ponedjeljak, 17. rujna 2012.

LABINSKE VILETE NEKAD I DANAS

Vilete su po zamisli Eugena Montuorija, glavnog projektanta Podlabina, odnosno novog rudarskog grada svečano "krštenog" 1942. godine Pozzo Littorio d'Arsia, njegova najotmjenija četvrt, namijenjena boravku čelnika rudnika otvorenog tek nekoliko godina ranije. Ni godinu dana kasnije fašistička Italija nestaje, a već 1945. godine kada Labin po drugi put oslobađaju partizani, odnosno regularne jedinice ondašnje Demokratske Federativne Republike Jugoslavije, u lijepe dvosobne i trosobne stanove s vrtovima useljavaju se novi stanari, koji govore neki novi jezik. U mnoge od njih useljavaju se radnici, rudari, ali u najelitnije kuće Vileta čuvaju se za čelne ljude Istarskih ugljenokopa, ili je u njima smješten plućni dispanzer Doma zdravlja, odnosno milicija.
Današnje Vilete, dugo godina Zagrebačka ulica, tih prvih godina nose ime prvog i najmoćnijeg hrvatskog političara Vladimira Nazora, o čemu svjedoči i kamena ploča na pročelju prve kuće z desna na ovoj razglednici iz tog doba. Na njoj se više nego jasno vidi da ulice u njoj nisu asfaltirane, što će biti učinjeno sredinom pedesetih proteklog stoljeća. U to su vrijeme vilete, međutim, imale sustav natapanja vrtova vodom iz rudnika, zbog čega su tih godina tamošnji vrtovi bili puni raznih povrtlarskih kultura, ali i voća. Trešanja je bilo toliko da se u to vrijeme taj dio Labina u podnožju drevnog grada slobodno mogao zvati i Trešnjevka! Voda je bila besplatna, pa se na njoj nije štedjelo, a kako ništa zapravo nije "za nic", cijevi tog sustava se nisu održavale, ili se to činilo nekvalitetno, pa je nakon petnaestak godina sustav nestao.
Na isti način dosta će godina kasnije u Podlabinu nestati mreža centralnog grijanja s toplanom, umjesto da se ona postupno razvija i zahvaća sve stambene višekatnice na Katurama, o ćemu se svojedobno i govorilo.
Vilete danas ne izgledaju nimalo reprezentativno, fasada kuća se gotovo ne obnavljaju, nedozvoljenim zahvatima sve se češće mijenja njihov izvorni izgled, u njima živi malo stanara, uglavnom starije životne dobi. Dio pločnika odavno je ostao bez asfaltnog pokrivača, a nekadašnji prekrasni vrtovi najvećim su dijelom zarasli u korov ili pretvoreni u zelene površine.
Kada se prisjetim da je Talijan Filippo Horstmann, novi vlasnik tri hotela i autokampa u Rapcu i odnedavno počasni građanin Labina, čim je došao u njihov posjed počeo ne samo zalijevati parkove, već i puniti novoizgrađene bazene tom istom rudarskom vodom, ne mogu a da se ne priupitam zbog čega su drugi  pametniji,a time i uspješniji od nas.


(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)



















pametniji, a time i uspješniji od od nas?

Nema komentara:

Objavi komentar