petak, 15. svibnja 2015.

TOMASO LUCIANI - APOSTOL JADRANSKOG IRIDENTIZMA

Pod tim je naslovom dvadesetih godina proteklog stoljeća u jednom talijanskom časopisu objavljen članak o životu i djelu Tomasa Lucianija, poznatog labinskog političara, gradonačelnika, publicista, arheologa, i prije svega, borca za sjedinjenje Istre s Italijom. Rođen je 1818. godine u uglednoj i staroj labinskoj obitelji intelektualaca, a u dobi od 42. godine napušta rodni grad, onda u granicama Austrije, i u Italiji postaje jedan od najvećih i najpoznatijih iridentist. Dok je kao gradonačelnik djelovao u Labinu zaslužan je za spajanje Labina s Rapcom, čime nova luka oduzima značaj Prtlogu, a sve više ugrožava i lučki promet obližnjeg Plomina. Svom je gradu ostavio i kazalište, koje je uređeno u nekadašnjem fontiku, čime je trasirao uspješan i bogat kulturni život svog zavičaja.
Emigriranjem u Italiju posvećuje se i publicističkom radu, prije svega okrećući se povijesti Istre i Labina. Plod toga je, između ostalog, studija o Matiju Vlačiću Iliriku, ali i tekst Albona, studi storico-etnografici, kojega je prije tri godine u talijanskom izvorniku, ali i hrvatskom jeziku, objavio labinski nakladnik Mathias Flacius. Bio je to prvi, i dosad jedini tekst Tomasa Lucianija objavljen kod nas, u kojem se daje na uvid bit njegove političke ideje. Ujedno, ta je studija i temeljit i slojevit prikaz stanja i prilika u Labinu i na Labinšćini u njegovo vrijeme.

Ukupnim svojim djelovanjem Tomaso Luciani je ostao zabilježen kao jedan od najpoznatijih i najuspješnijih labinskih gradonačelnika. Dok je u doba Italije bio slavljen kao svetinja za Jugoslavije i kasnije Hrvatske bio je uglavnom prešućivan. U oba slučaja mjera za odnos prema Lucianiju bio je njegov iredentizam, čime se prešućuje njegov ukupan doprinos svome gradu - od ceste za Rabac i kazališta, do publicistike i istraživanja povijesti svoga zavičaja.

Propašću Habzburgove monarhije Istra se našla u granicama Kraljevine Italije ostvaruje se uskoro posljednja želja T. Lucianija - 5. studenoga 1922. godine na labinsko se groblje odlažu njegovi posmrtni ostaci, gdje su i danas. Na komemoraciju posebnim se letkom tiskanom nekoliko mjeseci ranije, pozivaju svi rodoljubni Labinjani. Tim je povodom objavljen i gore spomenuti tekst, autor kojeg je Vincenzo Marussi.

Njemu u čast 12. godine kasnije ispod gradske se lože otvara lapidarij posvećen njemu, koji se nakon rata demontira, a kamene ploče postavljaju u gradski muzej i na ulazu u rodnu kuću Matije Vlačića Ilirika.

Danas mi je u ruke došla jedna razglednica starom Labina, kojim sam (sebi) riješio još jednu enigmu o Lucianiju. Doznao sam, naime, da je njegova rodna kuća zapravo Gradska likovna galerija, koja se nalazi nasuprot palače Lazzarini-Battiala, odnosno današnjeg Narodnog muzeja. Grad ju je prije petnaestak godina otkupio od posljednjeg vlasnika - obitelji Persi iz Labina. Na starim razglednicama između dva rata ta se kuća spominje kao dom talijanskog patriota Onorata Zustovicha, koji je poginuo u Prvom svjetskom ratu u borbama s vojnicima Habsburga. Njemu u čast ulica njegova djetinjstva, današnja Ulica Prvog maja, nosila je njegovo ime.











Nema komentara:

Objavi komentar