utorak, 6. studenoga 2012.

RKUD RUDAR RAŠA - PROBUĐENI IDENTITET

Sopele, meh i kanat na "tonko i debelo" oduvijek su bili ključni znak identiteta slavenskog življa
Labinšćione, zbog čega je za fašističke Italije bila zabranjena istarska tradicionalna glazba. Oslobođenje ođenje i završetak rata bio je ujedno i signal za izlazak narodne glazbe iz ilegale, dao se odušak dugo godina zatomljivanom i zabranjivanom plesu i svirci. Labinski folkloraši već u rujnu 1946. godine sudjeluju na Smotri narodne glazbe u Zagrebu, gdje je nastup balunaša popraćen velikim pljeskom. Radničko kulturno umjetničko društvo Marko Radović osnovano je, prema svemu sudeći, 1947. godine u Labinu, a dvije godine kasnije u Raši je utemeljen RKUD Rudar. Ostalo je zabilježeno da su prvi javni nastup pred ozarenom publikom, kojoj je "balun" bio mnogo miliji i od ponuđenog baleta, imali u Raši 12. travnja 1949. godine gdje su nastupali s KUD Pavao Markovac iz Zagreba.
U proteklih gotovo šest i pol desetljeća djelovanja raški folkloraši, pjevači i svirači dali su ogroman doprinos očuvanju naše narodne baštine i poticanju zanimanja novog naraštaja za tradicionalnu narodnu glazbu. Novi način života i vrlo intenzivna depopulacija sela umnogome je promijenila etno i glazbenu sliku našeg zavičaja, ali bez djelovanja raškog kulturno umjetničkog drušva rastakanje i nestajanje tog dijela našeg identiteta bilo bi mnogo brže, temeljitije i poraznije.
U proteklih šest desetljeća sa životne je scene otišlo mnogo narodnih pjevača Labinšćine na koje podsjećaju njihove snimke u bogatoj arhivi Radio Pule, koja je vjerno pratila sve njihove priredbe. Osobito Labinske konti, smotre narodne pjesme i svirke iza kojih već gotovo četiri desetljeća stoji upravo RKUD Rudar. Ostala su sjećanja na sopca Berta Bolanca, Martina Kutića, Meneta Markulina i Bepeta Markoča, neumornog  voditelja folkloraša Silvana Verbanca (na posljednjoj fotki u društvu s legendarnim Renatom Pernićem i autorom ovih redaka), na šaljivđiju, pjesnika, voditelja i pitora Valtera Brubnjaka iz Vineža, još uvijek aktivnog Milija Milevoja ili svirača, učitelja i graditelja narodnih instrumenata Franketa Kosa i još mnogo, mnogo drugih kojima je najveća radost bilo druženje, tjedne vježbe,  nastupi od Milana na skupu Unita, Ohrida, Manzana i drugih gradova u zemlji i svijetu. Ostale su i ove fotografije, samo djeličak iz njihove bogate riznice koje vraćaju film nekoliko desetljeća unazad, izazivaju istodobno sjetu i radost, dah zauvijek minulog vremena. Uz obvezan uzdah i upit dokle će izdržati Pino i njegova družina?



(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)

















Nema komentara:

Objavi komentar