Ta se tvrdnja zapravo odnosi na Rašu, svojevrsni grad-spomenik, iako nezaštićen, dok je Podlabin, graditeljski devastiran i stopljen s novim dijelom Labina bez ikakvog graditeljskog reda podignutim u posljednjih sedam desetljeća, pao u potpuni zaborav. U prigodničarskim manifestacija staje praktički sva aktivnost oko vrednovanja Raše i njenog oživljavanja na tim temeljima.
U ovom trenutku nema nikakvog opipljivih i konkretnih mjera koje bi iz temelja okrenule život nekada rudarske Raše, iskoristile tu povijesnu poputbinu za njeno pretvaranje u atraktivan i nezaobilazan turističko-povijesni biser na karti Europske Unije, na koju se, izgleda, teško privikavamo. I dok već gotovo dva desetljeća slušamo najave o podzemnom gradu nastalom u negdašnjim rudnicima našega kraja, ni jednom nisam čuo da u Raši netko govori o ponovnom brodskom povezivanju nekadašnje rudarske metropole s morem u istoimenom zaljevu. Ponovnom, budući da je Bepi Kokot, nekadašnji stanovnik Raše u prvim godinama njena postojanja, kao nestašno i znatiželjno dijete manjim brodom na kupanje odlazio u Trget izravno s ruba novog grada, o čemu je pričao proteklog ljeta labinskim srednjoškolcima.
U vjeri da će se u Raši konačno skupiti pametne glave, povezati sa srodnim dušama iz susjednih zemalja EU, s kojima nas veže zajednička prošlost, i s prigodničarskim riječi preći na konkretna djela. I Rašu vratiti tamo gdje joj je mjesto!
Dotle prisjetimo se zbog čega su Raša i Podlabin graditeljski biseri o kojima se sve češće piše i nudi rješenja s one strane sve tanje i mekše državne granice.
saznaj više: www.mat-flacius.com
Nema komentara:
Objavi komentar