četvrtak, 23. lipnja 2016.

TKO JE T. VLADISLOVICH - NAJPOZNATIJI KREATOR LABINSKIH RAZGLEDNICA NA PRIJELAZU IZ 19. U 20. STOLJEĆE?

T. Vladislovich, ponekad se potpisujući u zagradi i Tonella, bio je jedan od najpoznatijih, najaktivnijih i najzanimljivijih izdavača razglednica Labina na kraju 19. i početkom 20. stoljeća. U zbirci Labina je dvadesetak njegovih kartolina koji se po formatu, grafičkom uređenju i posebno odabiru motiva u svakom pogledu posebne, dokumentarne i neponovljive.

Posebno impresionira njego odabir tema, koje su po sebi posebna priča. Pomalo i tajanstvene. Posljednja od njih upravo mi je danas poštom stigla iz Austrije. Nije putovala, nema pečata, ni datuma slanja, ali to ne umanjuje njenu draž i neobičnost. Fotograf, a to je vjerojatno bio on, nalazio se na mjestu današnje zgrade Vodovoda. Lijevo se vidi zgrada današnje Turističke zajednice, još nešto gore dio zgrada obitelji Faraguna iz Rapca, a desno u sredini pažljivo će oko prepoznati vilu obitelji Franco(vich), zvana Battocio koja će uskoro biti hotel. Ona se vidi jer u to vrijeme, a bilo je to prije izgradnje kinodvorane, koja je ta obitelj izgradila sredinom tridesetih proteklog stoljeća.

U prvom je planu tajanstveni gospodin, iza čijih leđa "puca" krasan pogled na Labin.

Na isti način nastala je razglednica Labina s njegove istočne strane,gdje su danas ostaci crkvice svetog Mihovila, s koje nas opet gleda nepoznati čovjek. Možda je to upravo on ili neki drugi ugledni Labinjan.

Mnogo govori i razglednica u kojoj su seljaci iz okolice grada u narodnim nošnjama snimljeni kod crkvice Marije Magdalene uoči ulaska u gospodski Labin.

U svakom slučaju ostat će tajna kao što je zasad i meni tajna ne samo imena, već i cjelovite ličnosti. Samo znam da se dolaskom Italije ta obitelji primijenila prezime u Valdini te da je u njihovoj rodnoj kući kasnije živio aktualni labinski gradonačelnik s majkom. Jedan od njegovih potomaka imenom Massimo živi u Italiji, a slučajno sam u knjižari upoznao jednu drugu obitelji Valdini istih korijena. Oni ne žive u Italiji, već u nedalekom Bakru.

Nestali su iz Labina kao da nikada u njemu nisu živjeli, a o njima govore tek ove razglednice. I veza s njihovom obitelji u Italiji, od kojih ću vjerojatno dobiti više detalja tko se krije pod nazivom T. Vladislovich(Tonella), najpoznatijeg labinskog izdavača razglednica.





četvrtak, 9. lipnja 2016.

ŽETVA U RIPENDI, A NE DUBROVI!

Čim sam vidio ovu foto-razglednicu, uz koju se navodi da se radi o žetvi na Labinšćini, zaželio sam da se nađe u mojim rukama. Očekivao sam da će na njenoj poleđini naći barem neki detalj koji će me uputiti na mjesto i vrijeme žetve.

Ovo drugo sam brzo ustanovio - razglednica je iz Labina u Trst krenula 31. srpnja 1924. godine i istog dana na njoj je otisnut i pečat tršćanske pošto. Drugih podatak nije bilo.

Okrenuo sam opet njeno lice i nakon pažljivog promatranja motiva, posebno žeteoce, u jednom sam trenutku pomislio da se radi o poljima istočnije od ondašnjeg Čepićkog jezera, koji će biti isušeno osam godina kasnije. Otprilike na lokalitetu sučelice od sela Zatka. U pejsažu sam, u lijevom dijelu kartoline, primjetio obiteljsku katnicu, koju nisam mogao nigdje smjestiti.

Tražeći odgovor na moje dvojbe već nešto kasnije pomislih da nije to možda polje u sklopu posjeda i stancije Dubrova, gdje se danas prostire vinograd. Nije li ona kuća bolnica u Vinežu, pomislih nakon što sam, gotovo slučajno između žigova zamijetio velikim slovima otisnuto VINES?
Možda je ta žetva bilo na nekim drugom mjestu u neposrednom okruženju nekadašnjeg poznatog rudarskog mjesta? Možda.

U traženju odgovora na to pitanje bit će dobrodošlo svako mišljenje ili zapažanje vas čitatelja!

Sve napisano iznad ovoga, osim datuma slanja ove razglednice nije točno. Ili bolje rečeno, moja razmišljanja nisu pogodila metu - potvrdio je Sanel Memić, majstor fotografije, koji u svakom pogledu odlično poznaje Labinšćinu. Koristeći internet, ali i rad na terenu Sanel je, tragom ove fotografije, došao da spoznaje da je žetva obavljena kojih 200 metara od restorana Due fratteli u pravcu Ripende, odnosno na skretanju za selo Smolići. Premda se ogoljeli pejsaž u proteklih stotinjak godina mnogo promijenio, obrastavši u šumu, usporedbom fotografije s tim poljom on je došao do te spoznaje. U međuvremenu su izgrađene i nove kuće, a polje s ove snimke je u vlasništvu Denisa Putinje, koji je također potvrdio tvrdnje Sanela. Prema sjećanjima njegova oca žeteoci u ovom kraju bili su ljudi sa strane, najčešće grupe od 10 do 15 ljudi, koji su nakon jednog polja žetvu nastavili na drugom. Na fotografiji nije nitko od njegova roda.    

Hvala Sanelu na odličnom zapažanju i dragocjenim informacijama, koje sam od njega doznao, i kada je bilo spomena o uskotračnoj pruzi Šumber-Plomin Porat, odnosno o prvom i ubrzo potopljenom rudarskom oknu na lokalitetu Tupljak Polje.





srijeda, 1. lipnja 2016.

RABAC POČETKOM 20. STOLJEĆA U GRO PLANU I STOTINJAK GODINA KASNIJE

Među oko 350 starih i manje starih razglednica Rapca posebno mjesto zauzima ova dupla, koja na najbolji način prikazuje Rabac početkom 20. stoljeća. Jedrenjaci, ogrjevno drvo, uređena luka i kuće na rubu male i od bure zaštićene drage - samo su neki detalji te neobične kartoline. I najkraći prikaz života ondašnjih ljudi!

Premda se u Rapcu vrlo slabo osjeća duh prošlosti i tradicije, kao jednom od zaloga svog turističkog identitete i vjerodostojnosti, dosad me nitko u našem ljetovalištu nije pitao za ustupanje skenova iz zbirke radi uređenja svojevrsnog muzeja Rapca. Štoviše, u početku sam to sam nudio, ali  sam shvatio da bi od mog "nametanja" imao više štete nego koristi. Stoga, podijelite sa mnom radost uživanja u porukama prastarih kartolina Rapca!

Kako je meni šetnja Rapcom najljepša izvan turističčke sezone u njemu sam se našao i početkom prosinca 2018. godine zabavljajući se digitalnim fotoaparatom. U njegovom fokusu je ostalo podosta motiva Rapca, od kojih ću dio podijeliti s vama.

Od razglednice nepoznata autora s početka prethodnog stoljeća do danas proteklo je "samo" oko 120 godina!