utorak, 13. siječnja 2015.

QUINTINO BASSANI - LABINSKA LIKOVNA LEGENDA

Tek kada bacim pogled unatrag shvaćam kako vrijeme (nepovratno) leti. U tom pogledu shvatih da je moj prijatelj i u mnogočemu uzor Quintino Bassani ovaj svijet napustio potkraj 2007. godine, nešto više od dugih sedam godina! Da me netko pitao kada je to bilo vjerojatno bih mu odgovorio prije nekoliko godina, ali ne toliko. Možda je takva vremenska projekcija plod činjenice da je on postao i dio mog života, zbog čega su mi mnoge njegove riječi, geste,vicevi, dosjetke, komentari, ili osmijeh i držanje ušle pod kožu. I postale dio njega.
Sjećam ga se još iz studentskih dana u Zagrebu, gdje je markantni i šarmantni akademski slikar bez lijeve ruke zanimljiva imena i prezimena,vrlo često u društvu zgodnih Zagrepčanki, za nas mlade Istrane bio mjera uspjeha u velikom gradu. Istodobno, i zaštitni znak nas Istrana i Istre, koju je toliko volio i više nego uspješno predstavljao.
U njegovom ću se društvu više nalaziti u Labinu kao mladi novinar, u koji je on redovito dolazio tijekom ljetnih mjeseci u svoj dom i atelje u starom gradu, koji me i danas podsjeća na njega. Kao i njegove slike s toplim bojama Labina i zavičaja u mojem domu. Isto kao i njegove slike impresionirala me njegova cakavica, kao i vječito buntovnički duh kroničnog ljevičara, koji nije trpio nepravdu. Zbog toga će kao dječak od kojih 15 godina otišao u partizane, u kojem je kao crtač u propagandnom odjelu, u jednom okršaju s njemačkim vojnicima ostao bez lijeve ruke. To mu nije smetalo, štoviše izgleda da ga je još više obvezivalo, da bude vrlo kritičan prema svim slabostima i u socijalističkoj Jugoslaviji, ali i kasnije u samostalnoj Hrvatskoj.
Možda ga je život u Zagrebu, gdje je 1955. godine diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti, još više vezivao uz njegovu Istru, i posebno Labin. U njegovoj bogatoj ostavštini čuvaju se i njegove pjesme na cakavici posvećene istarskoj zemlji, kamenu i ljudima, zbijwene između njegovih crteža. Kada je nepunu godinu nakon njegove smrti Naklada Mathias Flacius izdala zbirku pjesama Labinski versi 2 u njoj su se našle njegove pjesme i crteži, kao glavna ilustracija knjige. Njegov pejsaž labinskog tla našao se i na korici te zanimljive knjige Dio njih objavljujemo u u ovom tekstu, uz koje su se našli i njegovi crteži iz partizanskih dana, kada je službeno zvao Petko Basanić, a sam se potpisivao s Basanićq. Ti su radovi prenijeti iz zbornika Radnički pokrtet i NOB općine Labina iz 1980. godine, u kojima se ispod njih navodi da je tijekom rata Quintino bio suradnik Pazinskog vjesnika i Porečkog vjesnika, glasila okružnih propodjela Pazina i Poreča. I u povijesnim prikazima
navodi se kao Petko Basanić, na koje je ime dobio osobnu iskaznicu odmah nakon rata..
Samo je to malo,skromno sjećanje na prvog poslijeratnog labinskog i istarskog akademskog slikara i neobično drage osobe, čiji se grob nalazi na labinskom groblju. Uz osjećaj da zaslužuje više naše pažnje i ljubavi u znak zahvalnosti na njegov ogroman stvaralački opus.

  










Nema komentara:

Objavi komentar