utorak, 22. svibnja 2012.

NIŽA GIMNAZIJA- OŠ IVO LOLA RIBAR LABIN

Sve dok početkom šezdesetih godina proteklog stoljeća u Labinu nije otvorena druga osnovna škola, ona koja će nositi ime Matije Vlačića Ilirika, postojala je samo Osnovna škola Ive Lole Ribara u Podlabinu, koja je uoči otvaranja nove škole imala više od 1500 učenika. I rad u najmanje dvije smjene. Škola koja je radom započela odmah nakon oslobođenja kao Niža gimnazija, odnosno Sedmogodišnja osnovna škola.Kako su u selima bile otvorene uglavnom četvorogodišnje škole u njene su klupe sjeli i đaci iz okolnih mjesta, zbog čega je ubrzo otvoren internat, odnosno đački dom. Nastava se nije odvijala samo u toj lijepo i prostranoj školi s lijepom školskom dvoranom zvanom Palestra, već i u starom gradu, odnosno na Rialtu i u Baronovoj kući, gdje jedno vrijeme bio i dom. Kako za posljednje dvije godine rata nije bilo nastave u školske su klupe sjele izmiješane generacije, a života u domu sjećaju se i danas mnogi njegovi korisnici.
Prvi direktor škole bio je Josip Zanchi, koji po dekretu Ministarstva prosvjete NR Hrvatske dolazi u rujnu 1945. godine, da bi odmah potom, zajedno s omladinom i uz pomoć rudnika, počeo čistiti i uređivati prostorije tek napuštene kasarne, u kojoj se nalazio i vojni zatvor. Već osmog listopada održana je svečanost u povodu otvaranja prve hrvatske škole u Labinu, a sutradan i redovna nastava. Uz ravnatelja tada je bilo još samo šest učitelja i nastavnika. U tri učionice, jer za više nije bilo namještaja, našlo se 208 učenika, od kojih je samo jedan znao hrvatski književni jezik i to zbog toga što se s ocem izbjeglicom i tada službenikom u Oblasnom NOO za Istru, koje je tada imalo privremeno sjedište u Labinu, vratio u Istru. Bio je to Željko Žmak, čiji je otac bio rodom iz Medulina, kasnije poznat kao novinar, glavni urednik i na kraju većinski vlasnik privatiziranog Glasa Istre!
Nakon godinu dana Zanchi odlazi na novi zadatak uMotovun, a na njegovo direktorsko mjesto nakratko dolazi Marija Modrušan iz Kanfanara. Nju će već početkom siječnja 1947. godine zamijeniti Marko Brako, da bi njega u rujnu, na početku nove školske godine, naslijedio Ignacije Mandić, koji će u narednih 13 godina obilježiti razvoj osnovnog školstva Labina i Labinšćine. Došao je iz Krnice, rodom je bio iz sela Rukavca nedaleko od Kastva, a kao mnogi učitelji nakon zatvaranja hrvatskih škola dolaskom na vlast Mussolinija, i on će emigrirati u Jugoslaviju. Zajedno s njime dolazi i supruga Fanda, koja će u prizemlju škole najprije unaprijediti rad tek otvorenog internata, a potom otvoriti i prvi dječji vrtić u Labinu. Do kraja svog života stanovat će u Rapcu, gdje je i njihov vječni dom.
U to vrijeme nastavni je kadar bio isključivo iz ostalih dijelova zemlje, a tek sredinom pedesetih pred školske će ploče prvi domaći učitelji, a kasnije nastavnici i profesori, što je velikim dijelom zasluga gimnazije, koja e otvara 1954. godine. Uz redovnu nastavu oni su bili zaduženi za mnogobrojne izvanškolske aktivnosti, sletove, recitacije, cvjetne korze i druge priredbe, održavane u povodu dana škole, državnih praznika i sličnih prigoda. Iz tih su prvih godina i ove fotografije, od kojih se dio ljubomorno čuva u obiteljskim albumima, a neke su i kupljene na sajmu starina na Britancu u Zagrebu.
Na svim razglednicama nastavnog vijeća, nastalim 1951, godinu dana kasnije i 1955. godine, konstanta je ravnatelj Ignacije Mandić, a na njihovim poleđinama ispisana su i imena svih nastavnika. među njima je i ime Frane Biočića, koji je cijeli svoj radni vijek u Labinu posvetio školstvu i sportu. Učenici su slikani u dvorištu škole 1948. godine, a učiteljica im je bila Draženka Kokot, onda s djevojačkim prezimenom Tikulin. Na ondašnjem Trgu Borisa Kidriča,  učenici su svojim roditeljima i sumještanima priredili dugo pripreman slet.
Od našeg Labinjana Bepi Viškovića Jačona iz Katura, koji više od pola stoljeća živi u Švedskoj, doznali smo neke zanimljive pojedinosti o povijesti ove škole. Kao šestogodišnjak 1940. godine krenuo je u prvi razred osnovne škole koja se nalazila u općinskoj zgradi poznatoj kao Municipio, a ulaz je bio s druge strane, na kojega podsjećaju stepenice. Dvije godine kasnije, izgradnjom školske zgrade u novom rudarskom gradu Pozzo Littorio d'Arsia, treći razred počinje pohađati u današnjoj Osnovnoj školi Ivo Lola Ribar. Nastava se redovno odvijala sve do, kako se sjeća, kraja 1944. godine, kada su saveznici bombardirali neki cilj na potezu između Svete Nedelje i Svetog Martina, kada se snažno stresla i školska zgrada. Od tog dana mati ga više ne pušta u školu, a uskoro će se zbog sve većih ratnih opasnosti nastava prekinuti do kraja rata. U prazne učionice uskoro će se useliti njemački vojnici, a škola će postati - vojarna. Od njega ću također doznati da je njegova majka izgradnjom novog grada hranu počela kupovati u kooperativi na glavnom trgu nedaleko od škole.

(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)





















Nema komentara:

Objavi komentar