subota, 23. travnja 2016.

DNEVNIK PIĆANSKOG ŽUPNIKA PIETRA RENSIJA OD 1927. DO 1948. GODINE

Guido Rumici je poznat i plodan talijanski povjesničar i publicist labinskih korijena, rođen u talijanskoj Gorici (Gorizia). Najviše piše o sudbini Talijana u Istri i Dalmaciji nakon Drugog svjetskog rata, kada se Istra našla unutar granica Jugoslavije. Među mnogobrojnim izbjeglicama i optantima bila je i njegova ugledna i dobrostojeća obitelj, prezivajući se do tridesetih godina Rumich. Živjeli su u dijelu Labina, koji je sredinom šezdesetih proteklog stoljeća stradao zbog nekontroliranog kopanja ugljena ispod njegovih temelja. U godinama uoči rata izgradili su stambeno-poslovnu zgradu na usponu za stari grad, tih do ulaza u sadašnji pasaž.
Jedna od knjiga ovog autora s istarskom tematikom u ratu i poraću je naslov Grad vihora - Pedena 1943./1948. (Un pause nella bufera: Pedena 1943/1948.) temeljena najvećim dijelom na dnevniku Pietra Rensia, koji je bio pićanski župnik od 1927. do 1948. godine te njegova brata i nećaka Alda, uz kojega je vezan i rad na prvom traktoru na poljima posljednjeg labinskog feudalca - obitelji Lazzarini-Battiala. Autor ne skriva svoje nezadovoljstvo gubitkom rodne Istre njegovih roditelja, ne prikazujući pritom nimalo simpatije za partizane, te zamarajući se odveć životom istarskih Slavena i razlozima njihova okretanja antifašističkom pokretu. Tim slijedom oslobođenje Labina 28. travnja 1945. godine doživljava kao okupaciju tog grada i cijele Istre. Bez obzira na takav kut gledanja na taj dio naše (ili možda baš zato) nedavne povijesti knjiga Guida Rumicia otvara zanimljiv prozor u ta vremena.
U njoj se piše o prvim danima nakon kapitulacije Mussolinijeve Italije kada i župnik Pietro Rensi biva od partizana zatočen u Pazinu, odakle ga uskoro oslobađaju njemački vojnici. Ti će isti vojnici nešto kasnije zaprijetiti Rensiju strijeljanjem, ali će mu život spasiti jedan njemački oficir. U rujanskom napadu partizana na Pićan tih je dana nevino stradalo nekoliko Pićanaca - prisjeća se P. Rensi.
Taj će župnik koji je četvrt stoljeća živio u nekadašnjem biskupskom gradiću, nešto kasnije spasiti život jednom Pićancu, biti svjedok napada partizana na vojarnu u Pićnu 11. lipnja 1944. godine, represije njemačkog okupatora u okolnim selima. Svjedočit će i pobjedi partizana, nastanku nove države, drugačijem odnosu prema crkvi i vjeri, te odlasku u Italiju mnogih stanovnika Pićna. Autor procjenjuje da je drevni gradić napustilo oko 85 posto stanovnika, mahom Talijana ili talijaniziranog okolnog stanovništva. Među njima će biti i župnik Pietro Rensi, koji se s mnogo teškoća 1948. godine uspio vratiti u svoj rodni Trendo. U opustjelo mjesto napuštenih i devastiranih kuća vratiti će se 1963. godine, četiri godine prije svoje smrti.
U svakom slučaju zanimljiv kamenčić u šarenom mozaiku življenja Pićna u promatranom razdoblju ilustriran i s nekoliko zanimljivih fotografija.







1 komentar: