srijeda, 30. rujna 2015.

LABIN - POGLED S RUDARSKOG ŠOHTA

Usnio sam lijep san u kojem sam dosanjao lijepo uređen Pjacal s rudarskim tornjem, popularnim "šohtom", nekada središnjim mjestom rudarenja u Podlabinu. Mjesto s kojeg je sedam dana u tjednu više tisuća rudara silazilo u rudnik, na svoje radno mjesto nekoliko stotina metara ispod zemljine površine. U tom sam snu pio pivce u pivnici otvorenoj u prostoriji u kojoj je nekada ogroman SIEMENSOV eletro motor, proizveden posebno za ovaj rudnik, sačuvan do najmanjeg detalja. Izgledao mi je kao da će svakog trenutka iz utrobe zemlje povući ogromno dizalo za rudare. Dizalo s kojim sam prije otprilike tridesetak godina sišao među rudare s magnetofonom na ramenu. U tom snu  izloženi su mnogobrojni strojevi i oprema koja se nalazila na otkopima, uz legende ne hrvatskom, njemačkom, talijanskom i engleskom jeziku. Pivo znamenita naziva "Kovarska pot" donijela mi je  mlada i šarmantna konobarica gazelska hoda odjevena u moderno kreirani "dres" inspiriran tradicionalnom svečanom odorom rudara. Na zidu kraj mog stola pritiskom na gumb primiče mi se tv ekran na kojem su se vrtjeli kratke, mozaične slike iz života rudara, uz objašnjenje na jeziku, kojega se odabire pritiskom na drugi gumb.
Odlično uređen rudarski lift svakog sata spušta se do Podzemnog grada, radi kojeg svakodnevno i tijekom zimskih mjeseci dolazi na tisuće turista. Zbog toga je većina rabačkih hotela otvoreno, a zabavni noćni život zadivljuje svojom maštovitošću i raznovrsnošću. U trenutku kada sam ulazio u kavez lifta, panično se prepadoh dubine labinskog podzemlja. Dovoljno da se probudih. I odmah osjetih sreću što sam u krevetu i na čvrstom tlu, a ne na putu u središte zemlje. Dovoljno da se nekoliko sati kasnije s fotoaparatom uputim prema našem starom,zarđalom šohtu, za kojeg moj siromašan grad nema kojih stotinjak kilograma temeljne boje za njegovo bojanje. O čemu se priča najmanje dvadesetak godina.
Zadnji put kada sam sam se uspinjao prema vrhu tornja, nijemog svjedoka rudarenja u Labinu, nije bilo nikakve zapreke i barijere. Ovog me puta na stepeništu dočekaše zatvorena željezna vrata i znak zabrane prolaza. Nisam se, ipak zbunio, već sam se uputio prema stepeništu, koja su od nekadašnje lamparne vodila do šohta i Pjacala. I nisam se zabunio. Za čas sam se počeo uspinjati uskim stepenicama s foto-aparatom u rukama prepustivši se lijepom pogledu na svoj grad i bezbrižnom fotografiranju.




























utorak, 29. rujna 2015.

TITO U PLOMINU 1971. GODINE


Za povijest Hrvatske i pokojne Jugoslavije posebno je važna 1971. godina, kada se u Hrvatskoj događa maspok, poznatiji kao Hrvatsko proljeće. Bio je to zahtjev za više samostalnosti Hrvatske unutar Jugoslavije, kada su studentima i drugim prosvjednicima podršku dali i čelnici SK SKH, među kojima su najpoznatiji bili Pero Pirker, Mika Tripalo i Savka Dapčević-Kučar.
Njih će uskoro smijeniti Tito, ali će se novim Ustavom donijetim tri godine kasnije Jugoslavija preobraziti u vrlo labavu federaciju.

Te je godine i za Labinjane bila posebna. Hotelima Mimosa, Hedera i Narciz nastavlja se uspješni hod ovdašnjeg turizma. Istodobno, te je godine Prvog svibnja u redovnu proizvodnju puštena TE Plomin 1, koja je svečanost dodatno proslavljena i obilježavanjem pola stoljeća Labinske republike.
Događaj je to kojem se odazvao i jugoslavenski doživotni predsjednik Josip Broz Tito, koji je prije toga održao veliki narodni zbor na mjestu današnjeg autobusnog kolodvora.
Bilo je to vrijeme već spomenutih zbivanja u Zagrebu, koje su temeljito prodrmale Jugoslavije, što se osjetilo i riječima Tita na spomenutom skupu. Tada je u njegovom društvu bila i Savka Dapčević-Kučar, s kojom maršal tada nije bio odveć prisan. Priča se da Tito nervozu nije mogao prikriti, a navodno su mu čarape bile različitih boja.

Nekoliko mjeseci kasnije Tito će Savku odbaciti kao staru čarapu. Na ovoj vrijednoj razglednici, koju nam je odstupila labinska sutkinja Zvjezdana Štemberga-Verbanac, kćerka Antona Štemberge, ondašnjoj popularnog labinskog gradonačelnika, odnosno predsjednika Općine Labin, snimljeno je puštanje u rad plominske termoelektrane. Vrijeme je bilo kišovito, a odmah do Tita bio je Toni Štemberga, popularni Cinjenica. Lijevo od njega je bio Jakov Blažević, jedan od najpoznatijih političara Hrvatske u to doba, poznat i kao javni tužitelj na suđenju Stepincu.

Koliko mi je poznato odmah do supruge Tita Jovanke sjedio je njihov domaćin - direktor Kvarnerskih elektrana u čijem je sastavu tada TE Plomin. u njegovom društvu je i Savka Dapčević-Kučar, čiji povratak na političku scenu u samostalnoj Hrvatskoj nije bio odveć uspješan.


KATALOG IZLOŽBE KARIKATURA MARIJA VIŠKOVIĆA VIŠKA IZ GODINE 1986.

Mario Višković iz Trgeta, Labinjon rodom iz Ripende, jedan je od najpoznatijih karikaturista bivše zajedničke države Jugoslavije osamdesetih godina proteklog stoljeća. Iza skromnog strojarskog tehničara iz nekada vrlo uspješne tvornice Prvomajske iz Krapna više je od pet tisuća karikatura - od lokalnih poznatih ličnosti do najpoznatijih jugoslavenskih sportaša, glumaca i političara.

Dio tih karikatura objavljen je na njegovoj prvoj i jedinoj izložbi, koja je trajala u proljeće 1986. godine bila otvorene u labinskome muzeju.

O njoj svjedoči i katalog radova Viška, kojega je meni, ali i svim posjetiteljima ovog bloga darovala obitelj Verbanac , Bepi i Alda, koji više od pola stoljeća žive u New Yorku, ali su dušom i srcem uvijek u svom starom kraju.

Zahvaljujući njima podastirem vam cijeli katalog te izložbe s nadom da će se njena repriza, s novim radovima našeg majstora, opet održati u njegovom rodnom gradu. To je najmanje što zaslužuje!












ponedjeljak, 28. rujna 2015.

O RAŠKIM UDARNICIMA - UDARNIČKI U NOVOJ KNJIZI MLADOG PULSKOG ANTROPOLOGA

Odmah nakon II. svjetskog rata zbog ugljena Raša je bila hit u Titovoj Jugoslaviji. Novoj komunističkoj zemlji koja se tih dana zaklinjala prvoj radničkoj zemlji Sovjetskom Savezu i velikom Staljinu. U zemlji u kojoj se slijepo slušalo sve što je dolazilo iz zemlje sovjeta, u kojoj se isto tako vjerno kopiralo sve što se tamo događalo. Njihov proizvod udarnički rad s novim medijskim zvijezdama udarnicima, vrlo su brzo, uz "dobrovoljni" rad, postali jedan od temeljnih pokretača proizvodnje ugljena u Istarskim ugljenokopima. Glavne alternacije sovjetskom super udarniku Stahanovu i jugoslavenskom Aliji Sirotanoviću, postali su naši junaci Anton Bičić i Anton Griparić. Njihove stalno prebačene norme donijele su im medijsku slavu, o njima piše ondašnji Ilustrirani Vjesnik iz Zagreba, snima se dokumentarni film, prima ih Tito, slave se na prvomajskim paradama, mnogobrojnim lokalnim manifestacijama posvećenima, radu, komunizmu i domovini. Možda iz današnjeg kuta to ponekad izgleda i groteskno, ali to je bila ondašnja stvarnost, život, nada u koju su mnogi iskreno vjerovali. U svakom slučaju jedno intrigantno razdoblje, dio novije povijesti Labinšćine, o kojem se sve manje zna, koje sve više pada u zaborav. Ako je uloga muzeja da svojim djelovanjem informiraju i educiraju nove naraštaje o povijesti određene sredine, onda te institucije u Labinu još se nisu uhvatile tog posla. Barem zasad, unatoč stalnom zaklinjanju ovdašnjih političara u u rudarsku baštinu svog zavičaja. Koja su to češća i žešća što je bliže nekadašnji Dan rudara, u svoje vrijeme obilježavan u slavu Labinske republike.
I dok su priče o podzemnom gradu, rudarskom muzeju ili sanaciji rudarskog tornja, popularnog "šohta" na Pjacalu, godinama samo priče i puste želje, da se može drugačije na istu temu nedavno je potvrdio mladi i osebujni pulski znanstvenik i sveučilišni profesor Andrea Matošević. Nakon što je prije nekoliko godina napisao zahvale vrijednu knjigu Pod zemljom - antropologija rudarenja na Labinštini u XX. stoljeću, nedavno je objavljen i rezultat njegova udarnička rada pod naslovom Socijalizam s udarničkim licem - Etnografija radnog pregalaštva.
Dok je prva knjiga u cijelosti posvećena labinskim rudarima, promatrana iz malo drugačijeg, antropološkog kuta, najnoviji naslov Matoševića tragom udarničkog znoja vrlo precizno secira tadašnje raške godine. I udarničke junake, vrlo uspješno, služeći se i iskustvima Sovjetskog Saveza i Jugoslavije, ponire u smisao i izvore stvaranja natjecateljskog duha na otkopima. Dva raška Antona samo su vrh tog udarničke piramide, od koje su odavno ostale samo razvaline.
Nemirni istraživački duh mladog Puljanina bacio je snažan snop svijetla na te dane spriječivši ne samo da ta zbivanja još više utonu u kolektivni zaborav, već je uspio objasniti, na dosad manje uobičajen način, ideološki motor njihova postojanja.
Možda će i nova njegova knjiga potaknuti i Labinjane da se manje priča više čini u svekolikom istraživanju tog teškog, ali i neobično zanimljivog i vrijednog razdoblja. Sjećanja na rudarenje koje je u protekla četiri stoljeća presudno utjecao na povijest i sadašnjost ovog dijela Istre. Rudarenja koje je s ovih prostora zauvijek nestalo potkraj 199. godine zatvaranjem rudnika u Tupljaku.