četvrtak, 28. kolovoza 2014.

RABAC POČETKOM 20. STOLJEĆA

Dio rabačkog identiteta, i najbolji svjedok njegove prošlosti su (pra)stare razglednice, kojih sve manje ima u ponudi trgovaca i kartofila. Ova je u svoje domicilno mjesta putovanja u Rabac, vraćena iz Italije nakon više od 110 godina! U sandučić tamošnjeg poštanskog ureda bačena je sredinom 1903. godine, tri godine nakon otvaranje talijanske osnovne škole, koja se vidi na razglednici. Žig je bio dvojezičan, talijanski i hrvatski naziv mjesta, a upućena je signoru Modumu, brijaču iz Trsta.
Rabački krajolici uljepšani su s dvije barke, od kojih bi ona na jedra mogla opet postati dio zbilje našeg "bisera s Kvarnera"!


ponedjeljak, 25. kolovoza 2014.

FAMILIJA STEIGER - NEOBIČNA PRIČA O NJEMAČKOJ OBITELJI U RAŠI U PRVIM POSLIJERATNIM GODINAMA!

Što sam stariji to više vjerujem da se ništa ne događa slučajno. Bila je uskrsna nedjelja. Lijep dan i da prikratim vrijeme sjednem auto i pravac Raše. Zaželio sam se popiti pivo na place va Raše, kako glasi jedna od prekrasnih pjesama našeg Vinežana Daniela Načinovića, koju je uglazbio Bruno Krajcar, po mami iz Nedešćine. Začas sa u Raši, ali malo razočarenje, bar je zatvoren, a trg pust. Zamijetim tek taksista Negrija, koji mi reče da čeka neke njemačke turiste. "So šli poli pritela, ona gona po naše" - reče mi simpatičan taksist. Odmah pomislih da će biti riječi o nekoj od obitelji njemačkih ratnih zarobljenika kojih je u to vrijeme u Raši, Labinu bilo dosta. Odustajem od povratka u Labin. Vuče me želja da ih sačekam i pokušam nešto zanimljivo od njih doznati.
Nije prošlo kvarat od ure kada su se oni pojavili dolazeći iz pravca gornje Raše. Nakon kratkog upoznavanja s gospođom Hannelore i njenim mužem, dr. Friedelom Schneiderom doznao sam da je ona u Raši došla 1948. godine s obitelji kao tehnička pomoć Istarskim ugljenokopima, gdje su živjeli naredne četiri godine. U hipu dobaci, ubacujući i pokoju hrvatsku riječ, da su joj to bile prekrasne godine, koje nikada neće zaboraviti. "Stekla sam mnogo prijatelja, a upravo se vraćamo od naših nekadašnje susjede Line Škopac, s čijom nas obitelji mnogo toga veže. Osjećam se odlično."
Zanimajući se za prošlost i njenog kraja dogovorili su poslijepodnevni susret u rabačkom hoterlu Hederi. Tu ću doznati da sam još ranije, kao novinar Glasa Istre, upoznao njenog brata Karl Heinza, s kojim ću se opet susreti u knjižari u starom gradu kojih mjesec kasnije. To nije sve. Prije nekoliko godina putem interneta kupio sam omotnicu pismo koju je njen otac Gotthold Staiger poslao iz Raše svom prijatelju u Istočnoj Njemačkoj. 
Te sam večeri također doznao da su oni veliki zaljubljenici u Afriku, plod čega je i njegova velika monografija o crnom kontinentu!
Rastali smo se uz nadu da to neće biti vjerojatno naš posljednji susret, uz njeno obećanje da će mi poslati neke dokumente iz toga doba, koji će zasigurno biti zanimljivi i za budući rudarski muzej Raše. 
Kada sam već na to počeo zaboravljati danas me je u poštanskom sandučiću dočekalo veliko iznenađenje, kuverta s mnogo vrijednih dokumenata. Premda se radi o fotokopiji i nešto lošijoj kvaliteti zbog njihove zanimljivosti prenosim iz cijelosti. Kako i veći dio njena pisma, uz nadu da će to biti poslastica za sve one koje zanima povijest najmlađeg grada u Istri i cijele Labinšćine, a o boravku i životu Nijemaca u Raši u to vrijeme nisu imali nikakvih konkretnih dokumenata.
Hvala obitelji Schneider!

Mnogo pozdrava iz Njemačke. Šaljem vamn sve što sam zanimljivo našla o nama u Raši iz tog vremena. Od te grupe nažalost živi smo danas samo ja i moj brat. Od starih prijatelja ima tek Linu i Nina, koji nas poznaju. Moja prijateljica Sonja Blažina iz Trgeta je nažalost umrla, a druga prijateljica Vesna Trampuž vratila se u Zagreb. 
Još nekoliko podataka o nama. Naš partner je bilo Ministarstvo rudarstva iz Beograda. Iz Berlina smo vlakom krenuli 28. veljače 1948. godine, a preko Novog Sada, Beograda, Zagreba i Rijeke u Rašu smo stigli 15. ožujka. Istog je dana u rudniku u Labinu bila velika nesreća s mnogo poginulih i ranjenih rudara.  Smještaj smo dobili u Ulici Edvarda Kardelja broj 15, a moj je otac najprije radio u Podlabinu, akasnije u Krapnu. Jedan bračni par iz Podlabina, Maria i Martin Perme, znali su dobro njemački i stalno su nam pomagali u prijevodu. S njima smo ostali bliski do njihove smrti, a kasnije su se vratili u Sloveniju. 
Veliki dio grupe je nakon dvije godine povučen u Pančevo, gdje su nastavili s radom.
Ugovor o suradnji istekao je 1952. godine i mi smo se u rujnu te godine vratili u Njemačku, u međuvremenu DDR. Tek nakon pada berlinskog zida moj brat i ja sa svojim obiteljima opet posjećujemo Istru. Od tog vremena imamo opet kontakte s Linom i Ninom. Slijedećih dana opet odlazimo na šest tjedana u Afriku, a tada još tri tjedna u Tursku.
Toliko od naše svjetske putnice iz Njemačke sa srcem u Raši.  
















nedjelja, 24. kolovoza 2014.

RAZGLEDNICA LABINA TISKANA PRIJE GOTOVO SEDAM DESETLJEĆA

I ova je razglednica veliki prozor u našu prošlost. Nastala je odmah nakon Drugog svjetskog rata kada se Istra našla unutar granica nove države - Titove Jugoslavije. Kako u to vrijeme ništa nije bilo slučajno, a sve je bila gola politika, ova kartolina je "rođena" u Beogradu, a nakladi poduzeća Putnik. One koje zanima naša prošlost, u ovom slučaju Labina, ova zelena razglednica pravi je mali biser. Vrijedan izvor neobičnih podataka. Na njoj nema godine tiskanja, ali to se nije zbilo poslije 1947. godine, budući da je godinu dana kasnije počela gradnja novog bloka kuća za rudare, kasnije poznatog kao Nove zgrade. Pažljivo i strpljivo oko zamijetit će da su se ondašnje poljoprivredne površine temeljito obrađivane, što danas nije praksa. Izorana su i polja na kojima će u isto vrijeme započet i gradnja kuća koje danas čine Ulicu slobode na križanju za Rabac.
U prvom je planu zgrada u kojoj je između dva rata bilo sjedište tvrtke za eksploataciju boksita, a nakon rata dugo godina bilo je u njoj sjedište Narodne milicije, u sklopu kojeg se nalazio i zatvor, u kojem su se našli i mnogi naši mladići koji su ilegalno pokušavali emigrirati najprije u Italiju, a potom u svijet. Danas je u njoj uprava komunalnog poduzeća Vodovod Labin. Nakon rata malo niže od nje u manjoj kući, također vidljivoj na kartolini, bila je uprava Građevinskog poduzeća Labin, koji je kompleksa sada u posjedu građevinske tvrtke DE CONTE.
Polja i oranice je presijecala cesta koja je od podnožja Labina, od današnje zgrade Varteksa, čiji se ravni krov vidi na razglednici, preko okna u Ripendi vodila do Plomina,a potom prema Rijeci. Prema svemu sudeći tim je pravcem u doma Rimskog carstva prolazila vojna cesta Pula-Trsat. Istočnije od nje prema Rapcu nalazi se selo Čekadi. Oni koji dobro poznaju ovaj dio Labina točno će locirati i mjesta predrimskog kaštela Kunci, poznatog i kao Monte Kunci, koji, unatoč obećanja i najava, još nije turistički vrednovan i na pravi način obilježen.
I još nešto. Cijena razglednice iznosila je dva dinara, što je, bez obzira na česte promjene naziva valuta i još čestijih inflacija, približno isto kao i danas.

utorak, 12. kolovoza 2014.

ALBONA TRIO - CIRKUSANTI IZ LEIPZIGA

Albona, Labin. Labin, Albona. Oba naziva mog grada veoma su mi draga i lijepa. Iako ne odveć originalna. da podsjetim, Labin postoji i u Dalmaciji nedaleko od Splita, a Albona je naziv planine u austrijskoj pokrajini Voralberg na istoku zemlje prema granici Švicarske. Albona je i albansko žensko ime, a Labin je pak prezime mnogih svjetski poznatih umjetnika. Među njima i već spomenute operne pjevačice Anne Marije iz Švicarske, ali i francuske povjesničarke Suzanne.
Zato me zagolicala razglednica sa zanimljivim nazivom Albona trio, koju je preko interneta nudio jedan njemački prodavač. Sada je vrtić u rukama, pokušavam naći neku vezu s našom Albonom, ali zasad bez uspjeha. Za utjehu doznajem da je razglednica tiskana 1968. godine u Leipzigu, odnosno ondašnjem DDR-u, kako se službeno zvala Istočna Njemačka.
Tko zna, možda su ondašnji cirkusanti zaista imali labinske korijene? Nije isključeno da su se nakon uspješnog izvođenja trostrukih skokova ili kapriola kasnije uključili na mnogo bolje plaćenu političku scenu u našem Labinu. Gdje je rizik mnogo manji, a uspjeh i dobit zajamčeni, uz nerijetki pljesak oduševljene publike. Bilo kako bilo, i klaun i "letački" par s guštom obavljaju svoju misuju, uz našu pritajenu želju da ćemo jednog dana, a možda i prije ipak doznati tko se krije iza naziva cirkusantske grupe Albona trio!

ponedjeljak, 4. kolovoza 2014.

IZ ALBUMA ARŠIJANA BEPETA KOKOTA

Kada smo se našli radi dogovora za pitanje reportaže o njemu 78. godišnji Bepi Kokot iz Labina upravo se vratio s teretane. Tog je jutra digao za mene nevjerojatnih 15 tona!. I tako nekoliko puta tjedno. Usput se Bepi, vršnjak Raše, najmlađeg grada u Istri, ispričao poradi nekoliko minuta kašnjenja, koje je samo on zamijetio. Takav je Bepi, jedan od prvih stanovnika Raše, čiji život prati od 1937. godine, kada je imao svega oko 18 mjeseci. U mirovinu odlazi kao poznati vozač labinskih "podeštota", a među svojim mještanima poznat je kao vječiti zaljubjenik u glazbu, član raških "Meksikanaca" u grupi Peoni, zatim pjevač grupe Kvarner, u kojoj je kao profesionalac nastupao četiri godine. Strastveni je sportaš, čovjek koji voli druženja, o svakome će naći dobru riječ.
O njemu mnogo više o novom Kalendaru Franina i Jurina za 2015 godinu, a dotle neka o Bepetu i nama svjedoče fotografije iz njegova albuma. Nema dvojbe da ćete u njegovom društvu naći ne samo prijatelje, već i mnoge poznate Labinjane, među kojima je i njegov nekadašnji šef - popularni labinski predsjednik Općine Labin Anton Štemberga, poznat i kao Cinjenica.