subota, 23. travnja 2016.

DNEVNIK PIĆANSKOG ŽUPNIKA PIETRA RENSIJA OD 1927. DO 1948. GODINE

Guido Rumici je poznat i plodan talijanski povjesničar i publicist labinskih korijena, rođen u talijanskoj Gorici (Gorizia). Najviše piše o sudbini Talijana u Istri i Dalmaciji nakon Drugog svjetskog rata, kada se Istra našla unutar granica Jugoslavije. Među mnogobrojnim izbjeglicama i optantima bila je i njegova ugledna i dobrostojeća obitelj, prezivajući se do tridesetih godina Rumich. Živjeli su u dijelu Labina, koji je sredinom šezdesetih proteklog stoljeća stradao zbog nekontroliranog kopanja ugljena ispod njegovih temelja. U godinama uoči rata izgradili su stambeno-poslovnu zgradu na usponu za stari grad, tih do ulaza u sadašnji pasaž.
Jedna od knjiga ovog autora s istarskom tematikom u ratu i poraću je naslov Grad vihora - Pedena 1943./1948. (Un pause nella bufera: Pedena 1943/1948.) temeljena najvećim dijelom na dnevniku Pietra Rensia, koji je bio pićanski župnik od 1927. do 1948. godine te njegova brata i nećaka Alda, uz kojega je vezan i rad na prvom traktoru na poljima posljednjeg labinskog feudalca - obitelji Lazzarini-Battiala. Autor ne skriva svoje nezadovoljstvo gubitkom rodne Istre njegovih roditelja, ne prikazujući pritom nimalo simpatije za partizane, te zamarajući se odveć životom istarskih Slavena i razlozima njihova okretanja antifašističkom pokretu. Tim slijedom oslobođenje Labina 28. travnja 1945. godine doživljava kao okupaciju tog grada i cijele Istre. Bez obzira na takav kut gledanja na taj dio naše (ili možda baš zato) nedavne povijesti knjiga Guida Rumicia otvara zanimljiv prozor u ta vremena.
U njoj se piše o prvim danima nakon kapitulacije Mussolinijeve Italije kada i župnik Pietro Rensi biva od partizana zatočen u Pazinu, odakle ga uskoro oslobađaju njemački vojnici. Ti će isti vojnici nešto kasnije zaprijetiti Rensiju strijeljanjem, ali će mu život spasiti jedan njemački oficir. U rujanskom napadu partizana na Pićan tih je dana nevino stradalo nekoliko Pićanaca - prisjeća se P. Rensi.
Taj će župnik koji je četvrt stoljeća živio u nekadašnjem biskupskom gradiću, nešto kasnije spasiti život jednom Pićancu, biti svjedok napada partizana na vojarnu u Pićnu 11. lipnja 1944. godine, represije njemačkog okupatora u okolnim selima. Svjedočit će i pobjedi partizana, nastanku nove države, drugačijem odnosu prema crkvi i vjeri, te odlasku u Italiju mnogih stanovnika Pićna. Autor procjenjuje da je drevni gradić napustilo oko 85 posto stanovnika, mahom Talijana ili talijaniziranog okolnog stanovništva. Među njima će biti i župnik Pietro Rensi, koji se s mnogo teškoća 1948. godine uspio vratiti u svoj rodni Trendo. U opustjelo mjesto napuštenih i devastiranih kuća vratiti će se 1963. godine, četiri godine prije svoje smrti.
U svakom slučaju zanimljiv kamenčić u šarenom mozaiku življenja Pićna u promatranom razdoblju ilustriran i s nekoliko zanimljivih fotografija.







utorak, 19. travnja 2016.

RUDY F. RUNKO - USPJEŠAN AMERIKANAC KRŠANSKIH KORIJENA

Listajući Narodni kalendar 1947. koji je potkraj 1946. godine izdao Narodni glasnik iz Pittsburgha, pažnju mi je privuklo više detalja. Koncipiran je po matrici našeg Kalendara Franina i Jurina, koji ima duboke korijene u očuvanju identiteta istarskih Hrvata. Više od toga iznenadio me sadržaj te knjige američkih iseljenika s oko 450 stranica i mnogo zanimljivih fotografija. Naime, kao da su ga pisali, ili barem naručili u Agitpropu KP Jugoslavije koja je iz rata izašla kao pobjednik i saveznik - Amerikanaca. Svi su tekstovi posvećeni prvim danima mira i slobode u Titovoj Jugoslaviji. Posebno se slavi ne samo Maršal Tito (Druže Tito, ej lane moje, Pjesma narodnoj vladi, itd.) , već i Sovjetski Savez i njegova uloga u tadašnjem svijetu. Ima i dosta članaka o Istr, ilustriranih zanimljivim fotografijama iz Pule, Rovinjskog Sela, Čepićkog polja i drugih mjesta Pregršt je tekstova o zlodjelima nacizma, ali ne štedi se ni britanska reakcija! Kao da je tiskan usred Beograda ili Zagreba, koji je prikazan u lijepom svijetlu!
Kao ni Franina i Jurina ni Narodni kalendar obiluje reklamnim porukama, koje su u pravilu protkane euforičnim pozdravima naših iseljenika staroj domovini, komunizmu, pravdi i novim nadama u radničkoj zemlji. Vrijeme je to vraćanja dijela iseljenika u novu Jugoslaviju, gdje su očekivali raj, ali su većina od njih doživjeli - pakao. Među nekoliko stotina poruka iseljeničkih klubova iz gotovo cijele Amerike, bilo je i nekoliko plaćenih oglasa istarskih iseljenika iz New Yorka. Prevladavali su Labinjani, pa nailazim na prezimena Licul, Kos, Gergorić, Tenčić; Ružić, Brnjac, Šumberac,Škopac, Griaparić, Dobrić, Toić i druga. Uključujući i prezime Runko. Kada sam nekoliko dana kasnije susreo kršanskog načelnika Valdija Runka, rekao sam da sam sreo pet iseljenika s njegovim prezimenom. Nisu ti možda rod - rekoh mu onako reda radi, na što mi on uzvrati da najvjerojatnije je to njegov rod. Kada sam mu pokazao knjigu odmah je rekao da su to njegovi rođaci. Otac Franjo je početkom tridesetih u doba Italije iz sela Runki emigriao u Ameriku, gdje se ubrzo oženio za tamošnju Amerikanku. Godine 1938. dobili su sina Rudiya, također u Narodnom kalendaru, glavni lik u ovoj priči. Njgov američki je san tekao ovako - kao mladi financijski stručnjak Rudy F Runko postaje, našim riječima rečeno, ministar za proračun države New York. Novi iskorak dolazi 1999. godine kada u sklopu projekta USAID 1999. godine odlazi u Sarajevo radi reforme financijskog sustava. Nekoliko godina kasnije zavrsava u Uzbekistanu.
U rodnom kraju svog oca nije bio davno, drugih pojedinosti o nasem Runku zasad nemam.









četvrtak, 14. travnja 2016.

LIJEP POGLED NA RABAC ILI?

Pred vama su tri razglednica Rapca nastale u rasponu od kojih pola stoljeća. One su nastale radi turista i drugih putujućih znatiželjnika, koji su se razglednicima javljali iz svog odredišta. U svakom slučaju bilo je to sažeto vizualno predstavljanje tih mjesta s odgovarajućom porukom.
Na prve dvije kartoline dominira mir malenog ribarskog mjesta, u kojem vrijeme kao da je stalo. U kojem se nikome ne žuri, već ima dovoljno vremena za opuštanje, čavrljanje i odmak od svakodnevice i življenja na relaciji posao-dom. Dom-posao.
Na što vas asocira treća razglednica nastala prije nekoliko godina? Divite li se lijepoj panorami Rapca s vizorom drevnog grada i novog Labina? Ili vam se pogled zalijepio na razigranim polutkama ponuđenih djevojaka? Vjerujete li, da ste kojim slučajem turist da vas u ljupkom Rapcu (d)očekuju ovakve ljupke lutke? Možda ste i dalje bez teksta, ili vam se čini da se netko samo našalio svojom "kreativnošću"? Možda dođete k sebi nakon osmijeha ove plavuše s kartoline našeg ponosa?








KATASTROFALNA POPLAVA U RAŠKOJ DOLINI 1993.

Poplave u Raškoj dolini nisu rijetkost. Posljednja je bila prije nepunih osam godina, kada je poplavila i zgrada RKUD Rudar. Velika se poplava dogodila 1964. godine, kada je, uz ogromne materijalne štete i poplavljena polja, izgubljen i  jedan ljudski život.
Raška je dolina plivala i dvadesetak godina kasnije - u proljeće 1993. godine. Tada je pod vodom, od Čepića do ušća rijeke Raše bilo oko dvije tisuće hektara, uništeno je oko 90 kilometara seoskih puteva, zagađeni su vodovodi, evakuirano je pedesetak ljudi.
O tome je u ožujku te godine izvještavala Labinska komuna, nezavisne i zavičajne novine, iz kojeg glasila prenosimo više zanimljivih fotografija.







petak, 8. travnja 2016.

LABIN IZ ZRAKA - SA ZAPADNE STRANE

Pogled s Fortice na novi dio Labina i njegovo neposredno okruženje za ljubitelje fotografije, ali i samo za opuštene promatrače, više je nego atraktivan. I poučan, budući da se sa te točke vrlo zorno nazire razina, ali i kvaliteta, urbanizacije tog područja u posljednjih pola stoljeća. Kako je Fortica na nadmorskoj visini od oko 315 metara, dobiva se dojam da se nekadašnji Podlabin snima iz zraka.

Želi li se pak snimiti Labin s druge, zapadne strane, nema druge nego podići se u zrak zrakoplovom i - škljocati. To je prije dvadesetak godina učinio moj pokojni prijatelj Edi Strenja, vrsni fotoreporter iz Pule, plod čega je i ova neobična fotografija, jedan od 12 motiva na suvenir-harmonici, koju je tada izdala knjižara Libreti&Rikordi. Njena neobičnost je i prostorna korelacija između drevnog grada i novog dijela Labina kao i kut snimanja.

Već iz zraka se vidi da u tom vremenskom odmaku Labin nije doživio neke veće promjene, a druge razlike ili novine potražite sami.


 
 

nedjelja, 3. travnja 2016.

FOTOBILJEŠKA O SOPOTU, ALI NE ONOM ZAGREBAČKOM

O prekrasnom vodopadu Sopotu u podnožju Pićna čuo sam poodavno, ali sam uvijek odlagao njegov obilazak, uz uobičajeno opravdanje da zato ima vremena i da nam je to ionako pred nosom. Jučer je tome konačno došao kraj i nešto oko podneva parkirao sam auto pred ulazom u Gračišće ispred velikog panoa Pješačke staze svetog Šimuna. Na parkiralištu je bio tek jedan automobil da bih kojih trenutak kasnije zamijetio pokraj njega mog nećaka Deana sa suprugom Violetom i sinčićem Ivanom. I oni su, ne čekajući dugo kao ja, krenuli prema Soptu, ali su brzo shvatili da je to za njih predug i prenaporan put. Od mještana su dobili sugestiju da se automobilom upute prema selu Floričići i onda im do cilja preostaje svega nekoliko stotina metara.
Rastali smo se uz moje užurbano i malo uzbuđeno hitanje prema odredištu zvanom Sopotom, kako se zove i jedno zagrebačko naselje. Staza uz sjeverozapadne zidine gradića vrlo je široka i nakon svega nekoliko stotina metara ugodnog spuštanja predamnom su ostaci crkvice svetog Šimuna, koja je navodno podignuta u 15. stoljeću, a obnovljena 1902. godine.
Iza mojih je leđa sve udaljenije Gračišće, a ispred mene se sve jasnije nazire zvonik nekadašnje pićanske katedrale, a još dublje polja oko Potpićna, koju nadvisuje visok dimnjak tvornice Roockwool.
Držeći se malih putokaza zaobilazim crkvicu s desne strane i kročim uskim puteljkom koji se začas spaja s koritima potočića, koji su za kišnih dana zasigurno neprohodni. Slijedi korak za korakom, od radosti gotovo i poskakujem, kada u jednom trenutku najprije začujem ljudski glas, a koji tren kasnije i buku motora. Tren kasnije nailazim na dobro zakrabuljenog vozača na blatnjavom motoru. Kako znam da za proljetnih dana mladi Nijemci i Austrijanci rado dolaze u Istri da bi snagu svojih motora i svoje umijeće njihova upravljanja ispropali našim poljskim stazama, nepoznatom se mladiću obraćam na hrvatskom a ubrzo i njemačkom jeziku. Odgovara mi s osmijehom na hrvatskom, i prije nego mi je ista počeo objašnjavati primjetio sam na njegovom motoru prezime Šćira. Tada mi reče da čega svoja tri prijatelja iz Njemačke uz zamolbu da se malom sklonim uz rub korita dok ne prođu. I za čas zadivljeno, ali i malo sa strahom promatram kako se vješto propinju svojim benzinskim vrancima više nego teškom stazom. Pozdravljamo se uz informaciju da do Sopota i nije tako daleko.
Nastavljam put kretanjem stazom, koja je najmanje pješačka, traži mnogo pažnje i umijeća, uz često skakanje s jednu na drugu stranu korita ili hodanjem sredinom.
Uz takvo skakutanje te stalno traženje markera na stablima, orijentirajući se nerijetko i na tragove guma motora pogled mi se konačno zaustavi na krovovima prvih kuća, dok je zvonik povisokog Gračišća sve udaljeniji od mene. U podnožju sam brdu. Ulazim u selo Žlepčari od svega nekoliko kuća, ali ne susrećem ljude. Tek jedan parkiran automobil daje naslutiti da ovdje ipak netko živi. U neka druga vremena u tom je selu život trebao biti mnogo dinamičniji, budući da su se seljani bavili mlinarenjem, na što upozorava i potok s bistrom vodom te most preko kojeg uskorom prelazim u dolinu.
Hodam seoskim putem pitome doline, ali sve više sumnjma da sam pogriješio, premda sam poslušno pratio markere. Zbunjuje me upravo ta dolina, u koju ne mogu ssmjestiti vodopad, ali i huh vode koji me pratio dok sam se spuštao, a javlja se s desne strane doline. Ipak, hodam očekujući da ću morati uskoro naići na ljude. Ako ne izletnike poput mene, barem na ovdašnje mještane. Kako uskoro u daljni čujem zvuk traktora optimizam mi raste. Za koji trenutak primjećujem vrijedne ljude na polju. Ubrzanim korakom dolazim do njih, kada mi on, očekujući moje pitanje, viče da samo nastavim putem kojim idem. Uz dodatak da sam ušao u selo Runki.
I zaista nakon minuta-dva ispred začujem meni već poznato "šaputanje" potoka, zatim prekrasan most dosad meni neviđen u Istri. I iza njega prekrasan vodopad, kao iznikao od nikud! A ispred njega moj tek pristigli nećak s razigranim sinom!
Zadivljen viđenim, spuštajući se konopcima do samog vodopada s druge strane mosta, nakon kraćeg predaha odbijam ponudu nećaka da se automobilom vratim u blizu tri kilometra udaljeno Gračišće, već sa istim putem pune energije vraćam odakle se sam došao.
Nakon gotovo tri sata u pustom Gračišću ispred popularne gostionice rashlađujem se pivom, povremeno hvatam fotoaparat i sređujem prve slike viđenog. Tek mali dio toga dijelim rado s vama!