subota, 7. veljače 2015.

IZ ALBUMA GIOVANNIA I LUCIE GOBBO IZ LABINA

Giovanni Gobbo Musciarol. Iz starog Labina. Da je živ danas bi imao 84. godine. Bio je uvijek susretljiv, dobro raspoložen i spreman na razgovor. Bio je umirovljen tokar, radio je u Istratransu, a živio u maloj kući sučelise usponu za Rialto. Uvijek je rado pričao o svom djetinjstvu i mladosti u rodnom gradu, od kojih se većina njegovih vršnjaka nakon Drugog svjetskog rata rasula svijetom. Pričao je sa sjetom, a sjećanja su se valjala u valovima, izazivajući različite asocijacije i kod onih koji su se rodili dosta kasnije od njega. U sasvim drugom okruženju. Sjećam se njegovog prepričavanja trenutak kada je doznao da je Italija kapitulirala. Gledao je film u starom kazalištu, popularnom teatrinu, kada je netko tijekom projekcije uzviknuo da je pao Mussolini. Uslijedio je prasak oduševljenja uz uzvik da je rat konačno gotovo. Euforiju publike je tek malo primirio ondašnji gradonačelnik Melciore Corelli izražavanjem bojazni da bi tek sada u Labin mogao doći rat. I za nešto više od mjesec dana na prilazu Labinu u sukobu s nadirajućim njemačkim vojnicima 43 mladih Labinjana položilo je, kako se zna reći, svoj život na oltar slobode.
Pričao mi Giovanni i o svojoj naklonosti prema fotografiji, koju je očito stekao pomagajući starogradskom fotografu Romanu u njegovom studiju, u kojem se naučio razvijati fotografije kao dječarac. Kada je buknuo rat imao je svega 12 godina, nekoliko je godina bio mlađi kada se dovršavala škola i dječji vrtić na obližnjem Rialtu na kojem je danas gradsko parkiralište. Čuo sam i vidio još dosta od simpatičnog Labinjana, što je ostalo zabilježeno na stranicama Glasa Istre, a potom ukoričeno i u dvije knjige.
Večeras sam se prošetao starim gradom mojim uobičajenim pravcem do Fortice i pored krasnog pročelja župne crkve. Kada sam se spuštao stepenicama niz Rialta, odnosno Kalića, put me nanese uz njegov dom, što me u tren "navuklo" da od njegove udovice zatražim da mi privremeno ustupi neke fotografije. Znam da je moj potez bio malo otkačen, ali uvijek susretljiva Lucia, koju svaki spomen na njenog Giovannija izaziva lijepa, ali bolna sjećanja, nije mi mogla uskratiti želju. Obećala je da će prekopati po obiteljskom albumu, ali je odmah posegla za svojim takujinom i u njemu, za prvu ruku našla tri male, ali zanimljive fotografije.
Na prvoj je mali Giovanni na krovu buduće škole na Rialtu, u kojoj sam i ja nakon rata bio prvoškolac. Školarci su se kasnije preselili u Podlabin, a od nekadašnje škole ostao je samo jedan stan, dok se većina zgrade urušila sredinom šezdesetih kao posljedica rudarenja ispod zidina drevnog Labina.    
Na drugoj fotografiji je 10. godišnji učenik u društvu sa svojim prijateljima. Snimljeni su 1941. godine i danas nitko od njih nije živ - reče mi Lucia, koju sam prekinuo u rješavanju križaljke u njenom toplom domu.
Zanimljiva je i treća fotografija, na kojoj je Giovanni(lijevo) na trgu ispred Molega u društvu s njegovim prijateljima iz Autoprometa, kondukterom i šoferom, kojih se dobro sjećam, ali sam im zaboravio imena. Bilo je to potkraj šezdesetih, u vrijeme kada su autobusi stajali na Crću ispred spomenutog bara. U drugom planu je već urušena zgrada, u kojoj je još desetak godina ranije bio foto studio Žike Tasića.
Danas sam odabrao pet novih fotografijama, od kojih su prve tri tematski vezane uz nekadašnji Istratrans, uključujući i posjetu Djeda Mraza djeci zaposlenika tog poduzeća. Na četvrtoj po redu snimak je s druženja članova Zajednice Talijana Labina prije otprilike četrdesetak godina. Posljednja je fotka nastala je na jednoj od ruševina kuća u starom Labinu u otprilike isto vrijeme.










3 komentara: