srijeda, 20. veljače 2013.

DUŠAN DIMINIĆ - OD REVOLUCIONARA DO OTPADNIKA I DRŽAVNOG NEPRIJATELJA

Dušan Diminić, rođen u godini kada počinje Prvi svjetski rat, jedan je od nezaobilaznih likova suvremene povijesti Istre, ali i Hrvatske, bez kojeg je nemoguće tumačiti ključne političke događaje u 20. stoljeću. Sin narodnjaka i učitelja Matka Diminića iz Svetogh Lovreča Labinskog, koji je godinama učiteljavao u hrvatskoj školi u Šumberu. Dolaskom Italije na ove prostore i zatvaranjem hrvatskih škola u Istri učitelj Diminić emigrira u Jugoslaviju, u koju je vjerovao kao oživotvoreni san o svekolikoj afirmaciji svih Južnih Slavena. Uključujući i istarskih Hrvata i Slovenaca.
Slobodoljubivi Matko u tu se državu razočarao već na prvom koraku kada na mijenjanju talijanske lire u jugoslavenski dinar zbog nerealnog tečaja gubi gotovo svu ušteđevinu. Osjetljiv na nepravdu nije bilo neobično što je i mladi Diminić, koji slučajno nije dobio ime Dušan, postao ljevičar još za studija, zbog čega je završio i u zatvoru. Osnovnu školu je započeo pohađati u Puntu na otoku Krku, kasnije Aleksandrovcu, a gimnaziju na Sušaku. Diplomirao je pravo 1939. godine, kada je već započeo Drugi svjetski rat, a padom Italije  jedan je od organizatora narodnooslobodilačke borbe u Istri. I jedan od autora teksta o priključenju Istre matici domovini. Sklon dijalogu, slušanju i uvažavanju i druge strane te slušanju vlastite savjesti mladi intelektualac već za rata dolazi u sukob sa službenom, ravnolinijskom partijskom vrhuškom, zbog čega leti iz Partije. U njegovim sjećanjima oko tog događaja provlači se i ime Andrije Hebranga.
Kraj rata, tada opet u Partiji, dočekuje u Istri, koja tada prolazi kroz izuzetno teško i složeno razdoblje. Uslijedila je politička karijera, mjesto veleposlanika u Albaniji uoči Informbiroa, zatim rad u Beogradu i povratak u Zagreb. I drugo izbacivanje iz Partije 1954. godine, zbog navodnog davanje podrške partijskom otpadniku Đilasu u partijskom glasilu Napredak, čiji je glavni urednik u to vrijeme Labinjan Diminić. Razlozi su bili sasvim drugačiji, a najvećim su dijelom bili reakcija na Diminićevo traženje drugačijeg, senzibilnijeg odnosa nove države prema Istri i Istranima, koji su teško podnosili oskudicu i vrlo strogi odnos novog režima prema njima. Da je taj odnos bio drugačiji, da se Hrvatska porema Istri nije ponašala tada maćehinski, mnogo bi manje Istrana tada napustili svoj zavičaj, rekao mi je mnogo godina kasnije Dušan Diminić, koji je i sam imao rodbinu koja mu je emigrirala u Italiju. Na odluku CK KPH o isključenju, a glavni su mu egzekutori bili Zvonko Brkić i Mika Špiljak, Diminić se nije žalio. Svoj konačni raskid s Partijom, ali ne i idejom socijalizma, zbog čega se ne žali na odluku Centralnog komiteta, Dušan Diminić u svojoj knjizi sjećanja objavljenoj poslije njegove smrti 2005. godine, objašnjava ovim riječima: "Došao sam do zaključka da se moji nazori ne mogu uskladiti s organizacijom i politikom Partije. Nisam želio biti činovnik Partije već aktivni politički sudionik, a ako to u njoj ne mogu biti tada je moje formalno članstvom bespredmetno." Očito je shvatito da se s rogatima ne isplati bosti, a kako su ga njegovi bivši drugovi unatoč isključivanju iz Partije i dalje uvažavali, a možda baš i stoga, nakon konačnog raskida nije bio šikaniran ili izbačen na ulicu.
Odlaskom u mirovinu iz Zagreba češće je svraćao u rodnu Labinšćinu, za ljetnih mjeseci živjeći sa suprugom Adom Gortan, rodom iz Pazina, u rodnoj Tunarici. Vjerojatno je i u tamođšnjem miru pripremao svoju prvu knjigu Iz partizanskog notesa, objavljene 1986. godine. U njoj, između ostralog, spominje i zločine i osvete koje su se događale od njihove strane, navodeći pritom svog Labinjana i sudionika rujanskih pazinskih događaja Mate Štembergu. On je u ratu ubijen od osvetničke ruke talijanskih fašista, ali "on je bio na putu da se duševno iznakazi i pretvori u najobičnijeg sadistu, kojemu bi trebali suditi njegovi vlastiti drugovi da nije poginuo neposredno poslije njemačke ofenzive u Istri. ... Još jednom sam se na njegovom primjeru mogao uvjeriti kako rat i njegove strahote mogu ljude izmijeniti, iznakaziti i u njima potaknuti ne samo drugarstvo, hrabrost i osobnu žrtvu, već i sve one niske strasti koje ponekad u ljudima tinjaju."
Poučno razmišljanje i za najnoviju povijest Hrvatske.
Politikom se nije bavio ni nakon nestanka Jugoslavije, a ponajmanje revanšizmom prema svojim bivšim drugovima. Ili soljenjem pameti. Tek je točno predvidio da će nestankom Sovjetskog saveza i gospodarskom globalizacijom svijeta najgore proći oni koji žive od svog rada i svojih ruku, koji će biti žrtve u žrvnju svjetske trke kapitala za profitom. Ipak, njega se sjetio predsjednik Mesić dodjelivši mu već 2001. godine jedno od odluičja.
     
  






saznaj više:www.mat-flacius.com

Nema komentara:

Objavi komentar