četvrtak, 23. travnja 2015.

MOJA PRVA KNJIGA - HVALA RUDARU

Moja prva knjiga "Četrdeset zelenih proljeća", posvećena NK Rudaru i nogometu Labinšćine objavljena je 1986. godine. Kada se vratim unatrag ne mogu vjerovati da je od tada proteklo čak 29 godina, ali vrijeme je za sve neumoljivo. Kada se predam sjećanjima izgleda mi kao da je taj vremenski odmah mnogo kraći, kao da se sve to zbilo gotovo jučer, a ne prije gotovo tri desetljeća. Tome u prilog ide i moderni dizajn pulskog grafičkog urednika Alfija Klarića, koji je u Istri bio predvodnik velikog profesionalnog iskoraka u oblikovanju knjiga.
Nerijetko su me moji Labinjani pitali zbog čega sam kao politolog napisao knjigu o nogometu, o čemu sam im svaki put dao dio mog razloga za takvu odluku. Možda i zbog jubileja koji se u to vrijeme trebao obilježiti. Možda je to bio i bijeg moje novinarske svakodnevice, odnosno politike, politike i politike. Ne isključujem da da sam dodatne poticaje dobio i od sina Zorana, koji je tada kao klinac obećavao na vratima juniora Rudara, ostvarujući možda moje neke prikrivene želje.
Najvećim dijelom ipak zbog činjenice da sam od malena odrastao uz zeleno-crne iz Raše, na čije me utakmice, često i izvan Raše, vodio moj otac Bepi. Po zadatku, ali i ljubavi veliki navijač "kovara". Zbog toga sam imao i čast upoznati i nogometaše Rudara s početka pedesetih, među kojima je bio i Giambastiani, ali i tada vrlo popularni Toni Privrat. Bili su to veseljaci, pravi prijatelji i izvan nogometnog terena, čija je "himna" za putovanja korijerama Autoprometa bila pjesma s refrenom Rudar Raša vodu pije cijeli svijet se njemu smije! Rudar Raša mora piti alkohol!" 
Njihov je duh nekako ušao u mene, postao je dio mene, utakmice se nisu propuštale, nogomet je u ono vrijeme bila najveća i najljepša nedjeljna zabava. Zato sam se odlučio za pisanje pjesme o Rudaru, kao dijelu kronike mog zavičaja, što je oboje bilo odrednica mog novinarskog rada. Bilježiti sve o svom kraju, prikupiti što više dokumenata i podataka o svom kraju, kojih na hrvatskom jeziku i nije odveć bilo.
Teško da bi knjiga ikad nastala da se sve to nije zbivalo u krugu ondašnjeg općinskog glasila Labinska komuna i velike podrške urednika Valtera Černjula. Pisao sam prema vlastitoj savjesti, bez okakve obaveze prema bilo kome u Rudaru, gdje se za moj naum doznalo ked kada je pisanje knjige dobrano odmaklo. U to sam vrijeme radio u Puli kao urednik tamošnjeg radija, što mi je omogućilo da svaki dan nakon odlaska s posla uđem u pulski Nacionalnu knjižnicu, gdje sam uz pomoć osoblja listao, a često i fotokopirao sve stranice Glasa Istre i La vode del popolo na kojima se pisalo o Rudaru. Od prvih dana, pa sve do 1985. godine. Za mene su to bili vrlo zanimljivi podaci, o kojima sam znao malo ili gotovo ništa, što me samo dodatno poticalo da ih obrađujem. Nerijetko odmah po povratku iz Pule, a gušt me tjerao da po prikupljenim podacima kopam duboko u noć. 
Razgovarao sam i s poznatim labinskim nogometašima, bio sam i u Pordenonu, gdje sam razgovarao i s onovremenom legendom Brunom Persijem, koji će, uskoro nakon što je Rudar bio dva puta prvak Julijske krajine, emigrirao u Italiju. Možda to i ne bi bio nikad učinio da se prilikom nogometnog susreta s ekipom vojske, nije se zamjerio jednom članu Udbe, koji mu je najavio osvetu! U svakom slučaju naišao sam na brdo zanimljivih podataka, između ostalog, da je ondašnji golgeter, legenda i divan čovjek Toni Privrat, ujedno predratni skojevac na zagrebačkoj Trešnjevci, završio na Golom otoku, kao informbiraš. Eto, ni u nogometu nisam mogao bez politike! A uz malo šale mogu reći da sam napisao knjigu o prvom međunarodnom nogometnom prvaku iz ondašnje Jugoslavije, budući da se prvenstvo Julijske krajine igralo unutar dvije države!
Bilo kako bilo knjiga je izašla godinu dana nakon jubileja Rudara u nakladi Labinske komune i u čak tri tisuće primjeraka!
Uslijedile su kasnije druge knjige, tematski miljama daleko od nogometa, ali uvijek vezane uz zavičaj i ljude na ovim prostorima. Sudove o mojem publicističkom prvencu, ovakve ili onakve, uvijek daju čitatelji, ali meni ostaje posebnom zadovoljstvo tim naslovom, koji će mi dati poticaje i za druge knjige o Labinšćini i Labinjanima. 
Na te dane podsjeća me i nekoliko sačuvanih fotografija Slavice Ružić o promociji knjige na kojoj je moja ondašnja mlada suradnica Silvana Fable, za razliku od današnjih dana, imala pune ruke posla u prodaji knjige. Ujedno prvenca Labinske komune!

        







nedjelja, 5. travnja 2015.

OPĆINSKA NOGOMETNA LIGA LABINA OD 1958. GODINE

Nakon spajanja Rudara iz Raše i Labina u jedan labinski nogometni klub 1955. godine, taj se sport masovno počinje razvijati i na Labinšćini. Te iste godine u našem kraju postoje svega dva nogometna igrališta, što nije bio problem da se održi prvo neslužbeno nogometno prvenstvo Općine Labin. Prema podacima objavljenima u knjizi Sto godina nogometa navode se da su na tom prvenstvu nastupali klubovi Budućnost iz Kapelice, Iskra iz Vineža, Radnik iz Labina, NK Labin, Vihor iz Katura, Mladost iz Ripende, Jadran iz Brgoda i Proleter iz Potpićna. Bilo je to prvo općinsko nogometno prvenstvo u Istri.
Ti će klubovi biti iskra prvog službenog Općinskog nogometnog prvenstva Labina, koje je startalo 1958. godine uz sudjelovanje 11 klubova. Uz postojeće klubove te godine nastaje i NK Cement iz Koromačna, kojega podupire tamošnja cementara.
Na Labinšćini i dalje postoje samo dva nogometna terena, u Raši i Labinu, gdje se preko vikenda od jutra do mraka igraju sve utakmice prvenstva. Omasovljenje i popularnost nogometa uskoro će potaknuti izgradnju nogometnih igrališta u svakom malo većem selu Labinšćine, koja će živnuti tokom odigravanja utakmica općinskog prvenstva. Rivalitet između klubova potiče njihovu posjećenost, pa u derbi utakmicama nerijetko zna biti i do tisuću bučnih navijača. Kako selima mladosti nije nedostajalo, kao ni ljubavi za nogometom, zbog brojnosti klubova liga se jedno vrijeme dijeli i u dvije grupe, a "partide" za ulazak u viši rang bile su prave fešte za sve bolje uređena igrališta.
O zbivanjima u nogometu na toj razini opširnije sam pisao u knjizi Četrdeset zelenih proljeća objavljenoj 1986. godine u povodu 40. obljetnice tada vrlo uspješnog i popularnog Rudara. Ovom prilikom s ovim kratkim tekstom i nekoliko stranica s fotografijama klubova Vihor, Omladinac iz Labina i Svetog Martina, Rapca i Proletera samo se ovlaš prisjećam vremena kada smo materijalno te osobnim i društvenim standardom bili siromašniji nego danas, ali društvenim životom mnogo bogatiji i kreativniji.