira Svetoj Nedelji, kao Labin i Labinšćina. Od kuda mu takva znatiželja za mnoga društvena zbivanja i procese doznat ću kada sam u njegovom, sada zatvorenom i pustom domu u Eržišću, upoznao njegovo oca. Bio je neobično vješt stolar, pravi maestro, koji je imao rijetku privilegiju da se za to zvanje školuje u Krku. I tu je, kako mi je onda rekao upoznao pjesnika i narodnjaka Vladimir Nazora, čije je riječi i poruke upijao poput spužve. Pokazao mi je i neke sačuvane knjige iz tog vremena, kada je ovaj prostor bio dio Habsburgovog imperija.
Zbog čega spominjem upravo sada te inače zanimljive pojedinosti o našem kraju i ljudima? Razlog je jednostavan. Jučer mi je Anita Paliska, bez dvojbe najbolji poznavatelj gljiva, dala na uvid neke dokumente o povijesti njene obitelji. Anita je rodom iz Eržišća, Danilo Načinović joj je bio starnić, a njegov otac borba, iliti stric. Borba Bepo Perčić, koji im je obiteljski nadimak. Bio je to kraj pomoraca, jer drugog izbora za bijeg od siromaštva nije bilo. Poznato je da su ti pomorci dio, za ondašnje prilike, vrlo dobre zarade, uložili ne samo u gradnju obiteljskih kuća, već i kupnju zemljišta, kao zaloga materijalne sigurnosti. O njihovom pozivu, koji je mnogima otvorio vidike, svjedoče i pomorske knjižice, popularne matrikule.
Ti dokumenti govore o tim transakcijama Anitinog roda po očevoj strani, koji je također bio pomorac, kao i njegov otac i djed. Neki od njih su s druge polovice 19. stoljeća, a dio kupoprodajnih nastao je između dva rata. Ugovori su se potpisivali u Plominu, unutar čijih je granica bilo Eržišće, ili u Labinu. Na jednom od njih spominje se Gorenja Zatka (Goregna Zatca). Zanimljiv je i tok mijenjanja prezimena Načinović, pisanog latinskom grafijom, ali i odvjetnika i bilježnika, koji su ih potpisivali.











 

petak, 2. lipnja 2017.

BISKUP BOGETIĆ MEĐU PROGNANICIMA U RAPCU - IZ ARHIVE SLAVICE RUŽIĆ

Zahvaljujući dobroj volji našoj prvoj poslijeratnoj domaćoj fotografkinji Slavici Ružić i ustupljenim fotografijama iz njega arhiva prikazujemo vam isječak iz rabačkog života prognanika iz Slavonije tijekom Domovinskog rata 1991.-1995. godine. Tih se fotografija sjetila nakon što je pulski povjesničar Darko Dukovski tražio fotodokumentaciju za njegovu novu knjigu o životu izbjeglica i prognanika u Istri, pa se došlo i do nje. Oni su najviše boravili u hotelima današnje Maslinice te ondašnjim hotelima Istra i Fortuna, u kojima su najduže ostali. Tih godina turista gotovo i nije bilo, a našoj su obali i tada ostali najvjerniji turisti iz Češke i Slovačke.

Među šest odabranim fotografijama najzanimljiva je ona koja je u kadru uhvatila nedavno preminulog porečko-pulskog biskupa Antun Bogetića za njegova obilaska djece izbjeglica i prognanika smještenih u hotelu Mimosa.

U izbjeglištvu se umiralo i rađalo, a naša Slavica Ružić, radeći za onda popularnu Labinsku komunu, snimila je trenutak kada je labinski svećenik Vilim Grbac, tada također veoma omiljen među Labinjanima i to ne samo vjernicima, krsti rek rođenu Adrijanu? Gdje je danas ta djevojka?

Na trećoj je fotografiji ministar dr. Kostović snimljen u Fortuni za razgovora s privremenim stanovnicima tog hotela, koji su stalno tražili nove informacije o svom domu, rodbini, prijateljima, susjedima.

Snimljen je i trenutak sreće branitelja Perkovića, koji je za kratkog predaha došao obići svoju suprugu io dječicu u jednom od rabačkih hotela.

O čemu su raspravljale ove bakice "ubijajući" vrijeme ispred hotela Hedera s mislima na svoja polja, njive i nedostupne domove?

Vjerjatno su i one kasnije posjetile izložbu rukotvorina mladih Slavonki, koje su i na taj način svoje domaćine upoznavali sa svojim običajima i načinom života.

Ove fotografije su tek kap u moru bogate arhive Slavice Ružić stvarane tijekom njenog dugog druženja s fotoaparatom, u čijem je kadru ostalo mnogo, danas mahom zaboravljenih detalja o našim ljudima, našem Labinu i zavičaju. To je razlog više čuđenju zbog čega dosad nitko nije od nje pokušao otkupiti to bogatstvo ili barem zajedno s njom postaviti više zanimljivih izložbi o nama samima. Ili možda mi sami sebi nismo dovoljno zanimljivi?








 

nedjelja, 28. svibnja 2017.

KAMION NA "EKOLOŠKI" POGON

Danas je već teško zamisliti klasične kotlove na drvo, a kamo li kamione pokretani kao lokomotive na paru dobivene od loženja drvom! Ipak tako nešto se između dva rata kretalo putevima Labinšćine i Istre, o čemu mi je pričao moj pokojni otac Bepi, koji je svoja prva iskustva šofera na takvom kamionu, tada u vlasništvu u ono poznate labinske trgovačke obitelji Višković, zvane Šturla, rodom iz Svetog Lovreča.
Jedan od takvih kamiona je ispred vas, a dosta lošu fotokopiju izvorne fotografije ustupio mi je Toni Bastiani iz Presike. Fotografija je nastala 13. lipnja 1943 godine u podnožju Labina nedaleko od posjeda obitelji Mohorović Tonci, a na njenom gornjem rubu vidi se zgrada nekadašnje klaonice, macela te Stenice. Kamion je tada bio star desetak godina, koristio je pune gume, a izgleda da je kasnije ugrađen dio s ložionicom drva. U vrijeme prije rata fašistički je režim Italije bio izložen izolaciji od drugih europskih zemalja, pa je potražnja za vlastitim izvorima energije, osobito raškog ugljena, bila vrlo velika.
Na poleđini fotokopije piše da je za volanom neobičnog kamiona bio izvjesni Gigetto, dok je na blatobranu sjedio Scarpozich(Škarpoc), jedan od nadimaka prezimena Milevoj. Nije isključeno da je on bio ložač, zadužen za pokretanje motora kamiona!