utorak, 30. srpnja 2013.

UZ LABIN I PLOMIN

Tražeći na internetu razglednice Labina i okolice nakon prezimena Labin, koje nosi dosta poznatih svjetskih umjetnika, naišao sam i na prezime Plomin. To prezime uz  neke književnike nosi i Rober Plomin, rođen 1948. godine u Chicagu, jedan od najpoznatijih bihejviorista u svijetu, koji se bavi genetikom, odnosno psihologijom djece. Bio je profesor na Universitetu Teksas i drugim sveučilištima, voditelj Instituta psihologije u Londonu. Autor je mnogobrojnih knjiga o odgoju djece i inteligenciji. Među njima i knjige Priroda i odgoj (Natur and Nurture) objavljene 1989. godine u Kaliforniji.
Bez obzira radi li se o slučaju, igri slova ili namjernom odabiru naziva Labina i Plomina za svoja prezimena, osjećaj je lijep. I možda prilika za kontakte na tim relacijama, koji ponekad mogu i doprinijeti bržem i lakšem prepoznavanju i brendiranju tih mjesta.


saznaj više: www. mat-flacius.com

GENTE NOSTRA O ISUŠIVANJU ČEPIĆKOG JEZERA

Veličanstveni posao - naslov je teksta o isušivanju Čepićkog jezera, koji je u veljači 1933. godine objavljen u ilustriranom časopisu fašističke stranke Italije Gente nostra (Naši ljudi). U članku se, uz nezaobilaznu slavu novog poretka i Duccea, navodi da je taj ogroman posao samo jedan od niza radova obavljenih u proteklih desetak godina u Istri, koja doživljava preporod nakon vraćanja u krilo matice domovine. Uz to se spominje da je Čepićko jezero bilo najveće u Julijskoj krajini, da je zahvaćalo 18 milijuna prostornih metara vode i da je njegovim isušivanjem i uređenjem sliva rijeke Raše Domovini predano oko 5000 hektara toliko potrebne poljoprivredne zemlje. Radovi su započeli 14. veljače 1928. godine, da bi završili su 11. prosinca 1932. godine. 
Tekst autora P.S. popraćen je s dvije fotografije.



RUDNIK LIGNITA KRAPAN VINEŽ NEDALEKO OD LABINA

Pod tim je naslovom u kolovozu 1919. godine, ni godinu dana nakon što su jedinice talijanske vojske zaposjele Istru, u časopisu te iste vojske objavljena vrlo zanimljiva knjižica u rudnicima na Labinšćini. Nije to jedina greška u knjižici, u jednoj varijanti Štrmac postaje i Stemca, a Štalije Stallio, navodi se i nikad podignuta žičara Vinež Rabac.Unatoč tome vrlo je vrijedan izvor informacija o rudnicima, koji će svoj najveći i najbrži razvoj doživjeti upravo između dva rata, u doba Mussolinijeve Italije.
U njoj se mogu pročitati svi najvažniji podaci o trokutu rudnika Krapan-Vinež-Štrmac, ali manje poznate informacije o radu i grupe talijanskih vojnika u rudnicima u kojima je tada nešto više od tisuću zaposlenih. Autor navodi da je među njima 90 posto "Slava", ali i najavljuje skora ulatganja u opremu zbog niske proizvodnosti rada i slabe konkurentnosti raškog ugljena. Zanimljiv je i podatak o 15 konja kojima je stalno "radno mjesto" u krapanskom rudniku, u kojem stalno borave, što je za njih navodno i najbolje zbog "stalne i vrlo ugodne temperaturi u rudniku."
Knjižica je ilustrirana sa šest fotografija, od Krapna, do Bršice, odnosno ondašnje luke Valpidocchio, Vineža i Štrmca, a posebna je vrijednost i karta Istre s crtežima rudnika Krapan-Vinež-Štrmac.










                                                  saznaj više: www.mat-flacius.com

subota, 6. srpnja 2013.

KOVARICE IZ RAŠE

Neki sam dan razgovarao s jednim mlađim čovjekom iz Vineža koji se pohvalio svom prijatelju da se u ranoj mladosti vozio u kovarici, ili kavarici kako bi rekli nekad rudare s one strane rijeke Raše. Najprije ga priupitah koje je godine s kovaricom stigao do rabačke luke, a kada mi je uzvratio da je to najvjerojatnije bilo početkom 70-ih proteklog stoljeća umjesto odgovora donio sam mu jednu moju knjigu i zamolio ga da mi prstom pokaže kovaricu. Listao je dok se nije zaustavio kod jednog autobusa i rekao : "Mislin da je vaista!" Pokazao je na jedan od autobusa za lokalni prijevoz tipa FAP, koji je tih godina Labin i Rašu povezivao s Rapcom. Nakon toga pokazao sam mu pravu kovaricu nakon čega će zaključiti da je pogriješio i da se u takvom prometalu nikada nije vozio. Nije toliko pogriješio budući da su mnogi u to vrijeme moderne autobuse koji su zamijenili kovarice i dalje tako nazivali.
Kovarice su se u Raši prvi put pojavile tamo negdje 1936. godine kada su na posao prevozile rudare ne samo s Labinšćine, već i većeg dijela Istre. Kako su rudari radili u tri smjene kolone kovarica su tri puta u danu polazile od trga podno visokog dimnjaka moderne raške toplane. Radilo se zapravo o preuređenim kamionima, nerijetko i s prikolicama, u čijim su se sanducima prevozili rudari. U prekrivene drvene sanduke ulazilo se kroz vrata na stražnjem dijelu kamiona, koji je sa strane imao po tri prozora. Unutrašnjost je zahvaljujući drvenim klupama podsjećala na nekadašnje vlakove s kupeima drugog razreda. I odmah nakon rata 1945. godine obnovljeno je više zatečenih kovarica te preuređeno još šest kamiona tipa FIAT, a na fotografiji koju mi je dao Feruccio Bernaz iz Nedešćine nalazi se vozilo američke vojske zvano "federal", koje su došle u Rašu kao saveznička pomoć. Ova neobično vrijedna fotografija nastala je 1946. godine u tadašnjoj Svetoj Nedelji. Lijevo je I. Stepančić, a desno Mote Načinović. Već 1949. godine kupilo nekoliko modernih autobusa tipa Lancia. Nekoliko godina kasnije počeli su dolaziti i za ono vrijeme super moderni fiatovi autobusi, kojih u ono vrijeme gotovo da i nije bilo u cijeloj Jugoslaviji. Kovarice su se koristile negdje do sredine pedesetih, a osim rudara njima su se vozili i ostali putnici. Sjećam se jedne vožnje do moje none u Svetom Martinu. Unutra je bilo tamno, a kondukter, odnosno biljetarijo, je noseći sa sobom rudarsku lampu provjeravao pretplatne karte rudara. Kako su ceste bile neasfaltirane, a drveni sanduci dosta nekvalitetno izgrađeni u njihovu je unutrašnjost prodirala prašina. Lupanjem šakom o kabinu davalo se šoferu znak za kretanje ili zaustavljanje.
Na prvoj fotografiji Raše iz 1938. godine pažljivo će oko zamijetiti obrise kovarica ispod vidmnjaka toplane, koje se vrlo jasno vide na sljedećoj razglednici. Na trećoj fotografiji društvo sandučarima prave već moderni autobusi Lancia, koji dominiraju na fotki objavljenoj 1950. godine u knjizi Ilije Uzelca Ugljenokopi Raša - rudnici našega crnoga zlata.







    

                                                      saznaj više: www.mat-flacius.com