srijeda, 26. studenoga 2014.

MENE DOBRIĆ - OSUĐEN U IME NARODA, I OSTAO BEZ - HOTELA!

Mene Dobrić iz Snašići bio je između dva rata, u doba Italije, ugledan poduzetnik,vlasnik hotela Roma, restorana i apoteke na usponu za stari Labin, danas oronulu i devastiranu zgradu, utočište labinskih beskućnika.Odmah nakon rata optužen za suradnju s neprijateljima naroda, carabinjerima iz Vineža, izvjesnim Cardiem i Cesarom Faragunom. Inače, to mu je bio bratić i također uspješan poduzetnik domaćih korijena, čija je obitelj, između ostalog, bila vlasnik pekare na križanju za Rabac, gdje su imali i veliku kuću.
Predsjednik suda bio je izvjesni Bencovic, dva porotnika Carlo Paliska i Onorato Fable, dok je zapisničarka bila Anica Cihak-Petrozek, službenica koja je najvjerojatnije došla iz Hrvatske. Odvjetnik mu je bio Boris dr. Lukež, a u ime udruge Istria branio ga je i Ante Dobrila
Zbog toga je osuđen na pola godine zatvora, tri godine gubitka građanskih prava i što je, njemu, ali i sudu bilo mnogo važnije, konfiskacije sve imovine, osim najnužnijeg za život njegove obitelji.
Nakon izlaska iz zatvora nije se mnogo dvoumio, već je poput mnogih Labinjana i Istrana pokupio najnužnije i preko Italije završio u Americi kao Mr. Dobrini. Zna se kako je završio njegov nekadašnji hotel, koji zadaje glavobolje aktualnom vlasniku - Gradu Labinu. Zar ne bi bilo jednostavnije, ili prije svega poštenije, da se ta zgrada, makar u ovakvom stanju, uz izvinjenje vrati nekadašnjem vlasniku, odnosno njegovim potomcima. Ali, iako je današnjem službenom Zagrebu mrzak socijalizam, ne odriče se lako plodova nekih njegovih (zlo)djela! E,

Presuda je izrečena 7. ožujka 1946. godine (19 dana prije mog rođendana!), presuda na talijanskom jeziku vjerojatno je prijevod izvornika, a pronađen je u jednom tršćanskom antikvarijatu.






SVETA MARINA - PO DRUGI PUT

Sveta Marina, lijepo mjestance na istočnoj obali Istre, smješteno u uvalici nešto južnije od Rapca, živne tek za ljetnih mjeseci, kada broj turista osjetno nadmašuje one koji stalno u njoj žive. Za nju se kaže da ima ljepšu prošlost nego sadašnjost, što sputava njenu budućnost. Uz njenu spomen vrlo se često misli zapravo na tamošnji autokamp, koji i oslikava živo u njoj u posljednjih četrdesetak godina. Da su prometnice do nje bolje i da dio turista i stanara još uvijek vodu ne dobiva od cisterni, vjerojatno bi se ljepše i više pisalo o poslijeratnom razvoju Svete Marine.Zahvaljujući čudnoj podjeli lokalne samouprave Labinšćine ona je danas dio raške turističke rivijere, čime je i dalje u drugom planu u odnosu na susjedni Rabac. Ipak, prostora za optimizam uvijek ima. Ove kartoline na više načina govore o mijenama u Svetoj Marini.





utorak, 4. studenoga 2014.

O OBNOVI LABINŠĆINE U ILUSTRIRANOM VJESNIKU GODINE 1947.

Ilustrirani Vjesnik revija koja je jednom tjedno izlazila u Zagrebu. U prvom broju u 1947. godini taj tjednik, koji se naslanja na Ilustrirani tjednik Svijet, koji dvadesetih godina izlazi u Zagrebu, svi tekstovi i fotografije posvećeni su revoluciji i novoj Titovoj Jugoslaviji. Zanimljivo u njemu nema ni retka o Maršalu Titu, ali zato ne nedostaje tekstova o velikom Sovjetskom Savezu. Njemu je posvećena i automobilska industrija utjelovljena u Zavodu Staljin, koi proizvodi automobile marke ZIS. Skraćenica je od naziva Zavodi industrijski Staljin.
Ipak, i u tako skrojenom đornalu ima mjesta i za foto-vijesti iz novopripojene Istre. Štoviše, te su vijesti na prvoj stranici pod naslovom Obnova Istre. Među 11 fotki tehnički dosta slabe kvalitete, pronašao sam i dvije fotografije s Labinšćine. Na jednoj je obnova mosta na cesti Labin-Rabac, kojega u travnju 1945. godine ruše njemački vojnici prilikom povlačenja. Most su obnovili radnici Oblasnog građevinskog poduzeća Istre.
I na drugoj je fotografiji infrastrukturni zahvat - gradnja mosta u Raškoj dolini.
Prelistavajući pomno cijeli tjednik, iz kojeg će kasnije izrasti Vjesnik u srijedu, popularni VUS, našao sam još jednu fotografiju iz Istre, na kojoj su mali pioniri! Možda je i ona nastala na Labinšćini?