ponedjeljak, 17. rujna 2012.

NEDJELJNA ŠETNJA ZAGREBOM NA LABINSKI NAČIN

Bilo je nešto više od deset sati kada sam izašao iz stana na Trešnjevci, dijelu Zagreba, koji je nakon Prvog svjetskog rata prihvatilo nekoliko tisuća Istrana, koji su, kako su vjerovali, privremeno, samo na kraće vrijeme, napustili svoj dom i zavičaj. Nebo je bilo bez oblačka, toplije nego što sam očekivao u prvoj polovici rujna. Usporenim hodom no inače krećem prema prvom cilju - sajmu starina na Britancu, koji je ovog osunčanog nedijeljnog prijepodneva bio pun prodavača, kupaca, znatiželjnika i šetača. Zaustavljam se kod starih znanaca Marija i Ivana, koji ima najveću kolekciju starih razglednica Istre, prije svega i njegova Rovinja. Srdačan pozdrav uz stisak ruku i brzo skačem s albuma na album uz nadu da ću ovog puta imati više sreće. Sa svega jednom "mlađahnom" razglednicom Rapca potpuno opušten, promatrajući bezbrižno lica prolaznika, sve sam bliže Jelačićevom placu, koji je meni, zagrebačkom brucošu generacije 1965. godine, i dalje Trg Republike. Iz tih su godina i fotke učinjene upravo tih godina, na kojima sam u društvu s mojim cimerima Labinjanima. Među njima je i Romano Malinarić, poznati labinski glazbenik, koji će dugo nakon prvih šetnji Zagrebom, postati bubnjar onda vrlo popularne zagrebačke grupe Plava zvijezda.
Uz purgere zamjećujem sve više i turista, koji međusobno govore najčešće na njemačkom, engleskom ili japanskom jeziku. Na trgu dosta mirno, nedjeljni mir prekida tek postariji harmonikaš, izvlačeći iz mijeha harmonike uspavanu polku. Prolazeći mimo repa konja bana Jelačića začas sam u prostranom šatoru u kojem se nudi zdrava hrana, ali i piće te suveniri iz okolice Zagreba. Zaustavljam se kod jednog krepkog prodavača meda, kojemu me više privuklo njegovo prezime, nego inače zdravi proizvodi. Preziva se Mikuljan, nije Labinjon, već je iz Donje Kupčine, mjesta nedaleko od Karlovca. Pitam ga da li zna da Mikuljana ima puno u mojem Labinu, na što mi uzvraća da se u to uvjerio kada je jednom prilikom na servisu automobila upoznao jednog Mikuljana iz Istre! Na izlazu iz šatora u oči mi upada jedan prodavač suvenira također "istarskog" prezimena Valenta, i kada ga pitam da li je iz Istre uzvraća da je iz okolice Siska.
Moj uobičajeni itinerer šetnje metropolom pokraj Gradske kavane vodi me do katedrale. Misa je, zadržavam se kratko, izlazim i pogled mi se gubi u visini njenih zvonika, koje me i danas podsjećaju na moje studentske dane. Ogladnih, pa svraćam u pekaru Dolac na glavnoj tržnici. Kada sam htio platiti jedna mlada zgodna i dobro raspoložena mlada i naočita prodavačica navali se sa mnom šaliti na engleskom jeziku. Ne znajući kako da je ušutkam, počeo sam im govoriti na mojoj krasnoj cakavici, po nase, kao nekad za studiranja s mojim Labinjanima u tramvaju. Na to je pričljiva prodavačica konačna zanijemila, uz istodobni upit njenih kolegica  iz kojeg to svijeta, zaboga, dolazim. Kada su očekivali da sam došao iz neke egzotične zemlje poentirao sam da dolazim iz Istre, da je to naša, labinska, cakavica, samo jedna, ali vrijedna grana hrvatskog jezičnog stabla, ostale su bez teksta! Ja sam pak zanijemio gotovo pola sata kasnije kada sam nedaleko od kazališta susreo svoju suprugu Miru na putu do centra! I tko kaže da je Zagreb veliki grad?!

Drage su mi česte usporedbe meni dva draga grada. Pa makar bile i šaljive.Ili uspoređivati nešto što se i neda. Ili ipak možda. Neki dan sam slučajno naišao na jednu debelu knjigu o prilikama u Hrvatskoj 1980. godine. Kopajući po stranicama Zagreba našao sam i podatak da je 1980.godine u Zagrebu ostvareno 1,2 milijuna noćenja. Istodobno na Labinšćini - 870 tisuća noćenja. Prema najsvježijim podacima Zagreb je lani ostvario čak 1,9 milijuna noćenja, a Labinšćina oko 1,7 milijuna. Rast Zagreba u proteklih 36 godina iznosio je cca 50 posto, a Labina više od 80 posto. U Zagrebu su više nego zadovoljni tim trendom, a poznato je da se Labin turistički dosad razvijao sporije od ostalog dijela Istre. Što na to reći? U pregledu Zagreba sam pored nekada moćne Prvomajske naišao i na predstavništvo nekadašnje transportne radne organizacije u Branimirovoj, nedaleko od autobusnog kolodvora. Tu sam kao student  prije dane kaže gotovo pola stoljeća, rado dolazio, susrećući se s našim ljudima. Mahom šoferima. Gonali smo po nase - ne treba posebno ni naglašavati. Iskoristio sam priliku da telefoniram svojima. Mobitela nije bilo ni u snovima, a kućne telefone imali su samo onim kojima ga je dodijelila Raša. Posla radi.

Nove fotke učinjene su za nekih drugih šetnji gradom, kojega posjećuje sve više stranih turista. Posjećuju i brojne muzeje, a u jednom od njih, Muzeju moderne umjetnosti, u sklopu izložbe o umjetnosti između dva rata, postavljenoj prije šest godina, bilo je izloženo i nekoliko fotografija Raše, koje sam im poslao na upit njihova ravnatelja. Mnogo više starih razglednica i fotografija Raše, Labina i cijele Labinšćine nudio sam i svojem Labinu, ali nisam dobio nikakav odgovor! Što će to nama?












































  

Nema komentara:

Objavi komentar