nedjelja, 3. travnja 2016.

FOTOBILJEŠKA O SOPOTU, ALI NE ONOM ZAGREBAČKOM

O prekrasnom vodopadu Sopotu u podnožju Pićna čuo sam poodavno, ali sam uvijek odlagao njegov obilazak, uz uobičajeno opravdanje da zato ima vremena i da nam je to ionako pred nosom. Jučer je tome konačno došao kraj i nešto oko podneva parkirao sam auto pred ulazom u Gračišće ispred velikog panoa Pješačke staze svetog Šimuna. Na parkiralištu je bio tek jedan automobil da bih kojih trenutak kasnije zamijetio pokraj njega mog nećaka Deana sa suprugom Violetom i sinčićem Ivanom. I oni su, ne čekajući dugo kao ja, krenuli prema Soptu, ali su brzo shvatili da je to za njih predug i prenaporan put. Od mještana su dobili sugestiju da se automobilom upute prema selu Floričići i onda im do cilja preostaje svega nekoliko stotina metara.
Rastali smo se uz moje užurbano i malo uzbuđeno hitanje prema odredištu zvanom Sopotom, kako se zove i jedno zagrebačko naselje. Staza uz sjeverozapadne zidine gradića vrlo je široka i nakon svega nekoliko stotina metara ugodnog spuštanja predamnom su ostaci crkvice svetog Šimuna, koja je navodno podignuta u 15. stoljeću, a obnovljena 1902. godine.
Iza mojih je leđa sve udaljenije Gračišće, a ispred mene se sve jasnije nazire zvonik nekadašnje pićanske katedrale, a još dublje polja oko Potpićna, koju nadvisuje visok dimnjak tvornice Roockwool.
Držeći se malih putokaza zaobilazim crkvicu s desne strane i kročim uskim puteljkom koji se začas spaja s koritima potočića, koji su za kišnih dana zasigurno neprohodni. Slijedi korak za korakom, od radosti gotovo i poskakujem, kada u jednom trenutku najprije začujem ljudski glas, a koji tren kasnije i buku motora. Tren kasnije nailazim na dobro zakrabuljenog vozača na blatnjavom motoru. Kako znam da za proljetnih dana mladi Nijemci i Austrijanci rado dolaze u Istri da bi snagu svojih motora i svoje umijeće njihova upravljanja ispropali našim poljskim stazama, nepoznatom se mladiću obraćam na hrvatskom a ubrzo i njemačkom jeziku. Odgovara mi s osmijehom na hrvatskom, i prije nego mi je ista počeo objašnjavati primjetio sam na njegovom motoru prezime Šćira. Tada mi reče da čega svoja tri prijatelja iz Njemačke uz zamolbu da se malom sklonim uz rub korita dok ne prođu. I za čas zadivljeno, ali i malo sa strahom promatram kako se vješto propinju svojim benzinskim vrancima više nego teškom stazom. Pozdravljamo se uz informaciju da do Sopota i nije tako daleko.
Nastavljam put kretanjem stazom, koja je najmanje pješačka, traži mnogo pažnje i umijeća, uz često skakanje s jednu na drugu stranu korita ili hodanjem sredinom.
Uz takvo skakutanje te stalno traženje markera na stablima, orijentirajući se nerijetko i na tragove guma motora pogled mi se konačno zaustavi na krovovima prvih kuća, dok je zvonik povisokog Gračišća sve udaljeniji od mene. U podnožju sam brdu. Ulazim u selo Žlepčari od svega nekoliko kuća, ali ne susrećem ljude. Tek jedan parkiran automobil daje naslutiti da ovdje ipak netko živi. U neka druga vremena u tom je selu život trebao biti mnogo dinamičniji, budući da su se seljani bavili mlinarenjem, na što upozorava i potok s bistrom vodom te most preko kojeg uskorom prelazim u dolinu.
Hodam seoskim putem pitome doline, ali sve više sumnjma da sam pogriješio, premda sam poslušno pratio markere. Zbunjuje me upravo ta dolina, u koju ne mogu ssmjestiti vodopad, ali i huh vode koji me pratio dok sam se spuštao, a javlja se s desne strane doline. Ipak, hodam očekujući da ću morati uskoro naići na ljude. Ako ne izletnike poput mene, barem na ovdašnje mještane. Kako uskoro u daljni čujem zvuk traktora optimizam mi raste. Za koji trenutak primjećujem vrijedne ljude na polju. Ubrzanim korakom dolazim do njih, kada mi on, očekujući moje pitanje, viče da samo nastavim putem kojim idem. Uz dodatak da sam ušao u selo Runki.
I zaista nakon minuta-dva ispred začujem meni već poznato "šaputanje" potoka, zatim prekrasan most dosad meni neviđen u Istri. I iza njega prekrasan vodopad, kao iznikao od nikud! A ispred njega moj tek pristigli nećak s razigranim sinom!
Zadivljen viđenim, spuštajući se konopcima do samog vodopada s druge strane mosta, nakon kraćeg predaha odbijam ponudu nećaka da se automobilom vratim u blizu tri kilometra udaljeno Gračišće, već sa istim putem pune energije vraćam odakle se sam došao.
Nakon gotovo tri sata u pustom Gračišću ispred popularne gostionice rashlađujem se pivom, povremeno hvatam fotoaparat i sređujem prve slike viđenog. Tek mali dio toga dijelim rado s vama!






















































Nema komentara:

Objavi komentar