nedjelja, 13. svibnja 2012.

STADION NK RUDARA OTVOREN 1955. GODINE

U prvih desetak godina nakon rata na Labinšćini je nogomet, uz plesne večeri, za mlade bila najvažnija sporedna stvara na svijetu, najbolji način "ubijanja" slobodnog vremena na kraju tjedna. I dok je raški Rudar bio jedan od najboljih istarskih klubova Nogometni klub Labin, koji je prvi put, tada kao Albona, utemeljen već 1926. godine, polako razmišlja o snaženju. I pobjedi nad mnogo jačim Rašanima. Do tada se igralo na igralištu na kojem je mnogo godina kasnije podignut, još uvijek nedovršen spomenik rudaru-borcu, igralište na kojem se igralo još za Italije. I pored koga je prolazila žičara Cere-Rabac za prijevoz boksita.
Poslije rata kao sekcija Sportskog društva Labin nogomet se opet igra od 1953. godine, a zahvaljujući nogometnim tifosima Brunu Karužiću i Giorgiu Gaimbastianiju, inače jednom od najboljih labinskih nogometaša, te velikoj podršci Josipa Felkera, koji je tada bio sekretar SUP-a, izgradnja stadiona novog stadiona započela je 1953. godine.  Lokacija je odabrana tada na samom rubu grada, između nekadašnjih rudarskih baraka i starog igrališta Labina, a građen je uz pomoć rudnika, dobrovoljnim radom omladine te mišićima učenika Rudarsko-industrijske škole, kojima se rad na stadionu priznavao kao radna praksa.
Igralište je svečano otvoreno 27. kolovoza 1955. godine, tada bez ograde, koja će uskoro biti drvena, a potom i betonska, a slavljenik NK Labin biva isprašen od snažne Rijeke. Umjesto uspona NK Labina slijedi uskoro njegovo gašenje, budući da se već u siječnju 1956. godine spajaju raški i labinski nogometni klubovi pod imenom Rudar (Raša-Labin). U početku se službene utakmice igraju naizmjence u Raši i Labinu, a kasnije samo na novom stadionu u Labinu, kada u nazivu Rudara u zagradi ostaje samo Labin.
Na startu novi stadion nema ni svlačionice, već narednih šest godina koristi one bivšeg igrališta kojih pedesetak metara izvan igrališta, u kojoj će zgradi jedno vrijeme potom biti i krojačka radnja. Širenjem grada izazvanog rudarenjem i razvojem industrije Labin, odnosno nekadašnji Podlabin, širi se istočno od stadiona, prema Katurama, Starcima, Marcilnici i Vinežu, pa će dva desetljeća brojne višekatnice okruživati igralište Rudara.
S vremenom je atraktivna lokacija stadiona zapela za oko građevinarima, pa se u Gradskom vijeću  prije nekoliko godina već najavljivalo njegovo preseljenje na rub grada i pretvaranje u građevinsku zonu. Teška kriza rudarenja takva je razmišljanja potisnula u drugi plan, ali nije isključeno da će jednog dana ti planovi biti opet izvučeni iz ladica gradskih "otaca".
Posljednju fotografija na ovom tekstu dobio sam danas (1. VI. 2015) od sina Pjera Sršena zvanog Bata, koji je na njoj prvi slijeva. Fotografija je nastala 2. svinja 1956. godine, ni godinu dana nakon završetka novog stadiona Rudara. Odmah do njega je Josip Mikac, u ono vrijeme najvjerojatnije kadrovski direktor Istarskih ugljenokopa Raša, a do njega je legenda labinskog nogometa Toni Gergorić, danas mladih od "svega" 95. godina. Od ostalih na ovoj snimci prepoznajem još jedino
 jedino veterinara Ganzu, petog s desna. Bila je to najvjerojatnije revijalna utakmica na novom igralištu koji još nije bio dobio ni najprije drvenu ogradu, bez koje se lakše vidi njegovo zaleđe - Kature, a u daljini se nazire buduće naselje obiteljski kuća Streljana. Bilo je to ravno prije 59 godina!

(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)














Nema komentara:

Objavi komentar