srijeda, 18. ožujka 2015.

LABIN - STENICE POČETKOM DVADESETIH 20. STOLJEĆA


Obje razglednice nastale su na istom mjestu, ali s rasponom od nešto više od trideset godina. Prva početkom dvadesetih 20. st. u doba Italije, a druga potkraj pedesetih, u vrijeme Jugoslavije. Mjesto - Stenice, odnosno put od Labina do Presike.

Za to razdoblje uočljive su velike razlike. Na prvoj razglednici nema zgrade nove klaonice izgrađene između dva rata, u kojoj je nakon rata dugo bilo sjedište Mesoprometa, a kasnije Labinkomerca.

Nema ni škole na Rialtu, izgrađene potkraj tridesetih, koja se još vidi na novijoj kartolini. Danas je od nekadašnje škole ostao tek nekadašnji stan učitelja.

Posebna vrijednost stare razglednice jedan njen detalj - kuća odmah na početku puta, od koje danas nema ni - korova! Nije mi zasad poznato tko je bio njen vlasnik, ni kada je kuća nestala.

Štoviše, da nije ove razglednice, do koje sam došao slučajno, ne bih nikada ni znao za tu "sitnicu"! Još ne tako davno na tom se mjestu bacao građevinski šut i drugi otpad, a stari su Labinjani govorili da su upravo na tom mjestu bačeni "nepodobni" topovi s Torjona, koji su na gradsku kulu postavljeni nakon što je na ovom prostoru Italija zamijenila Austriju.  

Pažljivo će oko zamijetiti još razlike na ovom razglednicama u njihovoj međusobnoj usporedbi, ali i u odnosu na današnje vrijeme. Pa tko ima strpljenja neka ih sam potraži!





nedjelja, 1. ožujka 2015.

UZ 2. MARTA - RUDAR BEZ OSMIJEHA!

Podršku rudara tražili su svi totalitarni režimi. Uz njih i njihova djela kao da su se osjećali ne samo moćniji, nego i bližu muci i znoju naroda. Kao da su im riječi i poruke bile uvjerljivije. Zato su Rašu pohodili i Mussolini i Tito. Zato su i rudari bili u "milosti" medija, osobito kada su se naglašavale te međusobne simpatije. I zato je teško naći lik nenasmijana, vedra rudara, s optimističkim pogledom u neko - sutra, u neku bolju budućnost poduprijetu i tonama raškog ugljena.
Stoga, sam zastao kada sam poodavno u redakciji raškog rudara naišao na ovu fotografiju rudara na otkopu, koju mi je na kraju odstupio pokojni kolega Mirko Kramarić, i sam nekada rudar. Nastala je u vrijeme kada rudari još nisu nosili zaštitne šljemove, kada se glava rudara nije odveć štitila. Kada je važnija bila svaka tona iskopanog ugljena.
Rudar, ozbiljna i zamišljena lica, obraz kojega dodatno uozbiljava svjetlo s njegove lampe.
O čemu razmišlja?
Gdje su mu misli zalutale?
Što ga muči?
Strahuje li da će jednog dana u drvenom lijesu biti iznijet na svjetlo dana, kao što se dogodilo njegovim kameratima?
Tko ga čeka kada se kući vrati!
Tko je zapravo on?
Kako se zove?  
Ta me pitanja muče i danas, iako znam da mi više nema tko odgovoriti. Zbog svog izraza lica bezimeni je rudar završio je na prigodnoj razglednici, zapeo potom za oko jedne pulske udruge i završio na naslovnici prigodne knjige.
Tužan rudar se, možda greškom, našao i na prigodnom plakatu rudarske Raše, gdje su inače na cijeni uvijek bili rudari s osmijehom. 
S optimističkom porukom! 
Porukom pobjede!
Sutra se obilježava sjećanje na rudare i rudarenje na Labinšćini! Negdje među nama osjećam i duh rudara s ove rijetke fotografije.